Nošen titulom najskupljeg ovogodišnjeg filma čiji je input kapital čak i za Netflix izravno išao oko vrtoglavih 200 milijuna dolara uloga, špijunsko akcijski triler s namjerom franšize “Gray Man” braće Russo, Anthonyja i Joea, jedan je od onih koji zapnu na svojim “veličinama”. Štucalo se Martyju Scorseseu i okusu ispranih CGI intervencija po facama Bobbyja De Nira i Ala Pacina u “Irishmanu” kojim se htjelo dokazivati i produkcijsku nadmoć načelnih TV proizvodnji.
Špijunsko super spretni superheroji
Redatelji komercijalno dokazani po režiranju dvaju Kapetana Amerike s Chrisom Evansom, trećim i četvrtim, lošijim nastavcima Avengersa, dobili su Ryana Goslinga, spomenutog Evansa i Anu De Armas, novu wannabe seks simbolku i zvijezdu u nastanku, za oblikovanje u špijunskoj eksplozivnoj pucačini o CIA agentu koji otkriva prljave tajne unutar svoje organizacije pa ga prije nego ih otkrije počinju u manhunt maniri ganjati njegovi bivši kolege s vrlo ubojitim namjerama.
Role modeli pri nastanku “Sivca” bili su kombinatorika avantura Bondiane, Ethana Hunta, Jasona Bournea i sličnih špijunsko super spretnih superheroja čija je sposobnost bježanja i dovitljivost u natjeravanjima mačke i miša s ljudima u potjera za njegovom glavom, iz nekog razloga, na istu foru gledateljima fascinantna. To je bila relativno matematički korektna producentska pretpostavka prije završne klape i final cuta montaže. Kad su sve produkcijske elemente zbrojili atraktivnost akcijskih scena potjera, pucanja, nadmudrivanja good i bad guya, ostalo je jedno poluprazno eksploatacijsko djelce koje računa na nekritičnost pop corn publike pogubljene kinima u korona razdoblju i činjenica dobrog timinga premijere.
Izostanak karizme glavne glumačke trojke
“Sivac” stiže u vrijeme između novih nastavaka svih navedenih špijunsko akcijskih role modela čiji su nastavci daleko bolje izvedeniji od pokušaja lansiranja ove franšize, no to mu nije bilo dovoljno, barem ne za filmofilsku publiku koja je u životu guštanja filmova imala prilike sjećati se puno boljeg od ponuđenog. Tim više ostaje žal za nerealizacijom desetak godina stare ideje po kojoj su Brad Pitt i Charlize Theron trebali biti nositelji literarnog predloška novelista Marka Greaneya.
Je li riječ o izostanku karizme glavne glumačke trojke (hej, raspravlja se o brčićima Chrisa Evansa u nedostatku ičega važnijeg te seksepilnom potencijalu Anne De Armas), manjku redateljske inventivnosti pri vožnji osnovne priče osim nabildavanja akcijskih scena, stereotipova kojima se nije pristupalo s minimumom volje za odmicanjem od šablona, dojam nakon gledanja ovog potrošenog hita jest kako ste ulupali više od dva sata u nešto što je moglo trajati dvostruko kraće, ali ni tada ne bi imalo materijala za barem pristojnu ljetnu razbibrigu u maniri akcijskih video igrica.
Ovako, ime filma prilično zorno opravdava gledateljski dojam.