Utorak, 15 studenoga, 2022

Kritika serije: METROPOLITANCI (prve epizode): Stereotipi naši dramski, urbani i svagdašnji

U prime timeu HTV-a bi bilo zgodno za promjenu vidjeti nešto što neće 'iskusnom' trećem dobu izgledati kao fora, nego bar probati kopirati nešto modernije i tuđe kad je već problem skucati neku stvarnu autohtonu autentiku i identitet. Ili takvo što ne postoji i bude pogubljeno u 21. stoljeću?

Prime time HTV-a predstavlja novi dramski serijal “Metropolitanci” u 14 nastavaka reklamiran kao kapitalni urbani must see na kojem se na papiru izredala prva liga domaće scenarističke (Dario Vince – Počivali u miru) i glumačke scene (Nataša Janjić, Dijana Vidušin, Ornela Vištica, Barbara Nola, Rene Bitorajac, Dejan Aćimović, Janko Popović Volarić, Dušan Bućan, Hrvoje Kečkeš, Goran Grgić i mnogi drugi), dok je režija povjerena komercijalno i reklamno marketinški iskoristivom Igoru Šeregiju (Zg 80). I otkriva puno ponavljanja problema od kojih pate često papirni favoriti i najavljivani kao proizvodi oko kojih će se mijenjati percepcija prosječnog gledatelja o hrvatskim dramskim autorima kao neduhovitom, sterilnom, stereotipnom okruženju za koje su vremena Golika, Hetricha, Smoje nedostižni peekovi i prošla svršena vremena. No, je li mjesta biti prestrogim prema “Metropolitancima”, sami ćete prosuditi samo ako nivelirate i stavite na vagu njihove dobre i lošije strane.



Dobre strane prve epizode

Velika očekivanja kao i kod Dickensa nose velike zamke za velika razočarenja. Nakon prve epizode mjesta razočarenjima (bar velikim) zasad nema, ali niti oduševljenjima.

Dobre strane prve epizode serijala:

  1. Prva liga sjajnih glumaca (Nataša Janjić, Dijana Vidušin, Ornela Vištica, Barbara Nola, Rene, Janko, Dušan, Kečo …) opet dobivaju stereotipne uloge koje im ne daju prostora pokazati raskoš svojih glumačkih mogućnosti.
  2. Dejo Aćimović i Pjer Meničanin su takve genijalne i zahvalne face i fizionomije da samo stoje u kadru sve su napravili. Čak i kad izgovaraju relativno beživotne i neprirodne replike iz njihovih usta zvuče uvjerljivo.
  3. Pop koji svira u rock bandu jer crkva vabi mlade – jedina zbilja dobra fora prve epizode.
  4. Epizodisti pred dućanom tipa Hana Hegedušić ili Petar Hegrešić, Medvešek Jr. jedini pričaju autentično i ne klimaju naglasak.
  5. Gulova komentatorska glazba.

Problemi prve epizode serijala:

  1. Nitko nikad tako ne govori u stvarnom životu. Dijalog. Glumac izgovori rečenicu. Drugi čeka i gleda ga u oči. Kad prvi završi rečenicu drugi pričeka sekundu pa onda on svoju repliku. I tak u loopu. Opet. To laici zovu hrvatska gluma. Kužeri to zovu umjetnost J.
  2. Dijalozi i scenarij u globalu  koji bi bili funkcionalniji da su bili odbačeni i neizrečeni po davnoj i poznatoj preporuci kada se više izgovara tišinom nego neprekidnim brbljanjem bez puno razloga.
  3. Puno predvidljivih, očekivanih, nepotrebnih scena koje ne znače ništa za dramsku radnju niti govore o istoj – klinci i murija Isus scena, oni u zubarskoj čekaonici, u frizera, u birtiji.
  4. Galerije likova dovodi do prezasićenja praćenja tko bi trebao biti interesantan i nositelj radnje. Da ih se svih 170 treba isucati u prvih 45 minuta i ne treba, za to služe iskusni script doctori i dramaturzi za skrenut pažnju kako ovo ne funkcionira najbolje i čini prije zbrku nego dinamični efekt.
  5. Režija koja se svodi na mijenjanje dva i pol kuta kamere kod izbora plana i kontraplanova pri dijalozima likova kao najsvježija ideja i koja glumcima ne savjetuje da malo oprirodne dramske pauze te gard jedni prema drugima u dijaloškim scenama – pokazuje iste mane koje su bile vidljive u kontekstu redateljeva debitantskog igranog filma koji je umjesto prljave navijačke ulične realistično – komične drame izgledao glumački više kao sterilna reklama za kremu za njegu ruka i lica.

