Za neke ljude naprosto ne vjeruješ da su od krvi i mesa. Imaju taj neki metafizički moment zauvijek i oduvijek u svom pogledu i pogledu iz ramena na svoj dosadašnji rad. Lako ih podvedeš pod vječne, one kojima biologija doista ništa ne može.
Potisneš svaku svoju racionalnu ladicu ne bi li im pustio prostora za vječnost. Francuska glumačka superzvijezda, uz Alaina Delona vjerojatno najveći glumac svih vremena ispod Marseljeze, Jean Paul Belmondo, bio je jedan od takvih.
Belmondo je bio James Dean europskog filma. I Boggie pomalo
Preminuo je u 88. godini nakon što se već neko vrijeme osjećao slabim. Belmondo je bio James Dean europskog filma. I Boggie pomalo. Svašta je bio.
I boksač i glumac i akcijska zvijezda i kaskader prije Toma Cruisea i Jackieja Chana u svim svojim vratolomnim akvijskim scenama i šarlatan i bonvivan i glumac perolakih krimića. I Čovjek iz Rija i Čovjek iz Hong Konga i Ludi Pierrot i Profesionalac i Plaćenik. I kazalištarac. Varirajući filmsku karijeru akcijske zvijezde i komičara s ulogama u teatru, Belmondo je za života vjerno odražavao ulogu bonvivana i čovjeka kojem su lijepe žene teško odolijevale.
View this post on Instagram
Da nije snimio apsolutno ništa mimo Godardovog “Do posljednjeg daha” (A Bout De Souffle, 1960.), Belmondo bi bio simbol ultimativnog europskog male chic coola. S tim boksačkim nosom i toplim očima teško da je mogao proć kao klasični ljepotan Robert Redfordovskog ili Paul Newmanovskog ili James Deanovskog tipa, ali muževnost i onaj XXX faktor kakav je Humphery Bogart baštinio prije, a Bekim Fehmiu, Vincent Cassel ili Javier Bardem poslije njega, nikad mu nitko nije mogao zanijekati.
Festivalska priznanja i nagrade mahom su ga mimoilazile
Njega ste prvi puta morali zapaziti i ne zaboraviti u odnosnom pionirskim dijelu startanja francuskog nouvelle vaguea. Mladić Michel Poiccard, po Truffautovoj priči, bio je onkraj zakona i prije negoli popije metak na kraju filma, no svaka prethodna scena nihilističke ljubavi s Jean Seberg vodila ga je u vječnost. Svaki neuredni montažni rez (koje će već tada vrli, uškopljeni, konzervativni, nemaštoviti, suhoparni i beživotni kritičari prokazivati amaterizmom, pribavljajući kako se to tako ne radi) i treskave kamere odnosnog djela činili su ga jednim od najvećih likova europskog filma čija je slava i pojava itekako nadjačavala američke kolege. Nije se ustručavao prihvaćati različite uloge ni filmske žanrove no najviše je pečata i hvale pobrao po ulogama gangstera ili murjaka, dok su mu melodrame bile potisnute u sjenu akcijskih heroja.
Festivalska priznanja i nagrade mahom su ga mimoilazile do pozna doba kad se razni stručljaci u umjetnički žiriji posipaju pepelom pa dodjeljuju nagrade za životna djela i onaj rad koji obično pečatiraju nečiju skorašnju smrt. Bez potrebe za laskanjima i silovanjima teze o mrtvima sve najbolje, o njemu se i kad nije glumio u filmovima za pamćenje teško moglo govoriti loše jer je postavio svoj autopilot kao standard.
Ima tih ljudi za koje pomisliš da su vječni. Do posljednjeg daha
Belmonda ste morali pamtiti i ako vam nije slamao srca periodički ulogama od koje bi vam zaustavljao dah, njegova je pojavnost na velikom ekranu garantirala onu tešku objašnjivu kemiju i magiju koja se događa samo odabranima. File under: Clint Eastwood. Slično je tkivo između kulta i klasike, biologije i godina. Clintu ćemo dati kudikamo više šarolikih i nezaboravnih uloga, no njihova offstage persona bila je prilično odgovarajuća.
Belmondo je poput Branda i Jamesa Deana s europske strane nosio više jedno vrijeme bivajući ikonom koju nisu mogle načeti niti filmske role po kojim ga mogu pamtiti tek die hard fanovi, ali po svojoj auri od prve je role spadao u panteon.
Ima tih ljudi za koje pomisliš da su vječni. Do posljednjeg daha.