Na valu superhajpa oko drugog dijela “Vrućeg vjetra”, da ti pamet stane kino brojki “Tome” i uzburkavanja Dragojevićevih “Nebesa” u regionalna kina stigao je novi srpski potencijalni hit film. U vrijeme pisanja ovog osvrta kuca prema 200.000 gledatelja, dok se kino premijera u Hrvatskoj očekuje za koji dan.
Priča je to malom Maradoni, Denisu Markoviću, talentiranom mladom srpskom nogometašu u čiji se vrtoglavi rollercoaster život nakon blitzkrieg uspjeha miješaju sumnjivi tipovi, menadžeri, obećanja, sponzoruše, lajne bijelog i žutog, dok mladac postaje “janje za klanje”.
Trgovanje ljudima u nogometu postavljeno je i dalje kao trgovanje ljudima
Ispričana iz pokušaja razumijevanja uspona i padova, perspektiva te nesnalažanja mladog čovjeka u društvu koje na marginama najpopularnijeg sporta današnjice na Balkanu nudi varijante uspjeha, priča “Zlatnog dečka” osim portretnog i karakternog krimi filma u načelu vrlo točno i razgovijetno funkcionira kao osuda i kritika društva koje mlađanima nudi brzopotezni uspjeh i streloviti pad. Ogromno ništa mimo lihvarskog menadžmenta nad emo prazninama mladog čovjeka. Cilj opravdava sredstvo, a trgovanje ljudima u nogometu postavljeno je i dalje kao trgovanje ljudima – moderna i sofisticirana verzija robovlasničkih kupoprodaja ljudi i njihova talenta.
Glavni lik postavljen je u centar vrtnje u kojem se neće snaći
Glavni lik kojeg tumači Denisa Murića uvjerljivi je mladi tupan, lišen emotivnog backgrounda, roditeljske ljubavi, razumijevanja glavnih struna kako funkcionira svijet oko njega, bez ikakvog obrazovanja i opće kulture. I kao takav postavljen je u vertigo zbivanja u čijoj se vrtnji neće snalaziti. Nakon što ga menadžerski muljatori u preprodavanju dugova dovedu na rub života, mladog se talenta dohvaća krimos Maki (u sjajnoj i uvjerljivoj roli Igora Benčine). On će mu nakon izlaska iz zatvora glumiti bodyguarda čije će ga metode povratiti na put sportskog uspjeha. U ulozi “anđela čuvara” za ruku ga vodi još jedan rubni karakter i on mu postaje spasiteljem.
Redatelj Ogi Janković dugogodišnji je TV djelatnik i član popularnog beogradskog rap kolektiva Beogradski sindikat. Jedan od scenarista je i Vuk Ršumović koji je redateljski potpisao film “Ničiji sin” iz 2014. (jedan od ponajboljih srpskih filmova novog milenija!). Njih su dvojica posložili film na romansirano američki način pristupu biografijama.
Fusnote s kojima su računali kreatori išle su otprilike ovim redoslijedom. Ušminkati ga produkcijski, pametno se vodeći koracima i putokazom koji su pokazali kreatori “Južnog vetra”. Nabubati aktualnim trendovskim soundtrackom metastaziranog turbo folka pretopljenog s cajkama koji trešti s beogradskih ulica (Coby “Zlatno dete”). Iskomunicirati glavnog lika kao mješavinu nekolicine stvarnih, ali nikada imenovanih nogometaša. Zakucati ga s promišljanjem kako bi trebao izgledati balkanski sportski akcić koji će spojiti svijet mračnog menadžmenta, droge, lakog kriminala i ostvarenja druge prilike mladog i izgubljenog (ne)karaktera. Win win računica.
Ali i dalje izgleda kao računica.
Filmu nedostaje spontanosti, ulične prljavštine, ‘deep, down & dirty’ momenta koje očekujete od bazno egzistencijalističke sportske drame. Zacrtali su ga paralelno i kao mini TV serijal u pet nastavaka te ga snimali s predmišljajem pakiranja doza droge, seksa, akcije, Balkana, fudbala primjereno i za TV i kino publiku. Tu treba tražiti moment mudrog uskakanja u trendovštinu, ali i gubljenja dodira s realizmom.
Daleko, predaleko od Flojda Dragana Nikolića iz “Nacionalne klase”, Gorana Markovića ili Aleksandra Berčeka iz Radivojevićeva “Dečka koji obećava”, “Zlatni dečko” je jedan od bjelogrlićevski hit filmova. Onih u kojima se preslikavaju američki producentski principi romansiranja života na pretjerano ušminkan i dotjeran balkanski način.
OCJENA: 6/10