Ima još primjedbi oko razvoja radnje, izbora mjesta radnje, dinamiziranja dramaturgije same, ali ako pristanete da uvodu u likove i razvoj radnje traži neku “akademsku četvrt” prostora i žmirenja na propuste, neka im do treće, četvrte epizode kada bi stvari trebale postati jasnijima…iako takvo nešto nikad nećete reći za “True Detective”, “Dahmera” ili slične aktualne inozemne hit serije.  

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by Hrvatska radiotelevizija (@hrvatska_radiotelevizija)

Čije je to urbano?

U prime timeu HTV-a bi bilo zgodno za promjenu vidjeti nešto što neće “iskusnom” trećem dobu izgledati kao fora, nego bar probati kopirati nešto modernije i tuđe kad je već problem skucati neku stvarnu autohtonu autentiku i identitet. Ili takvo što ne postoji i bude pogubljeno u 21. stoljeću?

Kad se nešto što je tek korektno i gažerski stilska vježba odrađivanja honorara postavlja kao wow i standard i vrhunac TV produkcije za prime time programa, onda se često čude kako to nitko ne gleda TV i nema interesa za domaće dramske serijale, filmove i odnosni program. Jer ako je ovo najbolje koje RH dramska produkcija može ponuditi, možda nije loša ideja 99.-ti put pustiti reprize Gruntovčana, Velog i Malog mista, Kuda idu divlje svinje, Otpisanih, Kiklopa ili recentnijih Brešanovog Velikog Pericu ili Milićeve Nestale (prva sezona) ili Počivale u miru pa ih vrtjeti dok ne povuku i shvate nešto o autentičnim, realističnim ili bar duhovitim likovima i razvoju priče.

Urbano, urbano, samo urbano, ali prije svega čije je to urbano i koliko je uopće urbano?

 

Pročitajte još...

Kritika filma: BULLET TRAIN (David Leitch) – najzabavniji film godine

Ni trenutaka originalnosti, ali svi dijelovi ubačeni u ovaj rollercoaster profunkcionirali su kao rijetko kada u američkom komercijalnom filmu posljednjih godina. Uz redaljku iznimno raspoloženih glumaca koji su 'Bullet Train', unatoč dvadesetak minuta viška od dvosatnog trajanja, prometnuli u jedan od najzabavnijih filmova ove godine

Kritika filma: NOPE (Jordan Peele) – jedan od najzanimljivijih filmova godine!

Daleko od remek djela, ali još dalje od podbačaja, Peele s 'Nope' uvjerljivo drži ljestvicu jednog od najzanimljivih filmova godine čiji je hype bio više nego opravdan

Kritika filma: Gray Man (Russo Brothers) – Najskuplje nikad nije jamstvo za najbolje

Dojam nakon gledanja ovog potrošenog hita jest kako ste ulupali više od dva sata u nešto što je moglo trajati dvostruko kraće, ali ni tada ne bi imalo materijala za barem pristojnu ljetnu razbibrigu u maniri akcijskih video igrica

Kritika filma: CLERKS 3 (Kevin Smith): Jer Devedesete…su bile godine

Šteta jeftine nostalgije jer zdušno navijaš da te jedan od favorit redatelja razveseli remek djelom, ali onda shvatiš da je to odavna prošlo svršeno vrijeme i da su Smithovi filmovi tek reciklaža internih fora u kojima se bar netko dobro zabavljao

Povezano

Cillian Murphy je otkrio detalje o nadolazećem filmu Peaky Blinders

Govoreći na Today FM-u, Murphyja su voditelji u intervjuu pitali kako stoje stvari s nadolazećim filmom, čije se prikazivanje očekuje 2024. godine

Kritika filma: BLACK PANTHER: WAKANDA FOREVER (Ryan Coogler) – Posthumna superherojska oda Chadwicku Bosemanu

Gledate vjerojatno jedan od najvećih akcijskih hitova godine, a za druge društvene i političko sociološke konotacije mimo blockbustera, teško da ćete naći mjesta između redaka

Kritika filma: MARGINALCI (Ljubomir Kerekeš): Pokušaj filma na tragu kasnih nastavaka Žikinih dinastija

Oni rade ono što smatraju da je narodski i populistički i zahodski humor. Tu su da ponude ono što je narodu dobro i zabavno. Jer, ljudima je dosta ozbiljnih tema i treba im nešto za razbibrigu i razonodu

Kritika filma: NOTHING COMPARES (Katherine Ferguson): Sinead O Conor kao revoltna pop ikona ispred svog vremena

Hrabra ili suluda, ambiciozna ili nametljiva, simpatična ili nemoguća, Sinead O Connor je osim sjajne pjevačice i autorice pop komada bila i ostala amblemom prkosa, nepokorenosti i nepokolebljivosti žene koja nije znala, mogla niti htjela pripadati ladicama pop industrije i koja nije pristajala na kockice razbacane po mapi svijeta

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime