Tužniji, a ljudskiji film teško ćete vidjeti dugo dugo dugo vremena. Čak ne toliko zbog hvaljenog Brendana Frasera i njegova zadebljanja za ulogu, već više zbog koliko atmosfere. Te prigušene atmosfere filma između tuge, čežnje i bola za propuštenim. I težine kitova koju ljudi nose na srcu zbog nekih životnih odluka. Toliko je “Kitčina” brutalno bolan film. I nježan. Na trenutke iritantno odbojan. Baš kao i ljudi. I njihove odluke.
Aronofskyjev najminimalističkiji film dosad komunicira s izjedanjem krivnje jednog emotivnog toplog gaya, profesora koji je u periodu života zapeo s jednim od bivših si učenika te spolno konvertirao i napustio tadašnju obitelj, suprugu i osmogodišnju kćer. Nakon smrti svog ljubavnika, jedinu utjehu i način preživljavanja tuge za mladićem kojeg je volio, našao je u prejedanju do te mjere da se pretvorio u truplo, izobličivši ljudski oblik u degutantnu količinu kitaste mase sala koja se jedva kreće i čiji mu tlak otkucava na preostalih tjedan dana života. Taj period njegova nestanka prati “Whale”.
Vrsta filma koju dugo ne izbacite iz glave
Kazališno adaptiran i postavljen scenarij Samuela D. Huntera fokusiran je na mikroprostor stana morbidno i degutantno pretilog lika, čije scene prejedanja nimalo metaforički djeluju svinjski te se u tim trenucima teško ne distancirati od emotivnih boli glavnog karaktera i raspuknuća srca od tuge i izjedanja zbog činjenice da ima osjećaj kako mu nije bilo dozvoljeno niti jednu jedinu stvar u životu učiniti kako treba. Uz susrete s njegovateljicom, učenicima s kojima dijeli lekcije i online satove, bivšom suprugom i religijski “točnim2 namjernikom, posljednji dani njegova okopnjavanja su bili fokusirani na nalaženje mira sa svojom kćeri.
Gledatelji i struka su se mahom fokusirali na Frasera, koji je bespogovorno dobar, ali ništa toliko senzacionalno koliko je stvaran okus i doživljaj filma. Na sličnu foru kao “Banshees Of Inisherin” ili “Društvo mrtvih pjesnika”, “Her” ili “Eternal Sunshine Of The Spotless Mind” ovo je vrsta filma koji dugo ne izbacite iz glave. I imate o čemu pričati satima poslije jer otvara neke vrlo opipljive životne situacije i ljudske trenutke. Na stranu jasna emotivna upravljanja kojima autori usmjeravaju tok filma niti u jednom trenu se ne osjećate prevarenima. Dapače, vrlo je lako podijeliti se, na ljude koji bez suza izdrže dočekati relaksirajuće otpuštanje svih težina na kraju filma. I onih koji ne.
9/10