Pisana riječ je konstanta u javnom, privatnom, medijskom radu povjesničarke umjetnosti Aleksandre Orlić. Od poezije, romana, medijskog, uredničkog i novinarskog rada sve su pisane forme nalazile mjesta ispod njezina potpisa.
Tijekom 18-godišnje karijere radila je u brojnim medijskim projektima (magazini Klik, Viva, Gala Style i Cosmopolitan…), surađivala s TV-kućama radeći kao scenaristica, copywriterica i reality show konzultantica. Imala je i niz zamijećenih fotografskih izložbi: Ptice na žicama, Blue(s), Fotografkinje, Izložba@home02, Balkan Photo Festival, 5 km/h.
Autorica je nekoliko vrlo uspješnih romana, glavna urednica časopisa Cosmopolitan, a njezina posljednja izložba fotografija “Anima”, koja je tijekom ljeta 2020. bila postavljena u Muzeju Grada Rovinja, gostuje od 21. listopada do 28. studenoga u Muzeju grada Zagreba. Postav donosi fotografije gradova Zagreba i Rovinja koje “zrcale unutarnja stanja” autorice u vrijeme nakon zagrebačkog potresa i lockdowna u Rovinju.
O sadašnjoj, prošlim i budućim izložbama, kreativnim radovima, romanima i knjigama, uredničkim projektima i brojnim drugim temama razgovaramo s ovom velikom kreativkom i zaljubljenicu u umjetnost.
Medij sam po sebi nije toliko važan koliko priča
Kada i pod čijim utjecajem krećete u smjeru interesa za umjetnost? Koje su autorice i autori, kada je riječ o pisanoj riječi, najviše ostavljali dojma i utjecali na Vaš leksik?
Možda je na početku svega ipak bila slika koja se postupno pretvorila u neki osjećaj, spoznaju, priču, a na kraju svega je došla riječ koja je sve to željela prenijeti nekome drugome. Eto na kraju će biti da je storytelling taj ključni pojam koji objedinjuje sve te formate. Uvijek se rado sjetim videoumjetnika Simona Bogojevića Naratha kojeg sam upoznala pišući diplomski rad na povijesti umjetnosti na temu “Videoinstalacije u Hrvatskoj od 1974. do 1998.”, koji mi je jednom prilikom rekao da medij sam po sebi nije toliko važan koliko priča, jer ako u sebi imaš osjećaj za ritam, strukturu, analizu, sintezu, ideju što želiš reći, čak da ti netko da neku posve novu formu izražavanja o kojoj ne znaš ama baš ništa, tvoj mozak bi vjerojatno našao način da, naravno – više ili manje uspješno, ispriča priču.
Moglo bi se reći da je pisanje za mene čisti seks (i to onaj s krilima :-), dok bi se faza rada na knjizi, čekanje da se ona otisne, da se dobiju sve te silne potpore mogla usporediti s devet mjeseci trudnoće
A što se ranih uzora tiče, sjećam se da me u srednjoj školi najviše oduševio roman austrijske književnice Ingeborg Bachmann ‘Malina’ – njegova rasplinuta struktura, ti nestalni osjećaji koji se ne daju tako lako uhvatiti, slike koje se tako živo miješaju s riječima… Vjerojatno sam pod njezinim utjecajem na kraju faksa i napisala prvu zbirku pjesama “U mjerilu 1:100.000” koja je neka vrsta potrage za prvom ljubavi koja je nestala u urbanoj mreži, i to zato jer sam u nedostatku digitalaca i smartphoneova krajem devedesetih željela sačuvati neke slike i osjećaje. Hm, sada će vjerojatno ispasti da sam gora od Billyja Boba Thorntona koji za sebe misli da je prije svega glazbenik, a glumom se bavi u međuvremenu dok mu se ne dogodi glazbena karijera.
Koliko ste stroga kritičarka sebi samoj tijekom autorskog rada? Podmećete li si nogu ili si dopuštate krila? U smislu produktivnosti i uopće načina rada, kako nastaju Vaši pisani radovi?
