Subota, 2 ožujka, 2024

Ivica Prtenjača: Čitatelji su nezasitna i gladna bića

Bez komplikacija i kalkulacija igra se riječima i ispisuje rečenice u kojima sve ima smisla. Zbirka priča Kino Sloga, povodom koje smo razgovarali, donosi novi niz literarnih užitaka. Majstor pera i riječi, Ivica Prtenjača, Mixeru otkriva što mu znače same riječi, je li pisanje igra, kako doživljava svoje ranije knjige

Onako kako su Ratko Rudić i Andrija Jarak svojim karakterima i karizmom loptanje u vodi i novinarstvo učinili najjednostavnijim festivalima moći, Ivica Prtenjača isto čini s književnošću. Bez komplikacija i kalkulacija igra se riječima i ispisuje rečenice u kojima sve ima smisla. Zbirka priča Kino Sloga, povodom koje smo razgovarali, donosi novi niz literarnih užitaka.
 
Taman kad pomislite da biste još te atmosfere, tih likova sa svim nesavršenostima, autor stavi točku i krene u drugu priču, a vi shvatite da je u biti bilo dobro i dovoljno. U ovoj zbirci priča opisat će i kako izgleda stid, pojam za koji sam nema nikakvog povoda, a doznat ćemo i koja su dva velikana utjecala na trećeg. Na Prvom programu Hrvatskog radija petkom slušamo Metaforu, spoj glazbe i poezije u kojoj autor i glas postaje personifikacija za sve što od književnosti trebamo. Majstor pera i riječi, Ivica Prtenjača, Mixeru otkriva što mu znače same riječi, je li pisanje igra, kako doživljava svoje ranije knjige. 
 
Knjigu priča Kino Sloga doživljavam kao kadrove filmova koje ste zamislili u svojoj glavi. Kakav ste efekt željeli postići tom kratkom formom? 
 
Objavo sam nekoliko romana za redom, između njih jednu tihu knjigu pjesama, poželio sam pisati priče. Kratke, jednostavne, neku formu koja bi samo spuznula niz rukav u prste, i onda tamo našla svoj svijet. Mnogi od tih kadrova postojali su, ja sam ih samo restaurirao i malo animirao. S kratkom pričom je slično kao i s pisanjem poezije, sve je u kraju.
 
 
 
Ali s takvom bi formom čitatelj mogao imati problem jer, naime, želi još….. 
 
Čitatelji su nezasitna i gladna bića, oni se ustaju od bogatog stola i osjećaju glad. Znam to jer jednog takvog poznajem evo već 54 godine. Istina je da sam mogao objaviti i stotinu ovakvih priča, ali za sad nekako mislim da je ovo dobra mjera.

Uvijek sam dobro govorio

Vi najvještije znate s riječima u hrvatskoj književnosti, a u top tri ste sigurno u Hrvatskoj i izvan književnosti. Kad su te riječi postale Vama važne, kako se to dogodilo? 
 
O hvala vam. Na jednoj seoskoj sahrani, a mislim da je ta slika i u ovoj knjizi, u jednoj od priča, žena kojoj je umro muž zapomaže i plače za njegovim dobrim riječima, to sam kao klinac vidio i posve me je ganulo. Ma od svega, od cijeloga života sad nedostaju dobre riječi? Tu sam osjetio da i ja nečim vrijednim raspolažem, riječima, uvijek sam dobro govorio, bolje nego, recimo, skakao uvis.
 
Osim s riječima, žonglirate fantastično i sa žanrovima, dojam je da Vam je skoro svejedno što pišete. Kada i kako odlučite hoće li Kino biti kratke priče ili roman? 
 
U igri je sve moguće, ja svoje pisanje najčešće doživljavam kao vrlo, vrlo ozbiljnu igru. Znam da to zvuči paradoksalno, ali samo na prvi pogled. Ništa nije važnije od one naše uronjenosti u jezično organiziranu nesvjesticu, slobodu da krenemo zaraslim putem, da tamo sve za sobom oživimo ili spalimo. Kino Sloga je lako mogao biti i roman, ali imam dosta romana, sad sam htio kratku priču, nešto što može nastati i doći do kraja za kratko vrijeme. Većina ovih priča napisana je za pola sata, sat.

Za mene je pisanje dubinski intimni i intuitivni čin

Romanom Sine, idemo kući ispisali ste bezvremenski toplu obiteljsku priču. Jeste li i koliko zadovoljni vlastitim rečenicama?
 
Otkad je taj roman objavljen ja u njega nisam zavirio. Unutra je jedan svijet vrlo krhak i moćan istovremeno, meni je kao čovjeku sad važno da se ta lava malo prohladi i stvrdne, onda ću opet po njoj moći hodati. 
 
Percepcija publike jako je dobra. Kako ju Vi doživljavate? 
 
Moji su mi čitatelji važni, ali oni nisu razlog mog pisanja, bez da ikoga uvrijedim želim reći da je za mene pisanje dubinski intimni i intuitivni čin i da sam, srećom, zarana naučio da nikakav teret ili zlato ne mogu posve razdijeliti. Uvijek ostaje nekakav zalog težine ili kažem tog bogatstva za novo dijeljenje. Svaki čitatelj čita drugačiju knjigu, dok pišem pokušavam vrata percepcije ostaviti otvorenima, bjeline pokušavam ostaviti bijelima, u ritmu knjige dovoljno prostora da se svatko od čitatelja upiše. Da knjiga bude svačija.  
 
Jedan Vaš naslov kaže Pisanje oslobađa. Što oslobađa, koga oslobađa i na koji način? 
 
Mislim da je odgovor pojedinačan, vrlo osoban, tako da ga svatko treba potražiti sam. Mene je pisanje oslobodilo tuge i kaosa, postavilo me na zdraviju točku, na kraju sve to što jesam dugujem poeziji. 

Radio je za mene više od posla 

Arsen Dedić i Danijel Dragojević, ako Vas ja dobro pratim i poznam, dvije su poetske nezaobilaznice u Vašem životu. Što su njih dvojica dali našoj kulturi i možda naučili Vas osobno. 
 
Ma to se ne da prepričati, njih su dvojica istinski velikani, posve različite osobnosti, a opet toliko slični, tamni mediteranski cinici, dječaci umjetnosti, majstori predanosti i usamljenici naših zagrebačkih pločnika. Oba ta opusa su bez pada, greške ili stranputice. Sretao sam se s obojicom, ne usuđujem se niti sebi priznati u koliko siromaštvu živim otkad to više nije moguće. 
 
Petkom navečer eter Prvog programa Hrvatskog radija vibrira pozitivom emisije Metafora koju uređujete i vodite. Koliko Vas radio veseli? 
 
Radio je za mene više od posla, užitak i izazov, i tom emisijom ulazim u kuće, među ljude, u njihovu večer. Nagrađen sam kao malo tko koga znam. I lijepe su reakcije, nedavno mi je na trajektu prišao gospodin koji me redovito sluša na Velim Srakanama, jedini je stanovnik tamo. Što reći više.  
 
Aktualna knjiga zove se Kino Sloga. Idete li u kino i koji biste film mogli gledati bezbroj puta s jednakim oduševljenjem kao prvi put? 
 
Ne idem u kino onoliko koliko bih želio, a to je sve zato što ne volim ove novovjeke dvorane. Volio sam malena kina u koja ušetaš s ceste, korza ili sporedne ulice. Njih više nema pa su i moje kino želje amputirane. Ali odem, sad nakon pandemije  i tih stvari ići ću i mnogo više. A filmovi…bolje da ne krenem nabrajati klasike iz sedamdesetih, gledao sam ih u jutarnjem školskom programu i redoviti kasnio u školu.
 
Moj prvi doticaj s Vama kao autorom bio je s romanom Dobro je, lijepo je. Kako Vi s odmakom gledate na njega? 
 
Taj je roman nastao kao moja prozna vježba, nisam prije toga pisao niti rečenice, a kamo li prozu. Volim tu knjigu, toliko je prazna da se u njoj nema što pokvariti.  
 
  
Kad bismo Vas za kraj zamolili da nam smiksate Vaš izbor naslova, koje bismo trebali pročitati do sljedećeg susreta što bi se na njemu našlo? 
 
Neću gnjaviti naše čitatelje opširnim popisima, možda samo trojica iz tri različite generacije domaće književnosti: sve od Dragojevića, sve od Maleša i sve od Pogačara.

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime