Julijana Adamović izas ebe ima bogatu karijeru. Njezina prva zbirka priča, Kako su nas ukrali Ciganima (SN Privlačica, Vinkovci, 2008.), nagrađena je nagradom Kiklop za najbolju debitantsku knjigu 2008., te nagradom Ivana i Josipa Kozarca kao najbolji prvijenac Slavonije 2008., a ušla je i u finale književnog festivala Galovićeve jeseni, na temu „Dvojni identiteti”. Autorica je brojnih zbirki, romana i kratkih priča za djecu, nagrađena je stimulacijom Ministarstva kulture RH za najbolja ostvarenja u 2016. godini. Jedna od najcjenijih domaćih autorica u procjepu između novog romana i tragova ranijih osvrće se na naše literarno jučer danas sutra.
Zašto bi bilo ugodno, profi ispunjeno zadovoljstvom kad može biti i balkanski? Naime, mnoge regionalne nagrade za književnost prođu u smjeru spolne podjele i vodstva mužjaka literata 5:0 prema evoluiranijem spolu. Je li doista na snazi tolika vidna spolna podjela, neravnopravnost i što je uzorkom tome? Muškarci toliko više pišu ili su samo strukovni lobiji i žiriji skloniji patrijarhatu?
Ne mogu ni poreći to što je vidljivo s Mjeseca: premda je došlo vrijeme kad žene podjednako (ako ne i više od svojih muških kolega) pišu i objavljuju, nekim ih čudom značajnije nagrade zaobilaze. Omjeri su porazni i Fric tu nije iznimka, Moguće samo upada u oči jer je ukupni zbroj nagrada koje su do sada primile spisateljica jednak nuli. Ni po pitanja finala nisu se osobito proslavili: tri put za redom u finale je ulazilo pet autora i po jedna autorica. Godine 2020. žene nema čak ni u finalu.
Što je uzrok tome? Pišu li žene lošije od svojih muških kolega? Ne bih se složila s time. Problem je puno kompleksniji. Mnogi spominju zastarjele književne kanone i duboko ukorijenjen patrijarhat, što je najvećim dijelom točno. U ‘Praktičnom osmomartovskom vodiču za i kroz književne nagrade’, kritičarke Nađe Bobičić možete pročitati sve na tu temu ( https://booksa.hr/u-fokusu/prakticni-osmomartovski-vodic-za-i-kroz-knjizevne-nagrade ). No, to je ujedno i nešto što će svi reći za one druge, a za sebe osobno iskreno poreći, jer je uglavnom na razini nesvjesnog i neće/ne može se mijenjati preko noći. Na tome moramo raditi. Ali, ono što se može mijenjati brže i na svjesnoj razini je pošteniji pristup odgovornoj ulozi žiriranja, nevezano za rod/spol. Ne smije se dogoditi da urednik/urednica nagrađene knjige ima bilo kakvu ulogu u samom procesu (pa ni menadžersku) ili da da kao odgovorna osoba zažmirite na ‘sitnice’ i žirirate u korist bliskog prijatelja/ice. Od toga valja krenuti. Zanimljiva mi je i pojava kad u tri ili četiri nagrade u žiriju imate iste osobe. To je nešto što svakako treba izbjeći. Ali, opet, i to je, prije svega, pitanje osobnog poštenja. Pisci su skloni prigovarati različitim pojavama na razini društva, ali nekako je iste probleme uviđaju u vlastitim redovima.
Dakle, što se mene tiče, protivnica sam rodnih kvota, kao i nagrađivanja prema nekim drugim kriterijima, kao što su, recimo, društveni angažman i bavljenje ‘poželjnim’ temama, kako to pojedinci, pa i gore spomenuta kritičarka, zagovaraju. Stručnost i poštenje, to je sve što nam za dobar početak treba.
Najbolji pokazatelj su neke anonimne nagrade. Istaknula bih onu za najbolju priču Gradske knjižnice Samobor. Kad ste u žiriju, ispred sebe imate isključivo tekst, a ne autora/autoricu s imenom i prezimenom, (ne)simpatičnom osobnošću i sl. Možda možete naslutiti je li iza šifre muškarac ili žena, ali to je sve. Autor/ica nema ništa drugo osim teksta i to je ono o čemu kao član žirija dajete svoj (subjektivni) sud. Tako bi trebalo biti i kad imate podatke o liku koji stoji iza djela. Prošle godine su na spomenutom natječaju nagrađene priče tri autorice. Ne zato što su bile žene, već zato što su, po mom i mišljenju ostalih članova žirija, bile najbolje.
Budimo iskreni, nagrade su važne
Je li odraz neravnopravnosti na kulturnoj, literarnoj sceni zapravo isto tek preslika politizacije društva i modus operandija u kojem nas je u svim segmentima klijentelizam, interesni kružoci i politikanstvo požderalo profesionalizam?
Eto, upravo sam o tome govorila. Samo volimo misliti da smo bolji od društva koje tako svesrdno kritiziramo.
Što nosi i što uopće znači pozicija nagrađivanog autora ili autorice u smislu više od tapšanja stručnih žirija koji vrlo često pri odlučivanjima po svojoj savjesti favoriziraju nekoga po prijateljskim ključevima ili stigmatiziraju po osobnim antipatijama? Koliko Ninova nagrada, T Portalova, Meše Selimovića, Fran Galović, Ksaver Gjalski i ostale mimo VBZ-ovih 100 000 kuna bruto za neobjavljeni roman, imaju zadovoljavajući financijski ekvivalent i odraz na potencijalne honorare autora od prodaje i posuđivanja knjiga?
Budimo iskreni, nagrade su važne. Naše tržište je mršavo. Malo nas je, još manje čitamo, a manje i od toga kupujemo. Honorari su nedostatni za preživljavanje. Na prste jedne ruke možete izbrojiti pisce/spisateljice koji/e se bave isključivo spisateljskim radom. Bilo bi iluzorno očekivati od njih da ih baš briga za materijalna sredstva koje sa sobom nose nagrade. Na koncu, sve i da ne nose novac i bolju medijsku vidljivost autora/djela, priznanje za svoj rad koje dobivate od drugih je na vrhu piramide ljudskih potreba. Neiskren je svatko tko će ustvrditi da mu nije drago kad mu se javljaju čitatelji puni pozitivnih dojmova ili onaj koji ustvrdi da ga baš briga što o njemu misli kritika i struka. Ne možemo svi biti nagrađeni, ali neka budu oni koji su to zaista zaslužili.
Vidi se napredak u čitanju
Nije rijedak slučaj da jednako kvalitetna djela prođu ispod radara raznih žirija. Na osobnom primjeru hvaljenog romana “Divlje guske” s preko tridesetak afirmativnih recenzija i tek jednom podijeljenom dogodi se da vrhunska djela prođu nenagrađivanima. Kako, kome, čemu, zašto je tome tako i moguće?
Nezgodno je suditi o vlastitom romanu. Iz nekog razloga je bio hvaljen od kritike i popularan među čitateljima. Još uvijek je prilično čitan, nalazi se na raznim top listama (popularnih, čitanih, posuđivanih knjiga), a, s druge strane, neki od romana nagrađenih te godine gotovo su nestali iz radara (ako se i aktualno nešto osobito pisalo/govorilo o njima). Ima i onih koji su opravdali nagrade (trenutačno ih ubiru i po inozemstvu). No, to je sve iza nas. Idemo dalje.
S obzirom na značajan pad prodaje knjiga, rezultata čitanosti koji su gotovo desetkovani i prepolovljeni sa situacijom i brojkama unatrag desetak godina – čine li takvi povici nezadovoljnih ionako načetu scenu još slabijom ili je situacija poput filma – nitko ne čita, nitko ne gleda, ali to je kultura pa mora postojati kao i do sada, na savjest i nesavjest pojedinaca i njihovim profesionalnostima?
Ne bih rekla da je situacija gora od one unazad deset godina. Dapače. Stojimo nešto bolje. Daleko od toga da će Hrvati ikada biti neka osobito čitalačka nacija (i u svijetu se sve manje čita u klasičnom smislu te riječi), ali da postignemo barem dio čitalačke i knjižarske živosti koji ima, na primjer, Srbija, ja bih bila presretna.
Kvalitetna knjiga dospije u ruke čitatelja
Bez obzira na spomenute trenutke kako se stiče pozicija autorice s velikim A na domaćoj literarnoj sceni, što Julijana Adamović svakako jest. I koje joj može biti krimen da unatoč kvalitetnom radu bude redovno zaobilažena u strukovnom smislu?
Ne znam jesam li autorica s velikim A (ni, zapravo, što je to i/ili želim li to biti). Rado bih vjerovala da sam do čitatelja i/ili kritike došla zahvaljujući isključivo tekstu. No, ima nešto istine i u tome da sam mnoge šarke i brave zahrđala zahvaljujući svojoj ne baš umilnoj osobnosti i potrebi da kažem sve što mislim. Koliko god mi je pisanje na Tportalu dalo na vidljivosti, toliko sam (možda još i više) kod nekih ljudi spremljena u razne ladice, pa i one koje sa mnom u stvarnosti nemaju nikakve veze. No, u jedno sam sigurna. Ako napišete zaista kvalitetnu knjigu nitko ne može stati između nje i čitatelja. I to je, na koncu, najvažnije.
Kada je pila naopako i kad se nađete u situaciji osobe koja ocjenjuje i procjenjuje o tuđim djelima koje su kanoni i kriteriji prosudbe kvalitete i kategorizacije nečijih djela? Njihovo političko opredjeljenje, etikete koje joj kuloari prišiju, prijašnji doprinos kulturi ili tek rukopis romana i djela?
Ne, ne i ne. Ja o Peteru Handkeu ne mislim lijepo, ali o njegovom spisateljskom talentu da. Za mene je Knut Hansum kao osoba s određenim političkim uvjerenjima neshvatljiv, ali kao pisac među najdražima. S nekim domaćim autorima imam određenih razilaženja, ali rado čitam njihova djela. Jednom sam na tu temu razgovarala s Mihaelom Gašpar. Nas dvije smo tijekom zadnjih petnaestak godina imale priličnih amplituda, ali kad bi me pitali za popis najdražih hrvatskih autorica, ni u najgorim privatnim mukovima Mihaela ne bi bila izostavljena. Neobično mi je drago što me kod dobre književnosti ne ometa osobnost autora ili njegova politička uvjerenja, ukoliko nisu kroz djelo provučena kao pamflet. Ne podnosim tu vrstu dociranja, ni kad s autorom/autoricom u potpunosti dijelim stavove. Za mene književnost nije političko bojno polje. A ako me je nešto okupiralo, dalo mi užitak čitanja, ne mogu protiv toga.
Iz vaše vizure kakav bi bio sken domaće literarne scene i situacija na tržištu? Koliko je državni intervencionizam nužan u smislu organiziranja otkupa knjiga, reguliranja čitanja i posudbi po knjižnicama i koje su uopće to redovi veličina o kojima se govori? Ako nije pitanje poslovnih tajni ili indiskrecije, čisto fenomenološki, koliko roman tipa “Divlje guske” inkasira od posudbi iz knjižnica…
Već sam prije rekla da imam dojam kako je literarna scena živnula. Ne radi se samo o domaćoj produkciji, već su sve življe veze na regionalnoj razini. Pisci iz Bosne i Hercegovine imaju gotovo status “domaćih”. Pisci iz Hrvatske su rado čitani (i objavljivani) u Srbiji i obrnuto (premda smo mi nešto zatvoreniji u tom pogledu, što me žalosti). Moje su “Divlje guske” imale veću zaradu u Srbiji, nego Hrvatskoj. I tu je ključ odgovora na nastavak pitanja. Da, malo smo tržište i, nažalost, ako želimo imati kakvu-takvu književnu produkciju, intervencija države je neophodna.
No, možda je potrebno napraviti iskorake u smislu poticanja prevođenja i promocije djela domaćih autora na drugim (većim) tržištima. Mi nemamo profesionalne loviste i agente. Iza prijevoda uglavnom stoje privatne inicijative, s nešto malo novčane potpore države (Ministarstva kulture). Po mom mišljenju, to je nedostatno. Većina nas bi radije zaradila od prodaje, nego čekala da nam se svake treće godine posreći ili ne posreći stipendija.
Zarada od posudbi je pomalo sramotna. Kad bi se barem udvostručio iznos, pa umjesto pedeset lipa autoru kao naknadu po posuđenoj knjizi dala jedna kuna, mogli bi pričati o kakvom-takvom honoraru. Ovako, knjiga kao plastična boca na povrati ambalaže. Od posudbe koristi imaju uglavnom autori lektira. Ostali, slabo.
Pričao sam nedavno s jednim od znanijih tuzemnih urednika koji govori kako nikome nije u interesu davati javno točne podatke prodaje i posuđivanja knjiga, no svejedno to ne sprječava pojedine medije objavljivati podatke s top 10 najprodavanijih ili najposuđivanijih izdanja. Nije li to apsurdno? Nova Elena Ferrante, Velimir Grgić ili Ivana Bodrožić rasturaju s trećim izdanjima aktualnih knjiga, ali realno se ne zna je li riječ o stotinama ili tisućama, a bilo bi referentno zainteresiranima za jasan sken situacije i još jasnije preventivno djelovanje ako treba spašavati i liječiti državu nečitača. Neke ankete davale su rezultate po kojima više od 65% ispitanika jednom godišnje ne pročitaju ni jednu knjigu, ne odu jednom u muzej niti u kazalište….
Ne radi se o stotinama tisuća, nažalost, rijetko i o desecima tisuća. Uglavnom je to riječ tek o par tisuća prodanih primjeraka. Naravno, postoje i autori koji imaju široku i vjernu publiku (rekla bih, kultni autori) i djela koja su prodana u više desetaka tisuća primjeraka, ali to je kod nas, nažalost, više iznimka nego pravilo.
Čitatelje treba odgojiti, a mi to, izgleda, ne radimo kako treba. Svaki susret s djecom bio mi je pun je pozitivnih emocija. Oni su otvoreno radoznali, zainteresiran, aktivni – imaju stotine pitanja, pisce doživljavaju kao neke jako važne i pozitivne likove (stoje u redu za autogram), a na koncu, kroz odrastanje negdje nestane ta radosna čitateljska publika. Izgubi se u lošem nastavnom planu, ponajviše u srednjoškolskim lektirama. Vi danas teško i adolescente u obliku rođene djece uvjerite kako književnost za odrasle ne mora nužno biti dosadna. Moramo se prilagoditi novim generacijama i tu prilagodbu ne doživljavati kao poraz. Svijet se ubrzano mijenja i na nama je da da pokušamo držati korak. Ili da nas nema.