Ponedjeljak, 14 studenoga, 2022

Kritika filma: NOSILA JE RUBAC ČRLENI (Goran Dukić): Subverzija i par suza viška za zagorske brege

Negdje na vaganju između dobrog i lošeg jedva se čeka slijedeći Dukićev internacionalni projekt po noveli lika s kojim je radio 'Wristcutterse', tamo će bit manje pritiska i taština za povrijediti, a i prostor je daleko izdašniji za riznicu ideja i njihovo prevođenje na veliko platno ili manje ekrane

Snimati ozbiljno subverzivne filmove koji će metaforama komentirati i razgolititi zeitgeist vremena, prostora i trenutka u kojem nastaju, nije najjednostavnija misija na svijetu. Čak ni kad se na projektu sklope ozbiljan budžet, koprodukcija i autorski team koji bi na papiru odgovarao reprezentaciji creme de la cremea ili the best de la the best ofa. Za provjeriti je kod mastermindova žanra i odnosne stilistike, primjerice prve lopte braće Coen. I njihovih “Oh Brother Where Art Thou”, kao moguće najbližeg wannabe rodijaka onome što je u tuzemnoj varijanti trebala predstavljati filmska, blago umotana zajedljivim i poetičnim sarkazmom, razglednica Zagorja. Od briljantnih ideja do njihova jednako briljantne prijevoda na filmski jezik nije samo budžet prepreka kako se to obično zna čuti kod kukavnih hrvatskih filmaša. Ima ponešto i u orkestriranju cijele filmske simfonije.

Neke stvari su ostale izgubljene u prijevodu



Jedan od filmova koji na papiru ili čitajući kratki sinopsis djeluje kao potencijalno najzabavnija komedija godine, “Nosila je rubac črleni”, nakon gledanja ostavlja prilično dvojak okus. Nešto slično što je pratilo autu “Narodnog heroja Ljiljana Vidića” čiji je omjer sjajnih fora i onih manje uspjelih na kraju definirao film. Nejasno je koliko se autorski od prikazanog doista htjelo servirati ono što smo odgledali, a koliko je final cut rezultatom kompromisa i ustupanja. Naime, poetička premisa povezivanja animiranog Isusa, svinje koja govori (pozvoniti zvoncem za Prašćić Babe) i čeka parenje, naivnog svijeta hrvatskog Zagorja s početka popularnih devedesetih, potencijalne ljubavi popa i djevojke, u rukama Gorana Dukića kao jednog od potencijalno najinozemnijih domaćih redatelja (Wristcutters: A Love Story/Pizzeria Kamikaze), čini se da je ostala izgubljenom u prijevodu. Između htijenja “bajkovitog” komentiranja života, mentaliteta i podneblja dotaknutog i limitiranog jednim “kaj” i onoga što je na kraju razglednica prezentirala.

Od čovjeka s američkim redateljskim pedigreom i osobe koja u CV-u može istaknuti da je režirao Toma Waitsa, Patricka Fugita, Leslie Bibb i “Shannyn” Sossamon, do čovjeka u čijem je filmu aludiranja na Srbe i Hrvate kao svinje koje se moraju pariti i voditi ljubav na papiru izgledalo ubitačno perfidnom ironijom. Na papiru. I vjerojatno vrlo inteligentnoj zamisli scenaristice Sandre Antolić kao osobe koja je dramaturški filmski zanat ispekla godinama radeći i kao TV voditeljica i osoba čije razumijevanje filma dostaje zamišljenih poetskih skica. No, tada od simpatične uvodne animacije s Isusom koji namiguje s križa kreće filmska razglednica čijem koloritu i fotografiji sjajnog Branka Linte nemate prostora zamjerati, kao ni specijalnim efektima najisturenijeg domaćeg SFX majstora Branka Repalusta, počinje nešto što je trebala biti komična i nostalgično zajebantska bajka ratne generacije koja s odmakom i dovoljno emotivno otriježnjeno diže noge na pojam dominantnog nacionalističkog habitata u kojem preživljavamo.

Ne ostavljaju puno prostora za nedorečenost

O glumačkim mogućnostima Nataše Dorčić i Anete Čurković iluzorno je govoriti, ali jesu li dovoljnim bile upute biti Regicom za generaciju 2.0 ili jednom od karaktera Babajine “Breze” pitanje je na koje će publika morati potražiti sama. Što se dogodilo po putu da su sve te fine packe iz riznice ideja pretvorene u defile scena iza kojih jedino što ostaje je očekivanje, teško je odgovoriti.

