“Mama, ja prikosutra iden za Afriku..”, bile su riječi kojima je Romano Malečić, 19-godišnji Hvaranin, obavjestio svoje roditelje o odlasku na volontirnaje u Tanzaniju, gdje je i dan dana, sedam mjeseci kasnije. Odluku o odlasku donio je u kratkom roku, ali ne žali ni sekunde, dapače, ovo iskustvo promijenilo mu je život.

Romano je u posljednjih nekoliko mjeseci vidio i doživio stvari koje nije ni mogao zamisliti, imao je čak 6 trovanja hranom, a kad padne mrak ne izlazi iz kuće. Okušao se u raznim volonterskim poslovima, a sada je ponovno na početnoj lokaciji i pomaže u izgradnji škole za 80-ak mališana. Svojim je poznanstvima skupio novac za školu koja se gradi posljednje 3 godine, ali zbog nedovoljno novčanih sredstava i loših procjena izvedbe do sad nije izgrađena.

Prosječna plaća u Tanzanija je 240 kn!

Donacije su još uvijek moguće, jer gradnju treba dovesti do kraja. U Tanzaniji je 30 kuna pravi luksuz! Za njih se može kupit 100 lizalica i osigurati desetak toplih obroka. S obzirom da je njihova prosječna plaća 240 kn mjesečno, tih 30 kn je 1/8 njihovih primanja.

Romano je uistinu dokaz da na “mladima svijet ostaje”, jer odlazak na volontiranje iziskuje veliku hrabrost, naročito u Tanzaniju, gdje nema ni osnovnih uvjeta za život. Ovaj inspirativan mladić, prepun pozitivne energije, otkrio nam je mnogo toga o kulturi Tanzanije, načinu života lokalnog stanovništva, a ispričao nam je i nekoliko situacija od koji “srce puca od tuge”. 

 

 
 
 
 
 
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

Objavu dijeli R•O•M•A•N•O 🌴 (@romanomalecic)

Kako si se odlučio na odlazak u Tanzaniju? Jesi li put planirao mjesecima ili je to bila tvoja iznenadna odluka? 

Iskreno, volontiranje u Tanzaniji bila je moja ‘last-minute’ odluka. Vidio san da se sve polako zatvara, a zbog straha da ću opet zapest u Hrvatskoj, gleda san di bi moga pobić i sazna da je Tanzanija otvorena bez ijedne restrikcije. A pošto mi je uvik bi san volontirat i to baš u Tanzaniji (šta nisan uspi ostvarit tijekom prve godine pauze, baš zbog COVIDA) nije više bilo pitanje KAD, nego il’ SAD il’ NIKAD. I tako san u sridu bukira kartu, svojima reka u četvrtak, a odleti u nedilju, 1. studenog!

A najteže mi je bilo svojima reć. Sićan se tog momenta ka da je jučer bilo, a prošlo je pola godine. Nisan ni sam zna šta radin, al kartu san već kupi, tako da je bilo gotovo, samo je sad tribalo reć. “Samo”… Sićan se one svoje rečenice: “MAMA, JA PRIKSUTRA IDEN ZA AFRIKU.”, šutnje koja je uslijedila, materinih suza, onih tatinih riči “Sine, reci mi di san ja to fali u odgoju?” i svoje sestre koja je stala izmedu dvi vatre pokušavajući ih primirit i pripremit teren. Al’ nisu rekli ne, jer nikad nisu znali reć “ne”, nego je uvik to bilo ono materino “čin, ca oš.” I tako je i bilo. Sićan se kako san glumi neko samopouzdanje samo da njih ne pristrašin, a laga bi kad bi reka da me nije bilo strah.
Nisan zna ni di iden ni šta ću radit jer nije bilo vrimena planirat, zna san samo da iden.
Organizaciju sam pronašao na licu mjesta, ali isto tako san nakadno otkrio stranicu workaway.info preko koje je moguće pronaći volonterske organizacije po cijelom svijetu, pa tako i u Africi. Putovao san avionom od Beča preko Istanbula do Dar Es Salaama nakon čega je uslijedilo još 15 sati vožnje autobusom do Arushe. 

pošto mi je uvik bi san volontirat i to baš u Tanzaniji (šta nisan uspi ostvarit tijekom prve godine pauze, baš zbog COVIDA) nije više bilo pitanje KAD, nego il’ SAD il’ NIKAD. I tako san u sridu bukira kartu, svojima reka u četvrtak, a odleti u nedilju, 1. studenog!

Na sve se čovik privikne kad mora, samo triba vremena

Jesi li iskreno znao u što se upuštaš i što si mislio da će te tamo dočekati? Kakvi su ti bili prvi dojmovi? 

