“Bok! Zovem se Tea i preživljavam radeći kao logoped s godinama prakse u školi, vrtićima, zdravstvenim i socijalnim ustanovama. Imam dovoljno godina da budem odrasla, ali ne odrastem. U slobodno vrijeme pokušavam otkriti zašto se veliko I piše bez točkice, smijati se, skakati po lokvama, gaziti crunchy lišće i čitati. Volim ljude, sarkazam, stripove, old school rock, inteligentne razgovore, manje inteligentne razgovore, maštu, kreativnost i sveukupnu neobičnost…
Ne volim niti ovaj naš sustav u kojem su papiri većinom prije djece i gdje smo svi zaboravili biti ljudi, pa sam odlučila otvoriti privatni logopedski kabinet. Glavni cilj kabineta bit će pružiti obiteljima bržu dijagnostiku i podršku bez borbe s vječnom birokracijom. Ideja je da će minimalno jednom mjesečno i obitelj slabijeg imovinskog stanja imati besplatnu dijagnostiku, terapiju i savjetovanje”, piše u uvodnom tekstu crowfunding kampanje za Logopedski kabinet koju je pokrenula mlada diplomirana logopedica Tea Tkalčević nakon godina rada sa socijalno ugroženim obiteljima i djecom s teškoćama u razvoju.
S Teom smo razgovarali o kampanji, iskustvu rada sa socijalno ugroženim skupinama, ljubavi prema djeci i svim oblicima pomaganja potrebitima, ali i o situaciji u državi, a posebno u područjima pogođenim potresima.
Nitko ne vidi oca s dvoje djece, oboje s dijagnozom autizma
“Bok, zovem se Tea i preživljavam…” je početak priče. Kraj ove epizode je na 30.000 eura. Između su tri mjeseca i puno klinaca u potrebi. Što te potaklo da se odlučiš za crowdfunding kampanju…
Ovo pitanje često čujem i uvijek se očekuje neka romantična priča. No, istina je puno jednostavnija. Crowfunding kampanja nastala je iz čiste potrebe za brzom intervencijom nakon što je moj dnevni boravak postao premali za veliki broj socijalno ugroženih obitelji s kojima sam volontirala nakon potresa u Zagrebu i Petrinji. No, da malo pojasnim. Tijekom studija dobila sam priliku volontirati u socijalno ugroženim obiteljima, organizirati međunarodne kongrese i dobila sam podršku fakulteta i institucija u kojima sam radila kada se nisam nadala, a možda čak niti zaslužila u tolikoj mjeri, što me je dodatno motiviralo za pomoć osjetljivim skupinama. No, smatrala sam kako mi ipak treba još iskustva, edukacija i rada na sebi kako bih pokrenula ovako nešto.
Dolazimo u položaj gdje se, sasvim opravdano, saniraju izravne posljedice potresa jer su najvidljivije, ali nitko ne vidi oca dvoje djece, oboje s dijagnozom autizma, koji sjedi kraj auta i plače jer njegov sin od 6 godina ne želi ući u darovanu kućicu jer mu svaka promjena prostora i rutine stvara psihičku i fizičku neugodu i strah
I onda se dogodila ova neobična godina kada su, nažalost, radi epidemiološke situacije brojni roditelji ostali bez posla. Tada sam već razmišljala kako pomoći tim obiteljima i cijeli ožujak i travanj provela volontirajući i šaljući zahtjeve za sufinanciranja, koji su usmeno odobreni, pa odbijeni radi korone. Na cijelu situaciju nadovezali su se i potresi u Zagrebu i Petrinji te su djeca s teškoćama ostala bez velikog broja terapija unutar sustava, programi male škole su otkazani u pojedinim ustanovama, zdravstveni sustav je preopterećen čekanjima za dijagnostiku… Kolege koji izađu u susret roditeljima isto moraju nekako održati posao i osigurati svoju egzistenciju, a roditelji si jednostavno ne mogu priuštiti privatnu terapiju…
Dolazimo u položaj gdje se, sasvim opravdano, saniraju izravne posljedice potresa jer su najvidljivije, ali nitko ne vidi oca dvoje djece, oboje s dijagnozom autizma, koji sjedi kraj auta i plače jer njegov sin od 6 godina ne želi ući u darovanu kućicu jer mu svaka promjena prostora i rutine stvara psihičku i fizičku neugodu i strah. Zato sam, dok su moji kolege iz kluba tajlandskog boksa sanirali kuće, ja volontirala s tim obiteljima i djecom provodeći logopedske terapije i radionice s djecom. Nastavila sam patronažno vlastitim autom odlaziti i u okolna sela te mjesta u Zagrebu gdje su pojedine obitelji preseljene.
Kako to obično bude, u dva tjedna glas se pročuo među roditeljima i javilo se sve više zainteresiranih roditelja, neki spremni i osobno platiti terapiju samo da konačno uđu u obradu i ne moraju čekati 3 godine samo na dijagnostiku, a onda još toliko i na terapiju. Naravno, to su obitelji koje su prošle kroz dovoljno stresnih situacija i ne vole se medijski izlagati, a ima ih trenutno dvadesetak, pa je nakon nekog vremena bilo nužno umrežiti se i s udrugama, kolegama, ustanovama s nekih lokalnih područja radi multimodalnosti pristupa, što je trenutačno moguće, no dugoročno će se svi ti partneri morati vratiti u svoje prostore kako bi osigurali vlastitim korisnicima kvalitetu života.
Stoga se tih mojih dvadesetak obitelji udružilo i potaknulo me (čitaj: otvorilo kampanju i stavilo me pred gotov čin ) da, konačno, otvorim vlastiti kabinet koji bi bio lokaliziran tako da mogu doći do njega, a imao bi i patronažu gdje bih ja službenim vozilom nastavila odlaziti u obitelji koje radi raznih razloga (tip dijagnoze, zdravstveno stanje djeteta, financijske mogućnosti obitelji) ne mogu doći u prostor.
Studij sam izabrala jer sam htjela naučiti izravno utjecati na poboljšanje kvalitete života osoba s teškoćama. Tijekom studija dobila sam priliku volontirati u socijalno ugroženim obiteljima, organizirati kongrese i to me dodatno motiviralo
Promjene kreću od nas samih
Kampanji je cilj skupiti dovoljno za vlastiti logopedski kabinet unutar kojeg bi radila s djecom kao freelancer? Kakva je poduzetnička situacija u državi u kojoj ni mimo korone mahom ništa, osim politiziranja i floskula, ne funkcionira?
Otkako sam, posve namjerno, u prosincu 2017. godine za Božić dobila diplomsku kapu Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu i našla se s diplomom magistra logopedije u rukama te nadobudno krenula mijenjati svijet, shvatila sam da promjena u svijetu uvijek dolazi sa setom biljega i zelenim excel tablicama. Posljedično, dok hvatamo nužne administrativne rokove, bježe nam oni nužni dječji, a baba s kolačima i djeca nikad ne bi trebali čekati.
Na samom početku kampanje imala sam dječju potrebu stisnuti šakice i nadureno zalupiti vratima kad posvjedočim određenom sustavu “velikih i malih”. No, vremenom shvatiš da papirologiiju treba odraditi, nađeš način da do istog zbroja dođeš drugačijom metodom, oboružaš se znanjem i strpljenjem te potražiš pomoć onda kada ne znaš sam. Dakle, postoje neki preduvjeti poslovanja i birokracija je neizbježna, no neki bi se koraci mogli preskočiti s par kvalitetnih aplikacija koje bi umrežile stručnjake raznih profila.
Važno je iza sebe imati sustav podrške, stav i vrećicu žutih Kiki bombona za hrabrost. Zaključno, moram malo i pohvaliti ovaj naš birokratski dio sustava gdje su me dvije vrlo strpljive gospođe iz Porezne uprave saslušale i savjetovale kako što bezbolnije otvoriti donacijski račun za humanitarnu utrku koja će biti organizirana u svrhu opremanja kabineta i nabave.
Kabinet bi poslovao regularno (primarno se financirajući edukacijama, ali i regularnim terapijama i dijagnostikom za obitelji), no minimalno jednom na mjesečnoj bazi bi do 10 sati logopedskog rada, terapije, savjetovanja i dijagnostike bilo besplatno za socijalno ugrožene obitelji. Dakle, mjesečno bi minimalno jedna obitelj dobila puta tjedno mogućnost besplatne logopedske terapije. Tako ćemo izbjeći onaj tipičan hrvatski način gdje se sakupe donacije, sanira se najnužnije dok ide i onda podrška stane. Cilj je primjerom pokazati da sve promjene kreću od nas samih i naših akcija, educirati javnost o potrebama obitelji i djece s teškoćama, poboljšati kvalitetu života minimalno 12 socijalno ugroženih obitelji godišnje, senzibilizirati birokracijski dio o stvarnim potrebama i prekapacitiranosti svih srodnih struka i napraviti nešto što je dugoročno održivo i važno za društvo.
