U svijetu showbizza, još od Elvisa, nerijetka je praksa pokušavanja pretvaranja hit pjevača u produkcijski isplativ filmski paketić. Tome nije odolio niti jedan od komercijalno najpotrošenijih pop producenata i izvođača posljednje dekade Abel Tesfaye – poznatiji kao The Weeknd. I kao što mu e nedostaje ne bi li riječ bila potpuna, tako mu u glazbenom smislu postavljanja sebe kao B verzije Michaela Jacksona nedostaje ikakve originalnosti ili prepoznatljivosti ne bi li bio išta više osim replike za nove generacije kojima je nepoznat dohvat do 80.-ih i vremena kada je u glazbenom smislu Michael Jackson radio bolje ono što u produkcijskom smislu radi The Weeknd danas.
O mladoj zvijezdi u usponu
Iz te pozicije s kokreatorom Samom Levinsonom (hit teenage serijal Euphoria) kreirao je petodijelnu šminkersku soft bullshit seriju “Idol“, o mladoj glazbenoj zvijezdi u usponu i seksualno prenemagačkom putu koji mora proći ne bi li se dokazala u pop industriji. Kći Johnnyja Deppa i Vanesse Paradis, Lily Rose Depp, poslužit će kao glazbena senzualno seksualna muza bildana po uzoru na neke biografske dijelove života i rada Selene Gomez, a on će sam odigrati rolu pokvarenog producenta, točnije self help gurua i vlasnika jednog od prominentnijih klubova. Što se glumačkih sposobnosti tiče, mini Vanessa, Lily, je više nego potentna i spremna za eksploataciju, dok bi Weekndu bilo bolje da se okane ćorava posla.
Nije negledljiv, ali je toliko samodopadan da svaki kut snimanja i kadar prilagođen kulerskim izrazima lica pretvara u igru svjetla i sjena, s naglaskom na glumačko opsjenarstvo i poziranje. A gluma je, priznat ćete, ipak nešto više od toga. Neki novi klinci pretvoreni u komercijalno uspješne poslovne ljude razumiju puteve love ali istovremeno imaju problem korespondiranja sa sadržajem i s činjenicom da njihova “načitanost” pop kulturnim sadržajima, ma koliko bila koktelizirana bude istovremeno silno promašenom i sadržajem siromašnom. U tom smislu priča “Idola” je kompiliranje ekspolatacijskih sadržaja u kojima ćete vidjeti kombinatoriku varijacija estetike “50 nijansi sive”, “Showgirls” i sličnih night club/pop industry based serijala sve do onog turskog netfliksovoskog recentnog smeća koje je komunicirano gledanim projektom za ljude željne ničega.
Kako netipično
Scenaristički i dramaturški nema tu nikakve priče mimo zbrajanja i oduzimanja varijacija moćnih mecena i ekploatacije lomnih cura u svijetu showbizza. Ah kako netipično. Zijev. Redateljski i vizualno serijal je snimljen poput hi budget video spota. Ništa loše u šminkeraju tog tipa, dapače, ali uz već viđeno segment, ne bi zaboljelo bar se pokušati potruditi ubaciti neke brain/thought provokin’ detalje koji neće biti tek seksulane aluzije u društvu vrišteće seksualne i inih korektnosti u kojem svaki pogled u smjeru klečanja pred muškarcem ili vođenja ljubavi odostraga bude medijski proglašen kotroverznim i nepoćudnim.
Jedina nepoćudnost “Idola” je beskrajna reciklaža i šminkerska ambalaža. Ovo je serijal koji može “uznemiriti” tek Andrew Tate i Weeknd publiku, mahom praznu sadržaja a prepunu kiča i napirlitanog mahanja lovom kao krunskim argumentom vlastite autorske nemoći.
5/10