Ono što je dobro po pitanju “Rupca” je podjela. Publika ga strastveno pljucka, hračka i kritizira ili im bude simpatičan taj sitni vez. Konformisti kritičari hvale i tapšaju, kuloarski kolege koji se “ne bi šteli zameriti friendovima” ga hraćkaju “u egzilu”. Ne ostavljaju puno prostora za nedorečenost. Ili im je katastrofalni promašaj ili im popuste na konto raznoraznih kriterija omekšavanja stroge sudbenosti jer ipak je riječ o domaćem filmu pa bi valjalo prilagoditi kriterije.

Negdje na vaganju između dobrog i lošeg jedva se čeka slijedeći Dukićev internacionalni projekt po noveli lika s kojim je radio “Wristcutterse”, tamo će bit manje pritiska i taština za povrijediti, a i prostor je daleko izdašniji za riznicu ideja i njihovo prevođenje na veliko platno ili manje ekrane.

5/10

Naslovna fotorafija: Youtube screenshot

Pročitajte još...

Kritika filma: BULLET TRAIN (David Leitch) – najzabavniji film godine

Ni trenutaka originalnosti, ali svi dijelovi ubačeni u ovaj rollercoaster profunkcionirali su kao rijetko kada u američkom komercijalnom filmu posljednjih godina. Uz redaljku iznimno raspoloženih glumaca koji su 'Bullet Train', unatoč dvadesetak minuta viška od dvosatnog trajanja, prometnuli u jedan od najzabavnijih filmova ove godine

Kritika filma: LJETO KAD SAM NAUČILA LETJETI (Radivoje Andrić): Šarmantna srpska dječja komedija puna nostalgije

Generacijski sukobi, zaigrani karakteri, dinamična režija, sjajna fotografija, odlične i uvjerljive uloge - sve su to kockice iznimno šarmantnog mozaika, za koji je samo ljeto i korona postfestum uzrok zašto nije u kinima prešišao i 'Južni vetar' i 'Tomu'. Vremena se mijenjaju, ali potreba za dječjim pogledom na svijet ostaje konstantna

Kritika filma: CRNI TELEFON (Scott Derrickson): Sve je ostalo na pokušaju

Koketiranje s pedofilijom u ovom je obliku moglo završiti kao ozbiljan pokušaj plašenja i psihološkog trilera s primjesama supernaturalnog. Nažalost, ono što smo dobili na kraju tek je amputacija bilo kakvog uzbudljivog i referentnog bavljenja temom, nauštrb jeftinog pokušaja tenzije misterioznog trilera

Kritika filma: Gray Man (Russo Brothers) – Najskuplje nikad nije jamstvo za najbolje

Dojam nakon gledanja ovog potrošenog hita jest kako ste ulupali više od dva sata u nešto što je moglo trajati dvostruko kraće, ali ni tada ne bi imalo materijala za barem pristojnu ljetnu razbibrigu u maniri akcijskih video igrica

Povezano

Kritika filma: BLACK PANTHER: WAKANDA FOREVER (Ryan Coogler) – Posthumna superherojska oda Chadwicku Bosemanu

Gledate vjerojatno jedan od najvećih akcijskih hitova godine, a za druge društvene i političko sociološke konotacije mimo blockbustera, teško da ćete naći mjesta između redaka

Kritika filma: MARGINALCI (Ljubomir Kerekeš): Pokušaj filma na tragu kasnih nastavaka Žikinih dinastija

Oni rade ono što smatraju da je narodski i populistički i zahodski humor. Tu su da ponude ono što je narodu dobro i zabavno. Jer, ljudima je dosta ozbiljnih tema i treba im nešto za razbibrigu i razonodu

Kritika filma: NOTHING COMPARES (Katherine Ferguson): Sinead O Conor kao revoltna pop ikona ispred svog vremena

Hrabra ili suluda, ambiciozna ili nametljiva, simpatična ili nemoguća, Sinead O Connor je osim sjajne pjevačice i autorice pop komada bila i ostala amblemom prkosa, nepokorenosti i nepokolebljivosti žene koja nije znala, mogla niti htjela pripadati ladicama pop industrije i koja nije pristajala na kockice razbacane po mapi svijeta

Glass Onion: A Knives Out Mystery: Sve što do sad znamo o nastavku popularnog filma

Glumačka postava puna zvijezda prikazuje Daniela Craiga koji se vraća u ulozi pametnog detektiva Benoita Blanca. Glumac je u dobrom društvu, s nekoliko drugih značajnih kolega među kojima su Kate Hudson, Janelle Monáe, Edward Norton, Kathryn Hahn, Leslie Odom Jr., Jessica Henwick, Madelyn Cline i Dave Bautista

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime