Čakovečka autorica s trajnom riječkom adresom, Željka Horvat Čeč, jedna od pjesnikinja i spisateljica o čijim se novim djelima priča, bilo da su zbirke priča, pjesama ili su romani.
Prije 6 godina objavila je zbirku pjesama “Moramo postati konkretni”, a godina dana kasnije i knjigu proze “4 brave”. Uvrštena je u antologiju mladih pjesnika regije Meko tkivo, te u Le fantôme de la liberté – Fantom slobode, panoramu hrvatskih autora na francuskom jeziku. Članica je pjesničkog međunarodnog projekta Versopolis, a pjesme su joj prevedene na engleski, njemački, francuski i švedski jezik.
S Željkom, koja, između ostalog, u Rijeci organizira književne tribine “Pisac i građanin”, popričali smo u razdoblju njezinog “strogog mirovanja” između promocije istoimene knjige na sajmu knjiga “Vrisak”.
Vrtlog ljubavi, bolesti i otoka
“Strogo mirovanje” je vani. Kome, čemu, kako, zašto, gdje se miruje? Molim te nekoliko intro notica iz autorske perspektive gdje te nova knjiga lovi…
Strogo mirovanje je prije svega termin koji označava ležanje u krevetu radi očuvanja zdravlja i života. Iz te pozicije vezanosti za krevet i nemogućnosti slobodnog kretanja su pisane neke pjesme, međutim, taj termin zapravo dobro opisuje i općenito prisilnu ograničenost, bilo da je uzrokovana zbog bolesti te je ona zaista i fizička, kada si vezan za krevet u bolnici, ili da govorimo o ljubavi koja nas isto na neki način određuje i ograničava.
Tako i ljubav i bolest možemo promatrati kao nemogućnost kretanja i kao otok s kojeg je malo teže otići. Cijela zbirka pjesama funkcionira kao neki vrtlog ljubavi, bolesti i otoka. S jedne strane sve teži kretanju i izmjeni, a istodobno je riječ o mirovanju i nemogućnosti kretanja.
Promotivni krug slijedi. Uz sudjelovanje na “Vrisku”, gdje se offline još može susretati s autoricom i autorima općenito u post korona razdoblju?
Osim klasičnih online medija gdje se obično objavljuju tekstovi, a koji imaju neku konstantu, trenutno su se vratila događanja u živo, tako da se tek odmata klupko novih termina “starih” događanja, a i nekih novih festivala, imam filing da su se ljudi zaželjeli susretati uživo. Svakako je u planu promocija u Čakovcu i Zagrebu, a dalje to ide obično tako da dođem gdje me zovu, tako da nikada ne znam gdje će me koja knjiga odvesti. 🙂
Koliko inače traje tvoj autorski moment, ako nas može uvesti malo odškrinuti vrata tvojih kreativnih svjetala i mrakova? Kada radiš i kako radiš? Samoća, mir, tama, tišina? Slušalice i Radiohead, Cave i Urban? Ili Vještice i neki Iggy Pop i old school noise?
Zapravo gdje god idem u mojoj glavi se odvija u pozadini neki motorčić koji vrti riječi. Konkretno, ovu zbirku pjesama “Strogo mirovanje” sam zbog životnih okolnosti pisala posvuda, jako često na parkingu ako je mlađe dijete zaspalo, dok sam stariju vozila u školu. Znam sva mjesta u Rijeci gdje možeš besplatno parkirat 🙂
No, kod pisanja proze (osobito romana) stvari stoje malo drugačije, tu naprosto zbog količine teksta, strukture, broja likova i kompleksnosti forme kao takve treba više vremena i više koncentracije. Kako zbog epilepsije ne smijem dugo sjediti za kompjuterom to uvelike određuje moj način pisanja, a bome i nemogućnost koncentracije i nemir igraju ulogu.
Kada smišljam priču, likove, rečenice, obično sam u pokretu, ili hodam po stanu ili se igram s loptom, nogometnom, teniskom, što mi dođe pod nogu ili ruku i to nabijam okolo po stanu, pa malo sjednem i napišem nešto, onda poludim pa izađem na dvorište i bacim malo na koš pa se opet vratim, par rečenica i tako u krug.
Stalno sam nešto zapisivala i crtkala po bilježnicama, u srednjoj školi je profesor Pranjić bio taj koji je rekao vozi taj vlak dalje
Pišem penkalom u bilježnicu, na pisaću mašinu i na kompjuter, svugdje po malo pa na kraju spajam sve u jedan tekst tako da malo po malo pretipkavam ili mi netko pretipka da ne gledam dugo u ekran. Najdraži mi je dio razrada priče, kada smišljaš, zamišljaš, pa črčkaš neke bilješke, raspisuješ scene, a kad krene sređivanje teksta, to naporno rudarenje to nije tako zabavno, ali što ćeš, treba i to napraviti.
Glazbu ne mogu slušati dok pišem jer sam shvatila da onda nesvjesno upisujem riječi iz pjesme u tekst. No, glazba mi je jako važan segment u životu, nešto što me iznimno može dignuti, spustiti, stisnuti. Nekada sam je slušala stalno, slušalice u uši i hodaj, ali kako sam oglušila i više ne čujem dobro, a u jednom uhu imam slušni aparat, zapravo ni ne mogu staviti više slušalice, ali zato sam otkrila jedan divan moment, a to je slušanje glazbe u autu. Jednostavno sjedneš i voziš se negdje i slušaš glazbu (glasno), taj trenutak ceste i glazbe mi je super.
Upoznajte Matka Abramića – čovjeka koji baš svaku riječ pretvara u pjesmu!
Zbog kojih si autora i čijeg utjecaja sama uopće startala s prozom i poezijom? Tko te impresionirao a tko oblikovao?
U osnovnoj školi mi je Cankar sa svojim pripovijetkama slomio srce i taj trenutak pamtim kao neko shvaćanje kolika je moć pisane riječi. U srednjoj školi to je sigurno bio Hesse, Kundera, Jelinek, Baudelaire, Bernhard, Woolf, Kamov i Ferić, oni mi ovako na prvu padaju na pamet kao pisci koji su utjecali na mene, možda jer su to ujedno i knjige koje sam “trajno posudila” u knjižnici, ne znam smije li se to ovako javno priznati. 🙂 Stalno sam nešto zapisivala i crtkala po bilježnicama, u srednjoj školi je profesor Pranjić bio taj koji je rekao vozi taj vlak dalje.
Kada govorimo o pjesnicima, i umjetnosti, mislim da nisu ni čuđenje ni sprdnja, nego su se dosta izgubili u gomili informacija, postali pomalo nevidljivi
Od tvojih čakovečkih i rubno međimursko – zagorskih granica do fiumanske gospoje. Koliko je punka proteklo i građanske prilagodbe s obzirom na teritorij na kojem djeluješ? Ima li geografski moment i okolina bitan utjecaj na pisanje?
Odabir mjesta studiranja kod mene i jest bio odabran na neki način “linijom punka”. Pojmovi vezani za Rijeku bili su mi Kamov, punk, alternativa, Ri rock, Laufer, Urban, zatim taj neki moj bunt, svi hoće u Zagreb, e ja baš neću, a i Zagreb nema more. Kao dijete sa sela fascinirao me grad, da bih se sada kako sam starija sve radije vraćala selu, ali to je valjda tako neki prirodan proces. A možda i ima utjecaj s time što želim i svojoj djeci omogućiti količinu slobode, blata i veselja koju sam ja imala.
Što se tiče utjecaja na pisanje, naravno da ima geografski moment, barem meni. Prošla knjiga proze “4 brave” ima radnju smještenu u Međimurje, sada izašla zbirka pjesama “Strogo mirovanje” ima u sebi puno mora i otoka, ali i rijeke i polja, neki miks svih mojih mjesta kretanja i mirovanja.
Val vidljivosti na društvenim mrežama
Tko danas uopće piše? I koliko su pjesnici ostali čuđenje, a koliko su postali sprd i nemoć u svijetu?
Ponekad imam osjećaj da svi pišu, a internet omogućava da objavljuju, od Facebooka na dalje. Ako im to pomaže da bolje razumiju sebe, super. No, kada govorimo o pjesnicima, i umjetnosti, mislim da nisu ni čuđenje ni sprdnja, već se dosta izgubili u gomili informacija, postali pomalo nevidljivi. Iako možemo govoriti o nekom valu vidljivosti pogotovo mlađih autora i autorica koji se javio zbog aktivnosti na društvenim mrežama.
Koliko si (ne)zadovoljna uopće pozicijama autora u književnim krugovima po Hrvatskoj uopće?
Mislim da ne postoje kao nekada tzv. književni krugovi u toj mjeri u kojoj su postojali, no sigurno možemo govoriti o tome da je kao i većina poslova iznimno centralizirana i svi bježe u Zagreb. No, zadnje vrijeme kao da se to ipak malo gubi, barem mi se čini zbog raznih književnih festivala u Rijeci, Šibeniku, Splitu, Varaždinu, sada i Osijeku, ako sam dobro ulovila na Facebooku. Ali i dalje što se tiče vidljivosti autora na nacionalnoj sceni, mislim da je ipak najbolje biti u Zagrebu.
A na sceni? Kako iz tvoje perspektive funkcioniraju literarni krugovi u uvjetima pandemijskog realizma i loše ekonomije u kojima je prodaja promotivne i mizerna, a objavljivanje knjiga za mnoge postaje pitanje hobija i luksuza…
Prvo da napomenem važnu činjenicu, a to je da od prodanog primjerka knjige autoru ide u prosjeku 10-14 %, uz neke jako rijetke iznimke. Znači, ako je cijena knjige 100 kuna, autor dobije 10 kuna po knjizi. Jasno je da tu nema kruha. Prodaja knjiga u vrijeme pandemije i prije pandemije mislim da se nije znatno promijenila, već se preselila velikim dijelom na kupnju online. No, to bi trebalo provjeriti kod izdavača.