Iskreno, iako sam zna u šta se upuštan, nisam toga bi svjestan do samog dolaska. Koliko sam svjestan govori činjenica da sam se po dolasku nakon 3 dana puta želi “ka čovik” otuširat. Na pitanje “di je tuš” direktor organizacije prston mi je pokaza na kantu vode. I tek san u tom momentu poveza di san. Zna san ja di iden, al očito toga nisan bi svjestan do tog momenta, do te jedne “kante vode”. Isto tako, ja prva 3 dana nisam želi napustit kuću jer mi je bilo previše svega. Svi ti pogledi, dodiri i prozivanja “muzungu” (bijelac) su učinili svoje, i virovali il ne, želi san se samo vratit doma, ali sam se nekako privika. Na sve se čovik privikne kad mora, samo triba vrimena. 

 

 
 
 
 
 
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

Objavu dijeli R•O•M•A•N•O 🌴 (@romanomalecic)

Kako su izgledali tvoji dani nakon što si stigao u Tanzaniju i kako ti je danas ispunjen dan?

Po dolasku sam pronašao organizaciju u kojoj sam pripremao učenike za srednju školu, odnosno učio sam ih engleski, ali bavio sam se i promoviranjem, “fundraisingom” za izgradnju nove škole koja se evo sad, zahvaljujući ljudima koji su dilili i onima koji su uplatilili, privodi kraju. Nakon toga sam blagdane proveo u sirotištu, a moja posljednja organizacija bila je u Dar es Salaamu gdje sam volontirao s djecom s poteškoćama u razvoju. Dan mi se većinom sastojao oko brige za djecu (hranjenje, presvlačenje, šetnja, odlazak na plažu). Trenutno se opet nalazim u svojoj prvoj organizaciji radi škole koja se gradi. Više manje putujem između tri spomenute organizacije. Sve to oduzima puno vrimena pa sam jednom, primjerice, zaboravio produžiti vizu. Morao sam otputovati do Kenije jer ako ne produžiš vizu na vrijeme – riskiraš zatvor i 600 dolara kazne. Tako, da sam na kraju zaglavi u “immigration officeu” na granici gdje sam proveo noć na podu. Ali i to je prošlo, fala Bogu.

U Tanzaniji je 30 kuna pravi luksuz! Za njih se može kupit 100 lizalica i osigurati desetak toplih obroka. S obzirom da je njihova prosječna plaća 240 kn mjesečno, tih 30 kn je 1/8 njihovih primanja

Nakon pola godine boravka u Tanzaniji što te se najviše dojmilo u njihovoj kulturi? Imaš li možda manje predrasuda? 

Tanzanija je definitivno zanimljiva zemlja. Ima tu divljinu i kaos, nered u pozitivnon smislu riječi koji obožavam. Totalno me oduševi njihov pristup ovom medijskom cirkusu od korone i način na koji uspijevaju živit bez onoga šta mi smatramo osnovama: “voda”, “frižider”, “tuš”, “špaher/pećnica”, pa čak i “sapun”. I naravno, koliko su susretljivi. 

Osim “pole pole” aspekta njihovog mentaliteta, šta dođe na isto ka ono naše dalmatinsko “pomalo” kad nas uvati fjaka, u pravilu ne mogu reć da volim njihov mentalitet. Poštujem ga, ali smeta mi koliko su konzervativno društvo tj. njihov odnos prema ženama i djeci, ali ne krivim ih, to je samo problem nedostatka edukacije. Naime, oni smatraju da se važnost čovjeka mjeri prema broju djece koliko ih imaju, bez obzira na financijske mogućnosti za uzdržavanje iste. Stoga su protiv svakog “planiranja obitelja” i smatraju da žena triba rađat koliko može, šta vam govori sve o položaju žene u tanzanijskom društvu. Velika većina ljudi pripadnici su islama, a muškarci kao takvi imaju pravo na poligamiju (više žena). Zbog toga se nerijetko dogodi da muškarci ostave ženu sa djecom zbog “druge”. Žene na kraju nemaju puno izbora nego ostavit dicu na cesti, ako nisu u mogućnosti same ih uzdržavati, a većinom nisu. Isto tako, kao šta san ranije spomeni, koliko se sve prioritizira osim edukacije. Odnosno, javne škole se smatraju lošima, a djeca koja se školuju u njima nemaju mogućnost nastavit obrazovanje na fakultetima pošto se smatra da njihovo predznanje nije dovoljno dobro. Stoga, ako nemate financijskih sredstava za upis privatnih škola, nemate mogućnost educiranja, odnosno ukratko, ostajete tu di jeste, u začaranom krugu.

