Ispričati opet priču o The Rolling Stonesima i sublimirati 60 godina trajanja i preživljavanja jedni drugih u četiri epizode, bio bi ambiciozan zadatak i Scorseseu i Godardu i svima koji su se dosad u bilo kojoj doku formi primali bilježenja trenutaka uz Jaggera, Richardsa, Wattsa, Wooda i ostale epizodiste putujućeg rock and roll cirkusa.
Njihov kućni TV studio i BBC produkcija u formi ispovjesnog doku serijala nudi portretne epizode koje će sublimirati svakog od posljednjih članova formacije benda – Jaggera, Keefa, Charlieaja i Ronnijeja.
Prikazujući ih uz kombinaciju intervjua njih samih, svjedoka njihovih trajanja i arhivskih snimki, timeline prati šest dekada odrastanja i pretvaranja u ono što predstavljaju danas. Testament jednog vremena na izmaku.
Remek djela u svakom formatu
Rock and roll institucionalizam i cirkus koji vas je morao dokačiti ovlaš ili vam činiti bitan dio soundtracka života, ali kao ni Beatlesa ili Elvisa nikad ih niste mogli zaobići niti su vam mogli biti sporedni. Kroz razne dekade trajanja od ranih šezdesetih prošlog stoljeća do preživljavanja svoj bioloških posljednjih stanica, njihov je intenzitet rada prolazio mnoge amplitude, diskografije su im se mijenjale i bilježile vrlo ekonomično osluškavanje glazbenih trendova te prilagođavanje njihovog korijenskog naslanjanja na temelje ritma and bluesa.
Ali neprijeporno su ostavljali remek djela u albumskom ili singl formatu (file under: “Beggars Banquet” kao jedan od najboljih rock albuma svih vremena, ili pojedine monumentalne stvari poput “Sympathy For The Devil”, “Jumping Jack Flash”, “Gimme Shelter” koje su strukturom, razvojem, kompletnošću izmicale svom vremenu i ostale neuhvatljive i svježe dan danas, pola stoljeća nakon datiranja originala) i predstavljali pop kulturni artefakt vremena svima kojima glazba nije kao danas služila kao nenametljiva pozadina na radiju već soundtrack komadića mozaika njihova života.
Udaljeni stričevi s kojima nikada niste sjedili za stolom
Ako ste imali priliku doživjeti ih uživo (potpisnik ovih redaka pet puta od 1990. i Urban Jungle turneje i perioda musavosti do posljednje turneje prije nekoliko godina, namjerno preskačući ovogodišnji 60 posthumni leg Charlieju Wattsu) tada ste svjedočili čaroliji i prisutnosti ljubavi prema glazbi, kombiniranom s hladnim profesionalizmom, ali njihova prisutnost i ikonoklastične figure uvijek su preskakale samo glazbenu dimenziju, svrstavajući ih u ljude prema kojima se morate određivati na osobnom nivou.
Oni su poput Springsteena, Balaševića, Bowieja, Iggya Popa, Dylana, Beatlesa, Elvisa, Doorsa, Pink Floyda, činili likove čije ste face doživljavali kao udaljene stričeve koji vam nikad nisu sjedili za stolom za vrijeme ručkova ali su ipak sjedili za tim istim stolovima.
I kao takvima razvijali ste daleko veći stupanj empatije nego prema samo tamo nekim rock and roll zvijezdama, imajući rasplesanog lutka Jaggera, njegove rugobne sjene Keefa, epizodista Ronnijea ili jazzera baneda – neprežaljenog i preminulog najvećeg gospodina benda Charlieja Wattsa.
No, kada ih sublimirate i svedete na zajednički nazivnik ostaje jedna predivna i fascinantna ljudska priča. Za oproštajku jednom kad ih fizički više ne bude, da nadžive sav taj cirkus kroz glazbu koja je bila i dan danas ostala veća od života.
10/10