Novinar, pisac, predavač, TV voditelj, publicist, bloger, autor knjiga… Sve je to 36-godišnji Ratko Martinović, no ime mu se posljednjih godina najviše veže uz Podcast Incubator, daleko najpopularniji podcast u Hrvata. U čemu je tajna uspjeha, ali i što sve paralelno radi te zašto bi volio da dan traje barem 30 sati otkriva “Zoran Šprajc” interneta.
Znači, po nekom medijskom metru ono što je Zoran Šprajc za regularnu TV i vodeći medij 20. stoljeća, ti dođeš kao neka web podcast varijanta nove generacije. Odnedavno opet u TV voditeljskoj fotelji na Z1 i nekoliko godina već kao starosjeditelj najgledanijeg domaćeg podcasta – Podcast Inkubatora. Ispričaj nam ponešto o iskustvima s obje platforme na kojima si.
Podcast Inkubator zapravo je od početka zasnovan na timskom radu, posebice sada kad nas je sve više i kada suradnja mora biti na razini da bismo uopće išta radili, a da se pri tome ne posvađamo (…smijeh…). Podcast je kao forma upravo to – suradnja. I to s gostom koji em ima dovoljno vremena za reći što god hoće (ako ga ja ne prekidam, kao uvijek), em neće biti loše atmosfere pa se pri tome često i opusti. Ponekad i više nego što je potrebno. Razgovor je sam po sebi umjetnost, no može biti i tlaka. Ovisi s kim, ali zapravo ovisi gdje, kako i koliko.
Na Z1 ćemo pokušati spojiti okvire talk-showa, debate i ležernog razgovora. Odvija se u lobiju hotela, a mogao se isto tako odvijati i pred kafićem. Zato i naziv ‘Rendez-vous’. Bit će izazov uigrati takav format pa u hodu iskušavam razne stvari. Slijede nam izbori i nema boljeg poligona za takve eksperimente. Nadam se – uspješne. Šprajc to uspijeva na malim ekranima, no nezahvalno se s njim uspoređivati budući da nemam spikerske talente. Tako da sve pokušavam kompenzirati lošim humorom i trolanjem. Zato nove generacije razumiju takav jezik.
View this post on Instagram
Brojke su važne, ali nisu presudne
Podcast Inkubator ja najgledaniji i najfrekventniji tuzemni podcast. Galopirate prema 200.000 pretplatnika što je vrlo fina i respektabilna brojka. Prodefilirale su stotine javnih osoba. Ispričaj nam nešto o razvoju i usporedbi povoja i ovoga gdje ste sada te nekim projekcijama budućnosti…
Iskreno, očekivali smo određeni uspjeh. Zato smo i pokretali projekt, ne samo jer nam je ležao format i pristup. No, očekivao sam brži razvoj konkurencije, više prema kvaliteti nego kvantiteti. Ovako su nam razvoj i povoji trajali dulje jer je za provedbu plana potrebno imati financijsku konstrukciju, a dugo vremena potencijalni sponzori nisu ni znali što je POD (dostupan na zahtjev) broadCAST (emitiranje). Tako smo uz razvoj samih sebe paralelno morali razvijati i tržište od temelja.
Brojke jesu važne, ali nisu presudne – osobno mi je najvažnije to što i danas uživam kao i prvog dana. Još i više jer znam da smo pregrmjeli najgore i izašli jači. Kako me više zanima proizvodnja samog sadržaja, a manje poslovni dio – na to sam i fokusiran. Kolege uspješno rade ostalo i ne petljam se previše u posao. Moja projekcija je već tu, uživam u svom poslu i radujem se onome što slijedi. A to će i dalje biti kombinacija onoga što traži publika i onoga što je meni zanimljiv razgovor. Simple as that.
Reptili su zasluženo stvorili svoj renome objektivnih trolera i ne razumijem kako nekome može smetati humor na njegov račun
Imate zajednicu vjernih fanova, gotovo supkulturnu grupu tzv. reptila koji funkcioniraju na razini zafrkancije i memova – kako se uopće formirala?
To je bilo samoorganiziranje, revolucija i reakcija u jednome. Kontam da je to jedan od temelja samog Podcasta, neposredan odnos nas i gledatelja. Zato je i Q&A u toj mjeri uspješan jer pretpostavljam da je ovo jedan od načina da se i s gostima poveže na drugom nivou. Reptili su zasluženo stvorili svoj renome objektivnih trolera i ne razumijem kako nekome može smetati humor na njegov račun. Posebice ako je svoj život odlučio ogoliti na način da ga snima – ako ste vlastiti voajeri, onda vam ne smije biti uvreda to da vas netko smatra javnim osobama? Primati novac fanova i ne prihvatiti njihove kritike ravno je onome što rade političari. A znamo kako njih nazivaju.
A patreonski dio i uopće sustav financiranja takvog pothvata? Kada postaje samoodržavajući? Ulaskom sponzora ili postoji frekvencija donatora i kultura uplata ljudi da podrže projekt takvog tipa?
Ovisi o više faktora. Forsiranje patreona nužno je u razvojnim fazama projekata, no kada u sve uđu drugi faktori, onda je to više dobra volja i podrška. U Srbiji je znatno jači aspekt donacija, posebice većih pojedinačnih. I Youtube monetizacije. Kod nas partneri čine razliku. Bilo bi odlično da postoji mreža pretplatnika, jača monetizacija ili nešto treće. No, i ovako smo itekako zahvalni našim patreonima koji su godinama uz nas.
View this post on Instagram
Mnogima je motiv potencijalni novac i samopromocija
Kod nas se upravo događa ono što se trebalo dogoditi prije nekoliko godina, a to je da se za vama zagalopira gomila njih. Ljudi su nekoliko godina prekasno počeli otkrivati DIY video forme kao zanimljiv medij… Koji su domaći još iole obećavajući podcast momenti? Onaj neki Velebit, Ana Radišićka?
Ima ih, najjači su Podcast Velebit, Tribina, Surove strasti, PodkaST, Fakat, Brutzkast, Večernji… Neću više nabrajati jer ću nekog izostaviti, a sve je veći broj projekata. Očekivao sam više lokalnih ili regionalnih priča, specijaliziranih sadržaja, znanosti. Eto, priča ide u nekom drugom smjeru i žao mi je jedino što je mnogima veći motiv potencijalni novac ili samopromocija nego razgovor i upoznavanje kvalitetnih ljudi. Zato je toliko dugo i trebalo.
Većina najvažnijih trenutaka više je vezana za zabavni moment nego za tematiku i profil gostiju. Ili za iskrenost, otvaranje nekih ‘zabranjenih’ tema ili storija iz života
Koji su ti bili najzabavniji gosti, a s kojima si sadržajno najviše guštao?
Teško, a i nezahvalno pitanje. Jer veliku većinu gostiju sam biram, poglavito zbog konteksta i zanimljivosti. A i tek se zagrijavam. Htio bih zapravo da jednog dana mogu reći kako sam pričao sa svim sebi zanimljivim sugovornicima. No, neki su već pokojni nažalost.
Neki od najkomentiranijih su bili trenuci kad vam gostuju regionalni MMA borci, pa ravnozemljaši i teoretičari urota ili pak “slučaj” Vedrana Bađuna koji se kroz vašu emisiju afirmirao gotovo kao “novi Malnar”, ali je u jednom trenu autentičnost njegovih putopisa dovedena u pitanje… tvoj stav?
Većina najvažnijih trenutaka više je vezana za zabavni moment nego za tematiku i profil gostiju. Ili za iskrenost, otvaranje nekih ‘zabranjenih’ tema ili storija iz života. Bađun je jedan od rijetkih gostiju kojem se spočitava suprotno, da je bio neiskren. Svi su pogledali te videe i u nedostatku konkretnih demanta, sučeljavanja ili debata o njima kolaju razne teorije. Zato je odnos s fanovima izrazito važan. Ako ih podcjenjujete, omalovažavate, prozivate i prijetite im se – onda vas ne treba čuditi revolt. Stvar je otišla predaleko, no nažalost nije dosegnula svoj epilog.
Voditeljski si dio na gradskoj Z1 televiziji. Odakle taj angažman, relativno je svjež, zar ne? Prije si imao također društveno-politički show na Mreži i na lokalnoj SB TV ili?
Istina. Ovo na Mreži bilo je kratkog vijeka, na SBTV-u sam proveo lijepe tri godine i izučio svome stilu kojeg je Podcast izbrusio. Aranžman na Z1 u sebi nosi ono što me zanima u voditeljskom poslu – moderiranje, debatu, talk-show s više gostiju. A opet sve zapakirano u ležernost. Nadam se da ću u tome uspjeti nakon što uklonim ‘ring rust’ s takvog formata, ipak ga nisam godinama vodio. Potencijal je velik, Z1 je ozbiljna televizija i samo treba vremena za uigravanje.
A književni dio i onaj apologetski oko dekriminalizacija određenih vrsta opojnih sredstava i supstanci u RH? Spremaš li neke nove naslove?
Kako nema opcija za promoviranje knjiga, zapeo sam u nepisanju. U biti, radim sitno na jesenskoj knjizi „Okultna simbolika“, što će biti treći dio trilogije „Globalna manipulacija“ u izdanju Telediska. Roman „Teški after“ bi trebao biti domaća inačica „Trainspottinga“ i on je odavna dobrim dijelom ispisan, te čeka trenutak inspiracije i voljnog momenta. Knjiga o psihodelicima je dobro prošla pa se nadam najboljem.
Upravo završavam portal Filmska klapa koji će se baviti osvrtima na sadržaje sa streaming servisa. Pa mi je to zabava, ne opterećujem se nekim pompoznijim nazivima
U kakvom su nam stanju film i knjiga, u istom su stanju kritičari i kritika
Još jedna od tvojih strasti je film i filmska recenzija. Uz deficit kvalitetnih i nekontaminiranih glazbenih i filmskih kritičara na ovim terenima, ne čini li ti se da je 21. stoljećem zvanje kritičara postala totalno devastirana institucija? I da ne postoji potreba za tom vrstom novinarstva jer je jednostavno previše nekvalitetnih ili neprofesionalnih ljudi koji su derogirali profesiju…
Ono što radim ni ne smatram recenzijom. Jer bih u suprotnom film/seriju morao gledati s bilježnicom u rukama i secirati svaki kadar, a to mi je naporno i narušava mi užitak. Ovako više preferiram osvrte, svojevrsni blogerski pristup. Upravo završavam portal Filmska klapa koji će se baviti osvrtima na sadržaje sa streaming servisa. Pa mi je to zabava, ne opterećujem se nekim pompoznijim nazivima. A ovo za kritičare, pa vrlo jednostavno – u kakvom su nam stanju film i knjiga, u istom su stanju kritičari i kritika. Nije problem kvaliteta, koliko sumnja u namjere kritičara, bilo iz vlastite sujete ili PR momenta. Vani je floskula da su kritičari loši kreatori, kod nas je to norma.
Za kraj razgovora – kakva je projekcija pandemije kroz tvoj rakurs i 2021. i koji su ti prostorni planovi djelovanja i rada još mimo voditeljskog i literarnog?
Ne mogu putovati što mi je zapravo jedini preostali (polu)profesionalni interes. Slikati ne znam, kao ni raditi origami, plesti. Nažalost. Tako da sam prepušten vođenju i pisanju te gledanju filmova, serija i dokumentaraca. Nadam se da ću uhvatiti više vremena za čitanje, jedino me to muči. I šteta što dan nema barem 30 sati. E da. Šteta.