Prvi ovogodišnji premijerni dokumentarac koji je wannabe ‘zatresao’ medije od launcha 1. siječnja na Netflixu, portretni je film ekscentričnog IT multimilijunaša, ‘Muska za siromašne’, Bryana Johnsona, 47-godišnjeg egomanijaka i narcisa koji je naumio ‘zaustaviti starenje’. Sasvim legitimna i pozitivna ideja ako je percipirate van lika i djela dotičnog ‘okidača’.
Zdrav život kao kontrapunkt jurnjave 21. stoljeća korisna je mainstream hipoteza kako ljudi induciranih pozitivističkim pogledom na život i svijet, tako i savršen poligon za razne mumbo jumbo diletante koji će svoje privatne patologije i narcisoidnosti kamuflirati u lifestyle i koncept. A potom vrlo vjerojatno potplatiti Netflix za premijerno emitiranje priče o – sebi.
“Don’t Die: The Man Who Wants to Live Forever” nažalost nije fascinantan portret Bryana Johnsona, multimilijunera s jedinstvenom misijom: zaustaviti proces starenja i, barem djelomično, dosegnuti besmrtnost. Ono što jest – samo je kronika njegovih neuobičajenih životnih navika i znanstveno potkrijepljenih eksperimenata uz iznimno plitko i površno istraživanje njegovih životnih odnosa, izolacije i prioriteta čovjeka opsjednutog tjelesnim savršenstvom.
Kult mladosti i praznina odnosa u središtu kontroverznog dokumentarca
Centralna paralelna nit filma isprepletena Bryanovim ‘ratom protiv starenja’ su napeti odnosi s njegovom (ex) obitelji. Njegov 18-godišnji sin, tinejdžer spreman za fakultet načelno nudi rijetke trenutke emotivne topline dok ne osvijestite koliko su im rečenice nategnute, artificijelne, netople i namještene. I koliko je sin fasciniran ocem do mjere da izgovara rečenice tipa ‘želim biti kao ti’. Scene njihova suživota su minimalističke, nimalo dojmljive, izgledaju izvještačeno (igranje stolnog tenisa, primjerice ili tijekom zajedničkog obroka u sterilnoj kuhinji, gdje je Bryanova opsesija kalorijama i nutritivnim sastavom prisutna kao dodatni ‘lik’ u kadru).
S druge strane, njegov odnos s ostatkom obitelji – ocem i majkom je jednako namješten, no roditeljska perspektiva (otac afirmativan prema sinovom lifestyleu, mati prvotno suzdržana da bi se pri kraju pomirila) daje koliko toliko najstvarniji okus od intervjuiranih sugovornika. Dotle se svi ostali partneri oko Bryana (asistentica, liječnici, IT tehničari, novinar koji ga prati) dokidaju u PR-iziranim rečenicama veličanja njegova kulta ličnosti i misionarske vizije koja je točno podcrtana samo saznanjem kako lik ima love i troši je na dnevno mentalno masturbiranje i na pomlađivanje sebe.
Time kompenzira neke vrlo bazno i plošno psihološke postulate nezadovoljstva likom si i djelom, no to je neka druga priča o kojoj ne bi imao hrabrosti snimati dokumentarac. Od jutra do sutra si pukne 13 injekcija i popije 13 tableta superkalcija, ide spavati na vrijeme i ima dnevne rutine – to se zove ‘Don’t die’ pokret. I ima sektu, pardon sljedbu na internetima i dijelovima svijeta.
Sterilna potraga za vječnošću
Bryanova rutina, poznata kao ‘Blueprint’, čini okosnicu filma. Redatelj nas vodi kroz njegov rigorozni raspored: buđenje u 4-5 ujutro, konzumacija stotina suplemenata, sati provedeni u teretani, precizno praćenje tjelesnih funkcija, od otkucaja srca do razine kolagena u koži. Vizualno, ove scene niti su najmanje impresivne – meki tonovi sterilnih interijera i ultra-modernih uređaja stvaraju osjećaj nadrealnog i zapravo tužnog jer dokumentarac pokušava uljepšati njegovu potragu.
Bryanov ‘životni laboratorij’ djeluje i klaustrofobično i neljudski. Njegova izolacija od spontane sreće, druženja s prijateljima ili uživanja u hrani tjera nas da postavimo pitanje: je li dugovječnost vrijedna ovakvog života?
Film je režirao Chris Smith, redatelj popularnih dokumentarnih filmova ‘Tiger King’ i ‘Fyre’, zadržavajući svoj pulpovski pristup ekscentričnim likovima koji imaju povremene bljeskove ljudskosti pa im pobjegne u real lifeu prilikom intervjua za Variety otkriti kako im je cilj promovirati zdraviji život i važnost sna. Ju-hu bravo, revolucionarno otkriće.
Načelna neutralnost redateljskog pristupa u stvari je pritajeno navijanje i PR materijal. Film glorificira Bryanove metode, ali ih niti ne osuđuje, niti gledateljima ne ostavlja prostor da sami procijene vrijednost njegova podviga. Istovremeno, mimo fokusiranja na udivljenje liku i djelu dotičnog BJ-a, diskretno istražuje teme poput etike radikalnih anti-aging metoda, sve većeg jaza između bogatih i siromašnih u kontekstu pristupa zdravstvu, te univerzalne ljudske borbe protiv prolaznosti.
Čovjek opsjednut vječnošću, ali lišen ljudskosti
Film je strukturiran kombinirajući intimne trenutke iz Bryanova svakodnevnog života s intervjuima stručnjaka i članova obitelji. Kinematografija je netflixovski standardizirana elegantna i sterilna, reflektirajući Bryanov svijet opsesije kontrolom. Glazbena podloga, s povremenim minimalističkim tonovima, dodatno pojačava osjećaj izolacije i introspektivnosti.
Jedna od slabijih točaka mogla bi biti njegovo trajanje – povremeno se čini da se repetitivnost Bryanove rutine prenosi i na narativ, čime film gubi ritam u srednjem dijelu ali već nakon prvih 15-ak minuta shvaćate kako ćete sat i pol vremena rezervirati za tuđe pizdarije za vrijeme kojih ste mogli trčati po šumama Gorskog kotara i pomladiti se daleko konkretnije.
Don’t Die: The Man Who Wants to Live Forever nije samo priča o čovjeku koji pokušava prevariti biologiju, već antipatična pseudo meditacija o ljudskoj potrebi za smislom, prihvaćanjem i ljubavlju. Bryan Johnson nije fascinantan već tragičan protagonist – čovjek koji u potrazi za vječnošću riskira gubitak svega što ga čini ljudskim.
Isplati li se gledati?
Dokumentarac ne uspijeva spojiti znanstvenu radoznalost, ne nudi nikakve konkretne odgovore mimo postotaka postizanja Bryanovog privatnog rekorda smanjenja stope starenja. Film nema niti emocionalnu dubinu niti nudi neki novi rakurs na potencijalne etičke dileme kako bi ga mogli preporučiti svima koji postavljaju kompleksna pitanja o životu, tehnologiji i ljudskom duhu.
Želite li si doista poboljšati kvalitetu života, uskratite si 90 minuta gledanja ovog ispraznog amerikaniziranog PR smeća koje je uspjelo naći svojih par stotina pobornika diljem svijeta u šačicama osamljenih i otužnih ljudi sklonih prodavanjima svekolikih magluština i nazvati to konceptom.
Ocjena: 2/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube
