Samo ljubitelji domaće estradne konfekcije, narodnjaka ili šlagerskog bofla ne znaju tko je Mate Škugor. Doduše od njega je mnogo poznatiji sugrađanin Mišo-Mate ili negdašnji poduzetni vladar dance scene prezimenjak Zoran Škugor, no ‘naš Mate’ je nezaobilazno ime za svakoga tko se minulih nekoliko desetljeća – ili, točnije od kraja devedesetih naovamo – zaputio na neki od koncerata u KSET, na klupske i open-air festivale ‘Žedno uho’, ‘Terraneo’, ‘SuperUho’ ili ‘NO Jazz’.
Mate Škugor nije tek jedan od domaćih koncertnih promotora baš kao što – dopustite mi paralelu – ni blagopočivajući John Peel nije bio tek jedan od radijskih DJ-a. Za razliku od mnogih ‘poduzetnika u kulturi’ i ‘menadžera’ on je prije i poslije svega strastveni obožavatelj glazbe koju promovira.
Dragocjeno štivo za svakoga
I to one, uvjetno rečeno, nekomercijalne i alternativne; inovativne glazbe stilova koji po definiciji na brdovitom Balkanu ne mobiliziraju masovnu publiku niti pune menadžerske džepove.
Na pitanje ‘zašto?’ nedvosmisleni odgovor daje Matina (dokumentarna i autobiografska) knjiga ‘Glazba za žedno uho’ u izdanju agilnog Rockmarka: zbog strasti i želje da se glazba koju se voli – ako je to ikako moguće – predstavi hrvatskoj publici. Onoj koncertnoj i sada onoj čitalačkoj.
‘Glazba za žedno uho’ nije naime samo dragocjeno štivo za svakog budućeg povjesničara urbane kulture, za glazbene kritičare pri pisanju nekih budućih pregleda glazbenih zbivanja od kasnih 90-ih do danas niti tek bedeker za uranjanje u bolju prošlost generacije koja je i u hudim vremenima otvorenih očiju i žednih ušiju upijala glazbu koje nije bilo ni na pozornicama ni na programu mainstream radija. Jer u životnoj priči Mate Škugora pisanoj vraški pitko i sugestivno sebe mogu pronaći i ‘stare prdonje’ (poput potpisnika ovih redaka) koji su desetljećima ranije s Matom dijelili istu strast i istu glad. Nažalost, bez nekoga poput njega koji bi im glazbu koju su gutali s programa DJ-a Kida Jensena na Radio Luxembourgu i o kojoj su čitali recenzije nedostupnih albuma u NME-u i Melody Makeru, doveo u dvorište.
Glazba koja je mijenjala – život!
Čitajući Matine zapise ne samo o koncertima koje je organizirao i bendovima s kojima se sprijateljio već i o albumima koji su formirali njegov (istančani) glazbeni ukus (Springsteenova „Nebraska“, „Under A Blood Red Sky“ i „Joshua Tree“ U2 a onda redom albumi Toma Waitsa, Talking Headsa, Ramonesa, Stoogesa, Velvet Underground, Television…) svaki se okorjeli diskofil mora sjetiti i vlastite emocionalne i diskofilske prtljage i trenutaka kad je – najčešće sa debelim zakašnjenjem – otkrivao glazbu koja mu je promijenila tinejdžerski ukus i, bez pretjeravanja, promijenila život. Naravno, nisam nikakva iznimka tim prije što se Matin glazbeni ukus – onaj temeljen na vremešnim albumima i onaj novi – gotovo idealno poklapaju.
Stoga moja velika zahvalnost ne samo zbog onih silnih koncerata koje mi je priuštio već i na sjajno napisanoj knjizi koja me još jednom podsjetila zašto i danas s jednakim užitkom vrtim stare vinile i ovisnički kupujem nove. Jer i moje je uho, kao i njegovo, i dalje žedno.