Kad roditelji dođu na razgovor, već su toliko umorni i nestrpljivi da sami odmah krenu na uvježbane govore i dijagnoze, pa se zbune kad ih pitam koja je najdraža čokolada ili igračka njihovog djeteta. A vjerovali ili ne, meni je ta informacija izrazito važna
Tko je zapravo Tea Tkalčević, mimo dipl. logopedice, SLP-ice i osobe iz rečenica najave kampanje? Što te usmjerilo?
Kao što je ovaj, pomalo neobičan opis kampanje dao naslutiti, ja sam osoba s mazohističkom apatijom prema sladoledu od čokolade i prevelikom empatijom za sve ostalo. Volim ljude, žute Kiki bombone, zelene dinosauruse, Lego kocke, iskrenost i neobičnost. Ne volim ljude bez emocija, onaj osjećaj kad se lupiš u lakat, sladoled od čokolade i sustav u kojem su djeca s teškoćama nakon svih papira ostavljena bez terapija i dijagnoza u redovima za čekanje po 3 godine.
Zato sam počela volontirati još u osnovnoj školi u akcijama lokalne zajednice, Crvenog križa i Caritasa i udruga. Studij sam izabrala jer sam htjela naučiti izravno utjecati na poboljšanje kvalitete života osoba s teškoćama. Danas, kad je svima teško naći svoj glas u svijetu, odlučila sam pomoći ljudima “dodati svijetu malo vergla i boje”. Tijekom studija dobila sam priliku volontirati u socijalno ugroženim obiteljima, organizirati međunarodne kongrese i to me dodatno motiviralo za pomoć osjetljivim skupinama.
U današnjoj Hrvatskoj se često doima da trebaš prevoditelja s rvackog na hrvatski i da u klasičnoj “normalnoj” komunikaciji ljudima silno nedostaje kulture, strpljenja, sposobnosti slušati i čuti sugovornika. Ti se ne baviš tim segmentom komunikologije, ali vjerujem da ga primjećuješ kao profesionalnu deformaciju.
Sve ovisi kako definiramo normalnu ili novonormalnu komunikaciju. Što je normalno pauku, kaos je muhi. Osobno, nikad ne postavljam pitanja reda radi, uvijek se trudim čuti sugovornika jer me informacija istinski zanima. Još uvijek ponekad patim od konverzacijskog multitaskinga, pa se zna dogoditi da preskočim tipična pitanja jer je priroda mog posla takva da te prvo nauči primijetiti atipično.
Kad roditelji dođu na razgovor, već su toliko umorni i nestrpljivi da i sami odmah krenu na uvježbane govore i dijagnoze, pa se potpuno zbune kad ih pitam koja je najdraža čokolada ili igračka njihovog djetetu. A vjerovali ili ne, meni je ta informacija izrazito važna. Takvo jedno pitanje izbaci roditelja iz poznatog scenarija, natjera ga na razmišljanje, vidi se požrtvovnost i briga kojom pokušava točno odgovoriti kako ne bi razočarao svoje dijete, a meni odgovor postaje alat za rad i sredstvo motivacije.
U profesionalnom smislu osnove uljuđene komunikacije smatram obaveznima. U zadnje vrijeme postao je trend “seenanja”. To me nekako najviše žalosti. Neki ljudi samo pročitaju poruku bez ikakvog odgovora na poslani upit. Stvarno razumijemo činjenicu da ljudi jednostavno nemaju, da poduzetnici i “influenseri” dobiju puno ovakvih zahtjeva dnevno te ne mogu udovoljiti svima i da su se neke tvrtke jako protegnule u sponzorstvima, ali smatramo da je znak osnovne kulture barem odgovoriti na mail, a moramo priznati da je to učinilo vrlo malo poduzetnika, ali i državnih institucija.
Pandemija je stopirala sve isplate
U životu si često volontirala. Možeš li podijeliti neka iskustava iz tih epizoda? Vjerujem da puno ljudi ne zna situaciju na terenu.
