U zagrebačkoj Galeriji Kranjčar, uz poštovanje svih epidemioloških mjera, svečano je otvorena izložba fotografkinje Mare Bratoš ‘Iza Grada’, a svi koji prate i cijene rad jedne od naših najboljih fotografkinja mogu je pogledati 5. studenog, svakog radnog dana od 11 do 19 sati.
Riječ je o jednom od rjeđih Marinih tematskih cjelina, odnosno o motivima koji odstupaju od onih po kojima je ova autorica već poznata – od prizora lica i tijela, bilo nje same ili drugih osoba, prijatelja, znanaca…
Naime, za potreba stvaranja ovog novog ciklusa Mara se ovoga puta odmaknula od ljudskog lika, odnosno od vlastitog portreta i akta koji interpretira sa sve više bespoštednog naturalizma što podsjeća na još jednu njenu, sada nešto davniju izložbu:
“Gledajući ove fotografije sjećamo se još jednog njezinog tematskog odstupanja, serije ‘Lučki gradovi’, nastale i izlagane prije desetak godina. No ni u toj deklinaciji od uobičajene motivske linije i njezinih bogatih varijacija, Mara ipak ostaje pri temi i ideji temeljenoj na osobnom, odnosno autobiografskom ishodištu. Istina, manje je to bilo čitljivo na površini prizora-slike, no konačnoj njezinoj uvjerljivosti svakako je doprinosio podtekst razloga izbora motiva, činjenica djetinje vezanosti za more i plovidbu, kako neposredno, kao djeteta s mora, tako i specifično, preko članova obitelji od kojih su mnogi, i s majčine i očeve strane, bili pomorci”, navedi se u službenom priopćenju.
Ipak, Mara i ovoga puta želi zadržati vezu s osobnim iskustvom i matičnim ambijentom. S tijela prelazi na prisan krajobraz, no istodobno nastoji izbjeći općepoznata mjesta rodnog grada, tipične, odavna “potrošene” vizure odnosno gledatelje kroz fotografije vodi dalje od hipertrofiranih ljetne turističke opsjednutosti.
Iz tih razloga, fotografkinja se odlučila za mjesto izvan odnosno “iza” Grada, odnosno za nekih pet kilometara udaljen kamenolom u Dupcu s kojom ju vežu neka ranija iskustva. Naime, u kamenolom je kao mlada djevojka odlazila kako bi gledala tamo postavljene predstave Dubrovačkih ljetnih igara, a dodatna poveznica s njezinim Gradom je i u simboličkoj vezi kamena kao materijala od kojeg je ovaj sagrađen, bez obzira što izvor te građe nije bio baš taj, tek stoljeće star kamenolom.
“Konačno, razlog njezine odluke da obilježi ambijent kamenoloma u njegovom je otklonu od pejzaža u kojem se našao, u “pomaknutoj fotogeničnosti”, odnosno plastičnoj zanimljivosti koja omogućuje refleksiju i analizu masa i tekstura, finih tonskih i kolorističkih gradacija sivila, okera, nijansi smeđega, zelenih mrlja škrtog brdskog raslinja te, ispod i iznad, širine nebeskog i morskog plavila.” – navodi se u opisu izložbe
Okoliš u kojemu se susreću stvarna (preostala) kamena brda i brda samljevenog kamena djeluje pomalo distopijski, štoviše – ekstraterestrijalno, poput prizora s neke druge planete.
Struktura izvornog kamena zamijenjena je masama onog zdrobljenog, ili u više navrata samljevenog u rahle hrpe. Nakupine oblih privremenih oblika, svojevrsnih dina, katkada mogu asocirati i na meku topografiju dijelova tijela, dok boji i teksturi doprinosi i trenutno stanje dnevnog svjetla, kao i rakurs promatračice-snimateljice.
U kadru je, osim tih skulpturalnih konstelacija, povremeno obuhvaćen i širi plan koji otkriva autentični pejzaž, odnosno kamene relikte nemilosrdno reduciranih kamenih brda, a u nekim fotografijama “uhvaćena je” i širina neba. Sve navedeno Mara je sustavno i istančano opservirala te analitički prostudirala kako bi ostvarila sadržajno izdašni slikovni serijal, kao plod uvjerljivo osobne vizije.
Autorica nije imala u vidu ekološku i društvenu pozadinu sadržaja slike. Osim senzacije “egzotičnosti” specifičnog ambijenta nije ju vodila neka dodatna namjera, svoju fotografiju nije zamišljala kao sredstvo upozorenja, opomene, kritike. Marino opredjeljenje za motiv bilo je, kako je već rečeno, subjektivno, evokativno, gotovo sentimentalno.
Najbolji opis i sažetak bio bi to da je riječ o nekoj vrsti “cezure u odnosu na njezine prepoznatljive autobiografske i autoportretne preokupacije, no istodobno i modus njihova kontinuiteta. Vođena vlastitim vizualnim sklonostima i porivom, nije dospjela razmišljati o pozadinskom aspektu ekološke i društvene malignosti konkretnog industrijskog pogona.”
Nadalje, poznato je da kamenolom godinama ugrožava život obližnjih mjesta koja trpe dnevnu pa i noćnu buku te potrese od miniranja čije su posljedice oštećenja kuća i oblaci prašine koja guši njihove stanovnike. Prašina se također nadvija i nad magistralnu cestu Dubac-Brgat te tako na samom prilazu turističkoj metropoli goste dočekuje problematična (ne)dobrodošlica koja prijete sigurnom odvijanju prometa. Unatoč tome što je još prije petnaest godina donesena odluka o zatvaranju kamenoloma, njegov se rad sve više intenzivira, a teritorij sve više širi, opasno sežući do neposredne blizine naselja i obale mora.
Ova izložba ne govori o svim u tekstu navedenim činjenicama, nego tek potanko fotografski analizira sam ambijent kamenolomnog pogona Dubac. Sadržaj izložbe je dakle, osim primarno estetskog značaja i aspekta, potencijalan podsjetnik na temu u širem smislu, nešto što će osvježiti diskusiju o stanju stvari ‘iza Grada’. Tako ova priredba u svom prirodnom “rezervatu” kulturnog, galerijskog punkta, lišena pritom tendencioznosti i aktivističkih primisli, možda može poslužiti kao impuls nekog stupnja ljekovite obrambene akcije. Iluzija? Možda, no nadu nije dopušteno napuštati.
Foto: John Pavlish