Shark movies su kao podžanr filma katastrofe, trilera i horora sa životinjama u glavnim rolama nakon senzacije Spielbergovih “Ralja” postali mekom neinventivnim filmašima za štancanje B, C, D, E produkcije do nezamislivih trash razmjera. Svako ljeto nađe se po nekoliko komada predstavnika takve umjetnosti između obrta do zanata kako bi nasmijali ljubitelje i kontraefektom ih lišili straha od morskih dubina prvotno majstorski dirigiralnih i režiranih Spielbergovim remek djelom.
Između tona smeća, uvijek bude i pokoji primjerak podnošljivog ili čak intrigantnog izdanka podžanra koji vrati nadu u maštovito koprcanje s prilično limitiranim konceptom. Tako su australski “Open Water” kao svojevrsni “Blair Witch Project” u moru ili “Reef” kao survival kit predvidljivog zapleta, ali relativno napeto realizirane izvedbe predstavljali one kvalitetne predstavnike žanra.
Glumačka ostvarenja ne idu dalje od gledljivog
U originalnom “Reefu” dva para se otiskuju na jedrenje, ali se nakon problema s brodom nađu na otvorenom moru odakle moraju plivati prema spasu. Na pola puta od jučer do sutra počne ih kružiti golemi veliki bijeli morski pas. Desetak godina nakon originalnih događaja produciran je nastavak istog nazvan “Reef Stalked” u kojem isti redatelj pokušava podsjetiti ionako rijetke ljubitelje originala na žrtve istog. Na mjestu pogibije svoje sestre, četiri djevojke odlaze na avanturu kajacima po divnim plažama pacifičkih otoka. Ne zadugo naći će se na meti morskog psa stalkera koji će im ciljati prema butinama. Ukratko, to je sve od scenarističkog i dramskog zapleta. Na gledatelju je kao i obično jedini zadatak pokušati predvidjeti koja od četiri ljepotice biva gricnuta, a koja preživljava nemilosrdnom predatoru.
Za razliku od mjestimice sjajno režiranog prvog dijela, nastavak je gotovo C produkcijska amaterijada u svakom segmentu, osim montažnih blic dijelova kadrova pokušaja velikog bijelog zagristi u koprcajuće nožice mladih i ljepuškastih damica. Tu se događaju trenuci uvjerljivih par sekundi. Zašto se copy pasteu tog načina rada nije rukovodio pri ostalim scenama ne bi li dobio nešto sličnije “Open Water” ili svom originalu umjesto D verziji ionako očajnog “Shallows” s Blake Lively u glavnoj roli, nije jasno, ali ni važno do samog kraja filma.
Glumačka ostvarenja ne idu dalje od gledljivog, dok je sve drugo na razini osnovne škole i stilskih vježbi ne osobito inventivnih mladih filmaša kojima se želi kroz puno studija i taktika pokušaja promašaja naučiti neke sitnice o filmskoj režiji i dramaturgiji.