 

 
 
 
 
 
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

Objavu dijeli R•O•M•A•N•O 🌴 (@romanomalecic)

Velika većina ljudi pripadnici su islama, a muškarci kao takvi imaju pravo na poligamiju (više žena). Zbog toga se nerijetko dogodi da muškarci ostave ženu s djecom zbog “druge”. Žene na kraju nemaju puno izbora nego ostavit dicu na cesti, ako nisu u mogućnosti same ih uzdržavati, a većinom nisu

Volontiranje nije za svakoga – treba imati (emotivni) filter

Je li te boravak u Tanzaniji promjenio? Preporučaš li drugima volontiranje? 

Ne znan koliko me prominilo, al siguran san da je, samo šta nisan svjestan. Možda ću se osvijestit tek kad se vratin nazad u Hrvatsku, na svoje. Preporuči bi onima koji osićaju to jer iskreno mislin da volontiranje nije za svakoga. To je prelipo iskustvo, al u istu ruku jako teško. Triba imat filter, jer iako znaš da ne možeš sve prominit i da si napravi dosta, uvik imaš osićaj da si moga pinku više. I grize te savjest i krivnja, iako nisi kriv. I propituješ sebe, a znaš da ne možeš prominit sve. I moraš shvatit da nisi u Europi i da ono šta je nama osnova (voda, struja) njima je privilegija. I isto tako priviknit se na hranu, odnosno banane i rižu u svim varijacijama, šta je meni možda najteže bilo. Sada, 7 miseci poslin, poslin 6 otrovanja i ko zna koliko konstipacija, još ne bi reka da san se skroz privika.

 

 
 
 
 
 
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

Objavu dijeli R•O•M•A•N•O 🌴 (@romanomalecic)

Što je najvrijednije što si naučio za vrijeme boravka u Tanzaniji?

Nauči san, iako san i toga prije bi svjestan, koliko sam privilegiran u životu šta san rođen samo malo sjevernije, na drugom kontinentu. Mislim da privilegije nismo svjesni, dok ne vidimo istu svojim očima.
Također i više cijenit ono šta iman, jer iman i više nego dovoljno. Nauči san se snalazit bez “osnovnog”; tekuće vode, tuša i “normalnog” wc-a te usavrši ručno pranje robe. A kao rezultat svega toga, upozna drugu kulturu, testira svoje granice i sagleda stvari iz neke druge perspektive, perspektive zahvalnosti. 

Je li opasno biti bijelac u Tanzaniji, posebno po noći? Jesi li se ikad našao u nekoj neugodnoj situaciji? 

Ljudi su susretljivi i definitivno bijelcima ili “MUZUNGU” kako oni kažu, daju pozornosti. Možda i malo previše jer svi ti povici i dodiri znaju bit malo previše, ali kad shvatiš da je to sve znatiželje radi, navikneš se. Ali isto tako imaš osićaj da su susretljivi samo iz razloga šta te žele iskoristit, odnosno gledaju na bijelce kao na “hodajuće ATM-ove”, bez ikakvog pretjerivanja. Učinit će ti dobro, al će ti sve pokušat naplatit. Šta se tiče sigurnosti, nije toliko nesigurno kao šta se nama na zapadu prenosi, al isto nije toliko ni sigurno. Ja kad padne mrak ne mogu napustit kuću jer nije sigurno za lokalne, a kamoli za bijelce. Većinom se radi o provalama i krađama. Naravno da sam imao neugodnih iskustava. Kako san ima lipih, tako san ima i neugodnih, al mislin da nisu vridni spominjanja. 

Priče od kojih ‘srce puca od tuge’

Koja je najteža životna priča s kojom si se tamo susreo?

Dok smo kolegica Anja i ja, pa ima možda pola godine, posjetili selo Masai-a, u pratnji dice šta su hodali za nama zbog lizalica koje smo dilili, na vratima jedne blatnjave kolibe, izgrađene od kravljeg izmeta, primjeti san dječaka… Dječaka koji nije trča za lizalicama, nego je samo sta na portunu i gleda. Priša san mu. I ne znan zašto, al u ton momentu san se ositi toliko “odvratno” i bespomoćno, dok me on samo mirno gleda. Ja šutim, on šuti. I ta šutnja i te oči su mi sve rekle, više nego šta je bilo koja rič u ton momentu mogla. I dan danas se sitin i zapitan “Bože, jesan li moga išta napravit?” To dite je jedno od ko zna koliko njih šta je majka rodila, ni ona sama ne zna broja. Jer žena ovdje rađa, koliko to može. A ovo dite je samo jedno u nizu šta će ostat, tu di je. Šta zbog tradicije i kulture, šta zbog edukacije na koju nažalost neće imat prilike jer to nije prioritet. 