Španjolska spisateljica i feministica Rosa Montero je u svojoj knjizi eseja o pisanju “Luđakinja u nama” tako duhovito ustanovila da postoje, citiram, dvije vrste pisaca – oni koji povraćaju i oni koji rađaju. Mogu reći da imam tu sreću da doista stvaram s lakoćom, s osjećajem igre i u velikoj brzini, a u toj fazi doista nisam opterećena time što će drugi misliti, kako će to djelo iščitati, kao niti s onom pretencioznom idejom da svaka rečenica i svaki kadar moraju biti savršeni. Da, moglo bi se reći da je pisanje za mene čisti seks (i to onaj s krilima :-), dok bi se faza rada na knjizi, čekanje da se ona otisne, da se dobiju sve te silne potpore uza sve one unutarnje strahove, sumnje i nadanja koji se rađaju sa svakim iščekivanjem mogla usporediti s devet mjeseci trudnoće.
Da ne odajem baš sve detalje, reći ću samo da se jedan fajl u tom sefu zove ‘Acqua Alta’, a drugi ‘Ruska plava’
Osim dosad objavljenih romana “Ako ikad””Bio jednom kraj” i “Dvije noći u Barceloni” radite li na novim rukopisima?
Kod bliskih prijatelja na kompu imam pohranjena dva rukopisa kojima sam postavila temelje, a sada ih trebam doraditi. Naime, jedan moj prijatelj je ustanovio da je sve romane pišem u takvoj brzini i strasti kao da u sobi moram u što kraće vrijeme uloviti ludog štakora koji divlja po zidu, za razliku od njega koji to čini s takvom koncentracijom, pažnjom i sporošću kao da u kakvom laboratoriju na kostur svaki dan lijepi komadić po komadić kože, sve u nadi da će on jednoga dana oživjeti.
Možda su to dva tipa stvaranja – jedan konstruira život, a drugi ga lovi iz straha da ne pobjegne. No, jednom kada priču ipak uspješno ulovim i postavim glavnu konstrukciju, bojim se da će mi nestati s kompa pa uvijek prve verzije pošaljem i frendovima da mi ih pohrane u virtualni sef 🙂 Da ne odajem baš sve detalje, reći ću samo da se jedan fajl u tom sefu zove “Acqua Alta”, a drugi “Ruska plava”.
Najviše me okupiraju ljudski ‘bugovi’
Koje su središnji motivi i teme predmeti Vašeg interesa kad pišete? Što Vas najviše zaokuplja?
Oni neuhvatljivi trenuci, osjećaji, slike koje je teško shvatiti, razložiti, pojmiti, nekome prepričati, a da vas ne oblije sram, muka, tuga… Zatim kontradiktorni osjećaji, nagli prelasci iz jednog stanja u drugo, podsvijest koja izbija u svakodnevicu baš kada se tome najmanje nadamo, emotivne oluje… Netko bi sada mogao zaključiti da se bavim meteorološkim oscilacijama osjećaja, no ja bih ipak rekla da me najviše okupiraju ljudski ‘bugovi’ i to u onom najljepšem i najplemenitijem smislu.
Naime, suočeni sa sve većim uplitanjem umjetne inteligencije u naš život i činjenicom da je cijeli svijet opsjednut racionalizacijom, optimizacijom, algoritmima, filter-mjehurićima, instant savjetima kakve bi odluke za nas bile najbolje, a kakve ne, čini se da će uskoro jedini dokaz ljudskosti biti kada naglo zaokrenemo smjer, kada ‘pogriješimo’ i otkrijemo neki novi svemir, nešto posve drugačije, nadahnjujuće i uzbudljivo.
Nije li ove godine upravo pjesnikinja Monika Herceg privukla toliko gledatelja u HNK svojim moćnim glasom? I nisu li ipak Vojko V, Remi, Edo Majka, Ripper moderni pjesnici našeg doba?
A što se poezije tiče? Kako uopće doživljavate status pjesama u formi poezije na domaćoj sceni – je li tome pomalo došlo vrijeme tretiranja poput starog zanata (aaa znate djeco nekad se pisalo u stihovima i rimama…) ili postoji tržište i publika za lijepu riječ?