Sva moja iskustva s terena ne mogu biti egzaktna jer je iskustvo najčešće subjektivno shvaćanje događaja. Ne mogu točno znati kako je to biti roditelj koji se bori za osnovna prava sebe i djeteta. Ne mogu si zamisliti kako je to čekati tri godine da bi mi netko rekao što je mojem djetetu i kako mu pomoći; ne mogu razmišljati o tome kako svaki dan moram prisiliti sebe da budem borac po danu i plačem po noći, kako me ljudi snimaju jer nekad ne možeš samo plakati po noći i preispituju svaki dio mog života i svaku moju odluku… Ne mogu zamisliti kako je to odlučiti o tome hoće li jedno moje dijete dobiti novi lijek ili ću drugom kupiti zimsku jaknu; ne mogu zamisliti kako je to osjećati se potpuno bespomoćno iskomunicirati svoje potrebe i biti shvaćen… Niti ne želim jer svakim zamišljanjem takve situacije degradiram sve te ljude i svu tu djecu. Ali, mogu ovim intervjuom podijeliti svoje iskustvo kao osobe koja je ovom kampanjom tražila figurativnu ruku uz mišku.
u planu je velika humanitarna utrka s ciljem skupljanja sredstava za opremanje prostora i nabave službenog vozila. Utrka će biti virtualna, u 3 kategorije: trčanju 5 km, hodanju/planinarenju i bicikliranju. Bit će 4 startna paketa i posebne nagrade
Dakle, kao što je do sada već jasno, ono što se mora, zapravo uvijek je teško, pa je pandemija stopirala sve isplate i natječaje i morali smo pronaći drugi način ostvarenja plana za otvaranje kabineta. I onda dolazimo do situacije u kojoj sam istinski trebala pomoć u pronalasku bar nekog idejnog rješenja i evo svih tih predivnih ljudi, pogođenih vlastitom tragedijom, spremnih dati meni fizičku, psihičku i emocionalnu podršku. Znala sam da su našli ljudi prekrasni, ali razina podrške i motivacije koju svakodnevno primam je neprocjenjiva. Posebno me veseli vidjeti da mi podršku šalju i osobe koje su same prošle cijelu borbu, nagluhe osobe, osobe s invaliditetom, pa čak i moji klinci i njihovi roditelji iz ustanova u kojima sam radila.
Iz osobnih sredstava uspjeli smo financirati i zakupiti prostor u Botincu, no da nije bilo te podrške sve bi stalo samo na ideji. Ovako smo uspjeli sklopiti suradnju s Humanity First Hrvatska koji su odlučili financijski sudjelovati u svrhu uključivanja što većeg broja socijalno ugroženih obitelji iz lokalne zajednice u ovaj projekt i edukaciju okoline. Osim toga, radi inovativnosti koncepta, posebno patronažnog odlaska, dogovorili smo suradnju s ustanovama na lokalnom području. P
osebno bih se zahvalila svima koji su podržali ovaj projekt. Sva ta nevjerojatno podrška u trenutku potrebe ohrabrila je i ponovnu borbu s papirima oko otvaranja donacijskog računa jer je u planu i jedna velika humanitarna utrka s ciljem sakupljanja sredstava za opremanje prostora i nabave službenog vozila. Utrka će biti virtualna i moći će se sudjelovati u tri kategorije: trčanju 5 km, hodanju/planinarenju i bicikliranju. Bit će 4 startna paketa i posebne nagrade.
Online radionice za predškolce i pojedinačne terapije za djecu
Tvoj osmijeh je tvoj posao i taj otvoren pogled. Vjerujem da ti rad s djecom svaki puta vrati na tvorničke postavke, ušutka kad pomisliš “teško mi je” jer gledaš svijet oko sebe pa uvijek vidiš da ima mjesta onima kojima treba tvoja ruka. Kako zapravo izgleda tvoj radni dan?
Moj osmijeh je posljedica moga posla i privilegije da mi svakodnevno moji klinci, njihovi roditelji i okolina uljepšavaju i obogaćuju život. Oni su ti koji mene guraju da postanem još bolja u tome što radim, proširim vidike i razvijem se kao stručnjak i osoba.
