Prezasićenje slasher no brainer podžanrom u hororima u kojima su hektolitri krvi bivali glavnom valutom valoriziranja “kvalitete” ili “količine strašnosti” new age horora, rezultiralo je drugom krajnosti i žanrovskim poigravanjima na rubovima psiholoških trilera ili komedija. I dok su Wes Cravenovi “Screamovi” vodili u smjeru zabavnije varijante, “Saw” aka “Slagalica Strave” od zabavnog prvog dijela u totalnu drugu krajnost beskrajnim nastavcima, dotle je Ari Aster s “Hereditary” i “Midsommar”, uz sjajan back up Jordan Peelovih blackxploatation “Get Out” i “Us” postavio nove, kritikom i box officeom podebljane primjere uspješne reinovacije žanra.
Oni su parirali tihom jezom, sablasnom atmosferom i bildanjem napetosti kroz razvoj više ili manje adaptiranih elemenata klišeja žanra, sklizavajući više u područje psiholoških trilera nego klasičnih horora. U tom smjeru dobar dio filma kreće se i debitant, scenarist i redatelj Parker Finn čiji je “Osmijeh” prvi od listopadovskih halloweenskih horora skrenuo pozornost. Premisa je intrigantna.
Radnja se odvija u pomalo neočekivanom smjeru
Mlada psihijatrica Rose Cotter (u solidnom tumačenju Kevin Baconove kćeri Sosie Bacon), pred kojom se u ordinaciji ubije pacijentica nakon atipičnog napadaja panike, prije nego si prereže vrat, ima sablasni osmijeh na licu. Nakon pokušaja sabiranja od stresnog događaja, Rose shvaća da postoji uzorak i redoslijed ljudi koji su prethodili samoubojstvu kojem je svjedočila. I dok kreće u privatnu istragu neobičnog niza, oko nje se počinju događati čudne deluzije i priviđenja čiji korijeni zalaze do njenih privatnih trauma iz djetinjstva. Krajnji klimaks će voditi u pomalo neočekivano očekivanom smjeru.
Da je imao više koncentracije poraditi na dramskim punktovima priče koliko je truda posvetio sjajnom bildanju napete atmosfere pa izbjeći prilično površne sporedne likove, neuvjerljive dijaloge, povremeno pretjerana preglumljavanja, apsolutno ishitren i prvoloptaški plot twist kraja kojim će potencijalno sjajni psihološki triler od tjeskobe glavne junakinje baciti u koketiranja s žanrom nadnaravnog, vjerojatno bismo mogli govoriti o jednom od najboljih horora godine i novog milenija. Ovako, riječ je tek o solidnom predstavniku novog rukavca žanra u kojem možete uživati prepustite li se oniričkom više nego logičkom. Bez pretjeranog razmišljanja ili analiziranja zašto nije napravljeno ovo ili ono, “Osmijeh” nudi dovoljno razloga za zadovoljstvo ne samo ljubiteljima žanra.
Prezasićenje jeftinim trikovima
Najbolji dokaz tome je ako gledate projekciju filma među stotinjak posjetitelja nacionalne premijerne večeri i koji od klasičnog šuškanja vrećicama čipsova, tortila i sličnih pop corn momenata ometanja mirnog gledanja filma, nakon prvih desetak minuta kad se razvojem radnje uvede u priču dobiju kompletni muk i potpunu pažnju. Ne samo zbog relativno vrlo efektnog korištenja nekoliko jump scareova, ponekad čak i pretjerano naglašenog sound designa, pametnog citiranja i praćenja vizualnih momenata iz “Ringa”, “It Follows” ili spomenutog “Hereditaryja” kao posvete žanru, već zbog činjenice da je u vrijeme prezasićenja jeftinim trikovima privlačenja pažnje publike uspio od mozaika klišeja žanra dobiti sasvim pristojnu slagalicu iz koje biste dosta dijelova rado vidjeli drugačije presložene ne biste li komunicirali s klasikom žanra, ali ako već nije tako, dobro je da nije gore.
7/10
Naslovna fotografija: YouTube Screenshot