Možda će jednoga dana netko otkriti da su pojedini statusi na Facebooku i Instagramu neka vrsta haiku poezije. Ili bolje reći #hash-iku. No, šalu na stranu, ja za razliku od kulturnih tragičara koji već jako dugo najavljuju smrt radija, knjige, poezije, magazina volim vjerovati da će svi oni preživjeti. Uostalom, nisu li i istraživanja dokazala da je broj samoizdanih knjiga poezije u porastu od prvih dana lockdownova? Nije li ove godine upravo pjesnikinja Monika Herceg privukla toliko gledatelja u HNK svojim moćnim glasom? I nisu li ipak Vojko V, Remi, Edo Majka, Ripper u najboljem smislu moderni pjesnici našeg doba?
Iz pozicije stručnjakinje za to tematsko područje. Jedno od vječnih pitanja, a čini se nikad dovoljno razjašnjenih premda uvijek aktualnih. Što je umjetnost i koje su argumenti nečiji umjetnički rad razdvajati samo od kreativnosti? Koje su to vrijednosne kategorije i valorizacije po kojima se nečiji rad može smatrati umjetničkim djelom, dočim nečiji ne? Pritom mislim na sve pojavne oblike – pjesme, filmove, knjige, crteže, fotografije, … sve pop kulturi poznate vrste izražavanja.
Znate kako kaže Lady Gaga u dokumentarcu o Marku Ronsonu: “Da biste bili umjetnik, nije važno da to možete i vi napraviti jer svako može baciti špagete na zid i ustanoviti ‘Gle, zanimljiva linija!’ nego je važna perspektiva i ono što želite reći.” No, činjenica je da otkako je Marcel Duchamp prije 104 godine običan pisoar okrenuo naglavačke i nazvao ga “Fontana” sve više kreativaca, i to onih koji čak imaju što za reći, smatra da je sama činjenica što su oni neko djelo proglasili artom dovoljno da ono to i postane.
Uostalom, kada je Andy Warhol prvi došao na ideju umnožiti lice Marilyn Monroe, ubrzo se javila i umjetnica Elaine Sturtevant koja se pitala – “Pa u čemu je trik s tim sitotiskom? Pa to mogu i ja?” Da stvar bude bolja, Andyju se ideja toliko svidjela da joj je čak i dao svoj odljev tako da je i njegova kolegica vrlo brzo svoju kopiju njegova rada proglasila artom. No, je li Elaine zbog te izjave postala novi Andy Warhol? I hoće li to uskoro postati? Tko zna, možda i u svijetu umjetnosti vrijede neka dvostruka pravila kao u svijetu fizike gdje već odavno znamo da svjetlost primjerice istodobno može postojati i kao čestica i kao val.
Naime, u zadnje vrijeme sve češće čitamo o tome da ono što zovemo stvarnošću nastaje ili opredmećuje se poput holograma tek u našoj percepciji kada određene pojave, predmete, osobe obuhvatimo pogledom. U prijevodu, možda se naša percepcija umjetnosti – ideja da smo stvorili neku posve originalnu i moćnu poruku, emociju, priču koja odgovara određenim estetskim parametrima, a pri tome odiše našom individualnošću, a mi smo je upravo proglasili umjetnošću tek mora u nekoj mjeri poklopiti s isto takvim pogledom gledatelja, kritičara koji ju kao takvu vrednuju, smatraju iznimnom, inspirativnom, važnom, dirljivom, posve drugačijom (ovdje ubacite sve što smatrate da je važno da bi nešto bilo umjetničko djelo), e da bi ona zaživjela kao art. I naravno, pri tome prošla i test vremena.
Uvijek se s posebnom toplinom u srcu sjećam dana (ili bolje reći deadlinea) kada sam saznala da sam postala glavna urednica Cosmopolitana i došla doma u dva poslije ponoći, a na stolu me čekalo cvijeće i mamini poljupci
Kako napisati pametan, a duhovit tekst koji će držati pažnju čitatelja
Koje su Vam iz dosadašnje medijske karijere neki highlight momenti kojih ćete se sjećati kao najtoplijih ili najvrednijih iz one profesionalne ili samo ljudskih trenutaka?