Logopedi su stručnjaci osposobljeni za rad na prevenciji, probiru, otkrivanju, procjeni, dijagnostici, savjetovanju, rehabilitaciji i tretmanu poremećaja humane komunikacije, a što podrazumijeva poremećaje jezika, govora i glasa, poremećaje u čitanju i pisanju, poremećaje oralno-laringealnih funkcija te poremećaje u verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji u osoba s posebnim potrebama od rane do najstarije životne dobi. Ukratko, logopedija je jako široka znanstvena disciplina koja pokriva brojna razvojna područja, iako je široj javnosti vjerojatno najpoznatije da radimo s djecom koja kasno progovore ili „ne govore“ ili pogrešno izgovaraju pojedine glasove.
No, zapravo naš rad kreće puno ranije, od razdoblja razvoja same komunikacije kao temelja za usvajanje jezičnih znanja i govora. Spektar teškoća s kojima radimo je poprilično velik: poremećaji iz spektra autizma, jezične teškoće (ekspresivnog ili receptivnog tipa), artikulacijske teškoće, apraksija, disleksija i disgrafija, mucanje, poremećaji glasa, oštećenja sluha, traumatska oštećenja mozga, afazije, degenerativne bolesti… Logoped može raditi u svim sustavima: u zdravstvenom (domovi zdravlja, u bolnicama na raznim odjelima npr. odjel za bolesti uha, nosa i grla i kirurgiju glave i vrata) u odgojno obrazovnom (kao stručni suradnik u dječjem vrtiću, kao stručni suradnik u osnovnoj školi) u sustavu socijalne skrbi te u privatnim subjektima (od privatnih logopedskih kabineta do privatnih poliklinika).
Ove smo godine pokazali da nas tragedije mogu ujediniti čak i na političkoj razini. Nadam se da će projekt Pričalice pokazati da nas mogu ujediniti i pozitivnije stvari te nas potaknuti da izađemo iz zone ugode
Početak mog radnog dana izgleda tako da stružem mraz za svog Transformera u 6 ujutro i pažljivo organiziram materijale za rad unutar gepeka. Nakon toga ili vozim za Petrinju gdje sam obično do podneva i radim s djecom uz pridržavanje epidemioloških mjera ili radim s obiteljima koje sui z Petrinje preseljene u Zagreb. Ako se vraćam u Zagreb, ponekad kratko stanem i divim se lokalnom krajoliku dok spajam auto na kleme ili samo čekam neki volonterski auto da me odveze nazad u Zagreb. No, u Zagreb uvijek stignem pjevajući, jer se tako najbolje koncentriram dok vozim. Imam kratku pauzu koju iskoristim za brzu evidenciju rada i odgovor na mailove. Nakon toga imam online radionicu za predškolce i pojedinačne terapije za djecu iz Zagreba i one koji su tu preseljeni. Nakon toga, ponovno pregledam i posložim svoju dokumentaciju i pripremim se za zoom radionicu podrške roditeljstvu. Oko 21h, pripremim materijale za idući dan, uzmem si pola sata terapijske kupke za sebe dok paralelno pregledavam tekst za utrku i zaspim.
S pozicije tvog zanimanja i ljubiteljice Marvela, djeca jesu superheroji. Ali jesu li superheroji potrebni za restart stanja, vremena i prostora u kojem se nalaziš i traješ… ili ima nade?
Ja sam klasa vječitog optimista i rad s djecom naučio me da se svaki dan zaljubim u barem pet stvari prije doručka i nikada ne odustajem, posebno ne od ljudi i ideja. Nada uvijek postoji, samo je potrebno pronaći mehanizam kako joj otključati vrata. Jedan moj klinac mi je nakon potresa u Zagrebu vrlo slikovito opisao nadu rekavši: “Moja mama (Nada) je htjela ući u kuću, ali nije mogla jer više nije bilo vrata, pa je onda samo zakoračila u moju sobu.” Zaključili smo da je to još i bolje jer je brže uspio dobiti svog Gormita bez kojeg ne može zaspati.
Svi smo mi ljudi i osjetljivi smo na potrebe drugih, koče nas strah, inertnost i navika. Ove smo godine pokazali da nas tragedije mogu ujediniti čak i na političkoj razini, a ja se nadam da će projekt Pričalice pokazati da nas mogu ujediniti i neke pozitivnije stvari te nas potaknuti da izađemo iz svoje zone ugode. Zvuči malo naivno, utopijski i ludo mladenački, ali tako je zvučao i scenarij u kojem će se poplave, pandemija i potresi dogoditi u istoj godini, zar ne?