Nisam sigurna da postoji itko tko je zadovoljan pozicijom pisca u Hrvatskoj, naime nitko od autora ne živi od samog pisanja, eventualno možete malo više zaraditi ako vam se po romanu snimi film ili postavi na kazališne daske tu i tamo, ali uglavnom svi moraju raditi neki drugi posao da bi preživjeli.
Ponekad se radi o poslovima koji su možemo reći bliski književnom radu, kao pisanje za novine, pisanje kritika, ili pak rad na pretvaranju romana u scenarij za film ili kazalište, rad u organizaciji festivala, vođenju raznih projekata u kulturi, rad u školi, svašta nešto, ali nikada to nije isključivo rad na književnom tekstu. Ono čemu se ljudi najčešće začude i zato to treba naglašavati jest činjenica da to što imaš status samostalnog umjetnika kao književnik ili književnica ne znači da od države primaš plaću, ali kod nas je najlakše nekoga nazvati uhljebom.
Nemam vremena za čekanje
Kako se uopće ovo pandemijsko vrijeme tebi konkretno odrazilo na autorstvo?
Pa financijski jako loše jer su otkazana bila jako duga sva kulturna događanja (srećom imam supruga sa stalnim primanjima), a što se tiče vremena za pisanje, još lošije. 🙂 Suprug i ja smo i inače puno doma (priroda posla) pa nije da nam se nešto drastično promijenio život u vrijeme pandemije, ali sada su i djeca bila doma i iskreno kolektivno smo mrzili školu od doma. 🙂
Kada se vratila školu u normalu i pronašli smo tetu čuvalicu za manju curicu, počela sam pisati svaki dan k’o luda. Valjda se toliko nakupilo toga, a nisam imala vremena pisati, da sada imam filing da to leti van i neću moći stati dok sve ne ispljunem.
Ništa više ne čekam jer nemam vremena za čekanje. Zapravo mislim da previše čekamo u životu, a premalo živimo
Kako je biti mama? Koliko ti je materinstvo dalo, a koliko te mijenjalo, da ne pišem uzelo od spisateljskog nerva. Osim vremena, naravno…
Sigurno je to uloga koja te promijeni, pogotovo što sam ja prvi put ostala trudna još na faksu i ono što mi je to sigurno promijenilo jest način upravljanja svojim vremenom. Više nema: joj ja ti u jutro baš ne funkcioniram prije nego popijem kavu i slično, nitko te ne pita – frende, digni se i trči. A promijenilo mi je sigurno i ono romantičarstvo – vjerovanje u inspiraciju jer sada ako imam, primjerice, danas dva slobodna sata, onda ta dva sata sjednem i posvetim se pisanju, fokusiram isključivo na to.
Majčinstvo me (iako je i bolest odigrala veliku ulogu u tome) naučilo da se fokusiram, ali i da udahnem zrak, skočim u lokvu vode sad ako me to sad pita. Ako se vozimo iz škole i divan je dan, odem na plažu i bacamo kamenje u more ili slično, baš me briga za onaj pod koji će biti prljav do sutra. Ništa više ne čekam jer nemam vremena za čekanje. Zapravo mislim da previše čekamo u životu, a premalo živimo.
Majčinski trenuci se sigurno vide i u nekim pjesmama, a vidjet će se i u idućem romanu, naprosto život ulazi u tekst. A domena ljubavi nakon što sam postala majka pak je nešto najveće na svijetu, i zarobila me bez povratka. Koliko god to sve oko ljubavi zvučalo sad “starinski” i romantičarski, jebi ga tako je.
Koje je recept preživljavanja literata u Hrvatskoj od pandemijskih godina nadalje. Ako možeš bez otkrivanja nekih recepata i tajni, kako bi po tebi izgledao model…
Ako napišem tu recept, bojim se da će mi ga netko ukrasti, uzeti pare za to i sve zeznuti. Šalu na stranu, mislim da svi postaju mađioničari i snalaze se kako umiju. Za raspisati neki model što bi bilo najbolje bi trebalo malo više vremena i više ljudi.
Što slijedi? Znam da je malo nezahvalno u vrijeme tek startanja i izlaska novog djela, ali imaš li skice novih radova i možeš li ih podijeliti u kojim smjerovima ide tvoj literarni rad idućih godina…
Slijedi mirovanje. 🙂
No, trenutačno radim i na romanu koji se bavi usamljenošću, tjeskobom i depresijom. Raspisan je kostur romana, radim istraživanja po forumima, čitam članke iz psihologije o postporođajnoj depresiji i tako, samo veselo. 🙂
Fotografije: Kristina Barišić (naslovna) i Milica Czerny Urban