Bilo je uzbudljivo raditi kao virtualni pionir na stvaranju prvog sadržaja na hrvatskom jeziku za prvi domaći portal Klik.hr, učiti od Vladimira Tomića kako napisati pametan, a duhovit tekst koji će držati pažnju čitatelja ili pak komunicirati telepatski sa Sanjom Muzaferijom na Gala Style kolegijima. No, uvijek se s posebnom toplinom u srcu sjećam dana (ili bolje reći deadlinea) kada sam saznala da sam postala glavna urednica Cosmopolitana i došla doma u dva poslije ponoći, a na stolu me čekalo cvijeće i mamini poljupci te naše nedavne avanture stvaranja polusatne Cosmo video priče, koji je za potrebe LEAP Summita u samo dva tjedna vrhunski smontirala Cosmo grafičarka Valentina Toth.
Mimo riječi i fotografija je jedan od vidova izražavanja kreativnosti. Nedavno ste imali novu izložbu u Zagrebu. Lijepo Vas molim predstavljanje iz autorske perspektive.
Obično se za fotografije kaže da govore više od tisuću riječi, no što se tiče zadnje izložbe “Anima, druga lica Rovinja i Zagreba” usudila bih se reći da su imale još jednu važnu ulogu – onu utješnu. Naime, nije tajna da je ova izložba fotografija koja je doputovala iz Muzeja grada Rovinja prvotno bila zamišljena posve drugačije. Naime, 2019. godine sam na Grisia natječaju osvojila samostalnu izložbu i na ljeto 2020. planirala sam u Galeriji svetog Tome izložiti foto-dnevnike s brojnih europskih putovanja – na stotine slučajnih putnika, prolaznika, silueta koje hitaju europskim gradovima, a onda se dogodila korona i cijeli svijet je doslovno stao.
Priznajem da mi je Zagreb tada pomalo izgledao kao neki bezvremeni talijanski gradić s metafizičkih slika Giorgia de Chirica, tako usamljen, tih, magičan i lijep, iako ranjen i u povojima
Aerodromi su zatvoreni, život s ulice preselio se u naše domove i u virtualne svjetove, a početkom pandemije dogodio se i strašan potres u Zagrebu. Još uvijek se tako živo sjećam na stotine zamrznutih ljudi koji stoje u Martićevoj, Bauerovoj, provjeravajući kako su im bližnji, strahujući od naknadnih potresa dok pripadnici civilnih službi na megafonima mole da držimo razmak, a prve pahulje snijega vijore u zraku. Mislim da sam u tom nekom zamrznutom stanju ostala još jako dugo jer tjednima nisam imala ni snage ni želje snimiti niti jednu fotografiju. Kao da je moj mozak na podsvjesnoj razini želio izbrisati sve te ružne slike ruševina, boli i užasa.
Tek dva mjeseca kasnije, za vrijeme jedne nedjeljne šetnje Ilicom, kada je Sunce pri zalasku bacalo tako duge sjene na usamljene prolaznike koji su šetali usred tramvajskih šina i na djecu koja su od Trga bana Jelačića napravila svoje privatno igralište izvadila sam mobitel iz džepa i počela snimati ranjeni grad – okrhnute fasade, radove na cesti, skele na katedrali. Priznajem da mi je Zagreb tada pomalo izgledao kao neki bezvremeni talijanski gradić s metafizičkih slika Giorgia de Chirica, tako usamljen, tih, magičan i lijep, iako ranjen i u povojima. Od tog trenutka svaki dan sam odlazila u poslijepodnevne šetnje gradom, ali ovaj put s fotoaparatom u ruci i moram priznati da sam se pomalo osjećala kao oni rani renesansni slikari koji su konačno upoznali onu perspektivnu točku u daljini zbog koje se ta toliko dugo zamrznuta i mutna slika konačno izoštrila, a cijela kompozicija je dobila fokus i smisao.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Što ste sve kroz svoj objektiv uspjeli uhvatiti?
Usamljeni biciklisti u Ilici, obitelj koja ide na sladoled u Vincek ulovljena u odrazu prometnog znaka, stolci kafića na Gornjem gradu oblijepljeni vrpcama s natpisima Stop, skulptura Stjepana Radića koja je u kontra svjetlu naglo oživjela i na tren doista postala više od bronce, ono o čemu pjeva Tram 11 u pjesmi ‘Hrvatski velikani’ – “Da mi kompa bude Mažuranić, frend Stjepan Radić”, majka s djetetom u naručju kojoj društvo pravi skulptura Kumice Barice na Dolcu… Možda je znakovito da su gotovo svi motivi, bilo da je riječ o stvarnim ljudima, skulpturama, plakatima, siluetama prometnih znakova skriveni u mraku i teško im je razaznati lica, ali s druge strane, pomalo imam dojam da su svi tako živi i govore vam – ako i vi izađete na ulicu mogu vam postati prijatelji, utjeha i pružiti tračak humanosti.
Danas mogu reći da je samo snimanje za mene bilo puno više od pukog bilježenja stvarnosti. Ono je za mene bilo neka vrsta meditacije, hodočašća i ne manje bitno – prilika da na cesti sretnem prijatelje, da me netko zazove dok kadriram fasadu robne kuće Nama i gledam visoko u nebo, popričam s njima stojeći na sred tramvajskih šina dok ulični pjevači i svirači razbijaju duboku tišinu i pokušavaju vratiti nekadašnju živost u grad.
Zašto ste izložbu nazvali baš ‘Anima’?
Naziv je posuđen od Carla Gustava Junga koji je prvi postavio teoriju o nataloženim slikama i arhetipovima koji rastu u svima nama od prvih dana djetinjstva, a koji često imaju veze s idealnim projekcijama koje i nesvjesno radimo te kako baš te slike u dodiru sa sjenama, teškim i kriznim trenucima u nama stvaraju neke nove uvide, slike i spoznaje. Uostalom, ta priča o transformaciji iz tame je utkana u brojna umjetnička djela od kojih je možda najpoznatija priča o Faustu. Upravo sam iz tog razloga fotografije Zagreba i Rovinja sučelila sa zrcalnim plohama. Kao poziv da se osim u svijet oko sebe zagledamo u sami sebe i otkrijemo što se sve u nama promijenilo u posljednjih godinu i pol dana.
U kojim se sve segmentima razlikuje a u kojima spaja s nekima od Vaših dosadašnjih foto izlaganja?
Moja prva izložba u klubu Gjuro 2 nazvana “Ptice na žicama” je svojim iskošenim linijama i tamnim pticama na nebesko plavoj pozadini koje ispadaju iz kadra pomalo podsjećala na kakvu atonalnu jazz kompoziciju; serija triptih-fotografija “Blue(s)” bi se mogla usporediti s melankoličnim pjesama Lane del Ray jer prizivaju u sjećanje snene slike snimljene u suton i zoru; “5km/h” je moja prva crno-bijela izložba posvećena putovanjima, mediteranskom suncu i jarkim sjenama koje me vjerno prate gdje god krenula.
Ova posljednja, s kombinacijom fotografija i zrcala, neka je vrsta unutarnjeg putovanja i poziva da se suočimo s problemima koji su nas zatekli – pandemija, potres, neizvjesnost u svim područjima života, ali isto tako i zagledamo duboko u sebe. Izložba zapravo svojim postavom u obliku dva friza, s jedne strane je rovinjski friz, a s druge zagrebački zapravo priziva šetnje gradovima te način na koji percipiramo prizore iz urbanog života. U hodu, ubrzano, sve dok se svi ti prizori ne stope u jedan film. Upravo iz tog razloga sve su trideset i dvije fotografije u razini pogleda posjetitelja, usko priljubljene jedna uz drugu i izmjenjuju se u pravilnom ritmu sa zrcalnim plohama.
