Petak, 19 srpnja, 2024

Kritika filma: ŠESTI AUTOBUS (Eduard Galić) – još jedan promašaj na temu Domovinskog rata

Ponekad je vrlo humano i puno bezbolnije uzeti stare redatelje za ruku i reći im: 'Ok je majstori, ali vrijeme je za mirovinu', nego im davati prostor u obliku dugih metara igranih filmova koji od ideje do realizacije postanu negacijom sebe samih i teme koju obrađuju

Novi film osamdesetpetogodišnjeg vitalnog filmaša Eduarda Galića u ideji je trebao poslužiti kao još jedna domovinskoratna potresna drama o padu Vukovara. Prati mladu ženu (Zala Đurić Ribić) u potrazi za vlastitim identitetom kroz čeprkanjem istine o svom ocu.



On je bio jedan od nesretnika koji nakon ranjavanja prilikom bitki za obranu Vukovara završi u vukovarskoj bolnici, odakle mu se gubi svaki trag. Ali bude povezan uz jedan od autobusa kojim su zarobljeni branitelji i ranjenici odvezeni iz vukovarske bolnice te proglašeni nestalima. Njihova sudbina niti nakon 30 godina od autentičnih događaja nije razriješena.

Neriješeni misterij jedne od ljudskih drama

Odlična premisa. Neriješeni misterij jedne od ljudskih drama nad kakvima bi i humanost Angeline Jolie zaplakala da joj se servira dovoljno intrinzično te bi uz jecaje nad Bosnom i Sarajevom mogla u nekom novom projektu poklanjati malo pažnje i na opetovanje krugova pod vodotornjem Vukovara.

No, tada na scenu kreće realizacija koja je opet u ideji bila iznimno produkcijski dobro postavljena – hajde da snimimo film kako bismo zainteresirali mlade generacije koje Vukovar kao simbol rata potencijalno zadubljene u mobitelima sve manje zanima. Na jednaki način kako se htio pomladiti u generacijskom pretposljednjem filmu “Za dobra stara vremena”, stari je sineast ostao zarobljen u energijama i vizijama kako to vide mladi od onoga kako to stvarno vide mladi.

Autorov već dobrano podcrtani teren

Edo Galić je godinama slovio za korisnog krležijanskog TV redatelja i dokumentarista koji se korektno kreće u suhoparnim i staromodnim formama režiranja postuliranim u sedamdesetim godinama prošlog milenija, odakle je kroz dokumentarne filmove, TV serijale, portrete glazbenika etc, razvijao senzibilitet za određenim stilom. Po Domovinskom ratu tematika je interesno prevladala, pa se u tom kontekstu i novi film sigurno naslanja na autorov već dobrano podcrtani teren.

Ništa se važno nije mijenjalo njegovim okoštavanjem godova te se kako u prethodnom tako i novom filmu ta “mladenačka energija” doima prije grotesknom nego stvarnosnom. Od načina rada s glumcima i iskoristivim novim licima (u ideji vrlo funkcionalni Marko Petrić) do scenografskih rješenja prizora ratnih zgarišta, kamermanskih i fotografskih odluka snimanja kadrova, fokusiranja na krupne planove glumaca kada hine dramatiku i uplašenost (snimajte im oči, snimajte im oči vrišti iz svakog kadra TV statike), dijaloških neuvjerljivih papirnih izmjena rečenica pri kojima glumom podcrtavaju izgovoreno i mnoštva sličnih detalja kojima oduzima kakvoću i dojam stvarnosti, ratne oporosti, Milićevski dinamični ratni kadar koji scene čini naprosto – uvjerljivima.

Vrijeme je za mirovinu

Nehotično, “Šesti autobus” je daleko bliži Vrdoljakovom “Generalu” ili Schmidtovim vukovarskim igranofilmskim epizodama i takvim poetskim istinama o Domovinskom ratu, nego, primjerice, Brešanovim “Svjedocima” koji su kroz inovativne scenarističke strukture storytellinga posljednji puta doista nekoga i zainteresirali za ratnu tematiku tog područja i tog vremena. Kad bi postojala kompletna konstrukcija koja bi se rukovodila njušenjem ratne tematike na način kako to Jasmila Žbanić i njezin tim čini prema žrtvama rata s bosanskohercegovačke strane, rezultati bi u umjetničkim kategorijama bili kudikamo efektniji i konkretniji.

Galićevska neodlučnost bi li kretali više za faktima ili se davali fiction dijelu rezultirala je jednako neefektnim djelom koje će nakon prikazivanja u kinu i eventualnom TV otkupu pojesti prašina i zasluženi neinteres za ovakav prototip “hrvatskoga filma”. Jednostavno zato jer je zastario, neuvjerljiv, nerealiziran na način koji bi opravdao izvrsne početne ideje i zamisli pričanja priče koja je u počelu imala svakako oscarovski potencijal, ništa manji od Tanovićeve “Ničije zemlje” ili Žbanićkine “Quo vadis, Aida”. Ponekad je vrlo humano i puno bezbolnije uzeti stare redatelje za ruku i reći im: “Ok je majstori, ali vrijeme je za mirovinu”, nego im davati prostor u obliku dugih metara igranih filmova koji od ideje do realizacije postanu negacijom sebe samih i teme koju obrađuju.

Ocjena: 5/10

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime