Jedan od ključeva modernih dosjetki kako superherojske filmova spasiti od upadanja u dosadne šprance ponavljanja klasičnih hollywoodskih producentskih bezidejnosti je angažiranje kreativnih redatelja i scenarista koji će svojim lucidnim i neuobičajenim idejama prilagoditi osnovne šprance i koncepcije superjunačkih avantura nečemu što publika ne očekuje niti predviđa stopostotnom sigurnošću kao u dobrom dijelu superherojskih filmova kada nakon najavne špice znate što se dešava po odjavnoj.
To je karta na koju su zaigrali producenti još od prethodnog nastavka „Thor: Ragnarok“ angažirajući zabavnog i zaigranog Taiku Waititija za redatelja i scenarista koji će prebaciti franšizu u opuštenije vode od onih koje je postavljao shakespearijanski monumemntalni Kenneth Brannagh u prvom ili Alan Taylor u drugom dijelu. Novozelanđanin poznat po svojim uvrnutim dramskim momentima i light pristupu pričama iz susjedstva (Boy, Eagle Vs Shark) u ranoj fazi karijere sve do fantastičnog zakucavanja JoJo Rabbitom prebacio se perolako na superherojski teren onog trena kad je s produkcijama dogovorio da kreativnu kontrolu može držati u rukama maše s velikim M.
Thor je osim superheroja i šaljivdžija
Treći je Thor počeo skretati prema zabavi iznad snage i kompjuterskim akcijskim scenama, a aktualni četvrti je poslije opetovanih „Deadpool“ uspjeha krenuo potpuno u smjeru pretjerivanja i dominantnog autoironičnog zezanja kao bitne trećine filma. Uz klasične CGI akcije i Thorove superherojske avanture veće od planeta, života, svijeta, vremena, you name it, ali mora biti intergalaktičko, Thor je postao šaljivdžija na svoj račun i nespretanjaković u ljubavi kojem se pojavljuje neprežaljena bivša Jane Foster u tumačenju još uvijek apsolutno neodoljive Natalie Portman. Da Thorova klopka bude potpuna kao i zaprepaštenje, Fosterica upravlja njegovim maljem Mjolnirom.
Dok pokušava shvatiti zašto on će zajedno s ostalim sidekickovima Valkyrom i Korgom krenuti u novu akciju spašavanja svijeta od nemilosrdnog Gorra The God Buthera u tumačenju opet izvrsnog Christiana Balea. On je zločinac koji tamani bogove po špranci dok ne dođe red na Thora. Onog u mirovini, debelog i zapuštenog, ni nalik negdašnjem Bogu s toljagom od čijeg udarca strepe ne samo vikinzi i Vallhala. Tu kreće buđenje i trening, povratak na staze stare slave…
Slijedi li i nastavak franšize?
Kako su prvi i drugi Avengersi bili game changeri u svijetu superherojskih filmova nudeći drugačije omjere samoironičnih ljudskosti superjunaka uz ultimativnu akciju tako je i Thor potpuno na tom putu. Centriran prvenstveno i isključivo radi zabave koju pretpostavlja drugim segmentima superherojskih filmova, novi se Thor ostavlja na sjajnu međuigru Portmanice, Balea i Hemswortha koji u rukama zaigranog Waititija djeluju kao najopušteniji dosad. Unatoč još jednoj strmoglavoj i vrtoglavoj misiji spašavanja svih i svega, ali ovaj puta Thora samog.
Ubacivanje ljubavi u koncept u svakom slučaju je bilo nezaobilazno i potrebno. Bildanje akcije bez dodatnog začina vodilo bi ponavljanju koncepta trećeg Thora, dočim isticanje role Jane Foster vodi više u smjeru SF rom koma nego dosad spektakularne akcije, bar na dramskom planu. Kako je postavio u trećem dijelu, na istom autorskom putu Waititi ponavlja smjernice i vodi ih prema novih 350 do 500 milijuna dolara zarade na matičnom tržištu. Što bi svakako trebalo značiti i nastavak njegovog dijela franšize. Ljubiteljima Marvelovih superjunaka neće trebati dodatna nagovaranja a oni koji su dosad nekako uspijevali biti zaobiđeni, uz istaknutu rolu Portmanice imaju daleko više razloga za provjeriti što se sve krije u svijetu akcijskih superheroja mimo mahetanja toljagama i interplanetarnih mitskih borbi.
8/10