Uostalom, živimo u doba kada su seksualna fluidnost, panseksualizam, biseksualnost najnormalnija stvar i nitko se više ne čudi što ga je teško svrstati u jednu straight ladicu
Otkad datira ljubavi za fotografiranjem; kad ste osjetili potrebu izraziti se i na taj način?
Otkada je naš kućni prijatelj iz Stuttgarta jedno ljeto, igrajući se Robinsona Crusoea i jedreći na svom gumenjaku jadranskim otocima u brzini kakvu nalaže svaka prava avantura, zaboravio svoj stari Zenit kod nas na kauču, a ja žicala mamu i tatu da mi pokažu kako se njime služiti, kako izoštriti kadar, kako okinuti fotografiju. Naravno da sam nakon toga upisala i tečaj fotografiranja u osnovnoj školi na Malom Lošinju kod profesora Baotića.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
I danas se tako život sjećam tog ushita kada sam u mračnoj komori vidjela kako se doslovce nanovo rađaju prizori sazdani iz svjetlosti i tame. Kao što se sjećam i naših prvih diskusija i kako mi nikako nije bilo jasno pravilo da se ‘ne smije’ fotografirati u smjeru Sunca, što sam, naravno, svih ovih godina uporno nastavila raditi. Do dana današnjeg fotografija je za mene ostala najveća magija i apsolutno se slažem sa Sigmundom Freudom i Walterom Benjaminom koji su prije stotinu godina prvi tvrdili da je fotografija zapravo najbrži put u naše nesvjesno te da najbolje oslikava naše tajne želje, strahove, iluzije i snove.
Vidim se daleko na pučini, u nekim posve novim, uzbudljivim poslovima i formatima za koje volim vjerovati da će biti inspirativni
Nije rijetka pojava da se na domaćem medijskom terenu taj svojevrsni romantizam i potreba ljudi baviti se različitim vrstama izražavanja vlastitih kreativnosti doživljava podcjenjujući od strane okoline u smislu siljenja ne bi li se trebali odlučiti čime se želiš baviti i onda se držati isključivo tog smjera. Ono što se na globalnom marketu dočekuje blagonaklonim, primjerice Lady Gaga kao glumica, dotaknuti se tek najvrućljeg recentnog primjera. Cher nekad. Jeste li ikad osjetili tu vrstu “dobronamjernosti”, tipa Aleksandra, ti si spisateljica, ne možeš biti i fotografkinja, izaberi ladicu. Ili nije bilo takvih optimista?
Možda to ima veze što sam godinama radila u medijima koji su uvijek tako sjajno miksali sliku i riječ, uz najbolju volju ne sjećam se da sam se ikada našla u nekoj situaciji da sam se trebala opredijeliti samo za jednu stvar. Štoviše, ta sjajna okolina je samo poticala moju ljubav prema raznim koktelima, a ona evo sada ide dotle da planiram objaviti i jedan foto-roman. Uostalom, živimo u doba kada su seksualna fluidnost, panseksualizam, biseksualnost najnormalnija stvar i nitko se više ne čudi što ga je teško svrstati u jednu straight ladicu.
Postoje li još područja koja Vas intrigiraju i unutar kojih biste se voljeli izraziti ili je sve dosad pobrojano Vaš teren? Volite li izlaziti iz svojih comfort zona i izazvati se profesionalno i privatno ili preferirate kretanje dobro poznatim i stabilnijim terenima?
Jedan moj dečko je nedavno zaključio da ja u svemu što radim od dvije opcije uvijek biram nesigurniju i uzbudljiviju varijantu. Možda to ima veze s otokom na kojem sam odrasla, s tom linijom horizonta o kojoj su se uvijek pričale uzbudljive priče, anegdote, avanture, a koja je često bila obavijena maglom fikcije, stranog, novog te mojom željom da nogom kročim na posve nepoznati teren. Pa ako bih se morala poslužiti tim metaforama, vidim se daleko na pučini, u nekim posve novim, uzbudljivim poslovima i formatima za koje volim vjerovati da će biti inspirativni te da će mi u život donijeti sjajne prijatelje, baš kao svi projekti na kojima sam radila.
Fotografije: Aleksandra Orlić i Josip Regović/PIXSELL