Izdvoji bi i momenat kad san upozna Martina u sirotištu djece s poteškoćama. Bilo je vrime hranjenjena djece i kad san uze pijat i žlicu, “sestra” mi je rekla da Martinu to nije potrebno. Uzela je špricu, podigla njegovu majicu ispod koje je bila… cijev, cijev uz pomoću koje se Martin hrani jer nije u mogućnosti jest “na usta”. Isto nije sposoban sam vršiti nuždu, već samo uz pomoć laksativa, i to svaka 4 dana. Osim šta mu je genetski prenesen HIV, uz to sve, pronađen je na autobusnoj stanici. Al Martin se, kako ga je sestra uz pomoću šprice hranila, samo smija. Onako iskreno… nesvjesno svega.

 

 
 
 
 
 
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

Objavu dijeli R•O•M•A•N•O 🌴 (@romanomalecic)

Možemo li mi Europljani, Hrvati uopće zamisliti njihove probleme? Što oni imaju, a mi ne i koje je uopće poimanje sreće?

Mislim da, iako možemo zamislit njihove probleme, ne možemo ih bit svjesni dok to na vlastitoj koži ne iskusimo. Jer njihovi su problemi primarni, ono šta mi smatramo osnovama; voda, struja i hrana, a na kraju – iako to nama jesu osnove – njima je to privilegija. Oni unatoč tome svemu imaju otvorenije srce i onaj upečatljivi, iskreni osmih, od uha do uha. Uvik, i kad je teško, jer nažalost nisu svjesni težine svog života. 

Donacije za završetak škole su joj uvijek potrebne!

Kako je došlo do realizacije gradnje škole, kome je ona namjenjena i kako su se skupljala sredstva za gradnju?

To se dogodilo skroz spontano. U planu mi je bilo predavat samo engleski, ali u međuvrimenu san sazna da je škola koju koriste u najmu i veličinom neodrživa za 80-tak mališana. Zato su prije 3 godine započeli izgradnju vlastite zgrade koja je obustavljena zbog nedovoljnih materijalnih sredstava. I tu san ja uskoči, proba i pokreni skupljanje donacija jer mislin da, eto, svako dite ima pravo na ono osnovno, pa tako i edukaciju. To je njima stvarno jedina šansa, jedini izlaz i nešto šta im niko oduzest ne može. A sad 6 miseci poslin, poslin svake poruke podrške, uplate, škola se privodi kraju.
Završen je krov, postavljeni su prozori i vrata, izgrađena septička jama, prispojena struja i voda, završeno je žbukanje/gletanje, a preostalo je samo još bojanje i dekoriranje unutrašnjosti. I stvarno neman riči i ne znan šta drugo reć, nego zahvalit se. Fala ljudima koji su uplatili, ljudima koji su dilili, prijateljima koji su me podržali kad je bilo teško, svima koji su pisali članke i radili reportaže, svojin otočanima, sestri i na kraju materi i ocu šta su me pustili. Jer da nije bilo Vas, ne bi nista od ovoga bilo. Međutim, sredstva se još uvik skupljaju. Stvar je u tome da iako su ona dostatna za završetak skole, zbog neočekivanih troškova, šta zbog krivih procjena, šta zbog nerelevantnih kalkulacija, jer tako to ide u Tanzaniji, kantina za koju je bi predviđen poseban objekt/zasebna zgrada će se tribat ukomponirat kao prostorija unutar postojeće škole koja se gradi. A i u planu je nadogradivat postepeno školu tako da može primit više od trenutno predvidenih 80 dice. Tako da uplate nikako neće skodit, ili će se iskoristit za kantinu ili za proširenje škole. Fala Vam. 

Svako dite ima pravo na ono osnovno, pa i edukaciju. To je njima jedina šansa, jedini izlaz i nešto šta im niko oduzest ne može…

Kako mi iz Hrvatske možemo pomoći? 

Pa nije moguće slat pakete zbog preskupe poštarine, tako da biste mogli možda pomoć doniranjem za dovršetak izgradnje nove škole, ili bar time da se osvijestimo koliko imamo, i to je dosta, i više nego dosta. Može se uplatit putem sljedećeg linka ili direktnom uplatom na iban račun HR5223400093234047872 (Romano Malečić, PBZ).

Nedostaje li ti nešto iz Hrvatske?

Fali mi moj Hvar, moja mater i njena spiza, otac, brat, sestra, moj svit i moje more. Fali mi sist sa prijateljima na mulet il na sike, svak svoju bevandu il sta drugo zestoko i samo pričat, plesat il pivat. Bas mi fali, al brzo će i to. Još malo. 

Koji su ti daljni planovi, planiraš li ostati i napraviti još nesto? Kada se planiraš vratiti?

Kad bi bar ja sam zna… Ali, inače ne planiram nego spontano donosin odluke, ono “go with the flow”, tako da neman odgovor na ovo pitanje. A i sami vidite da je sa cilon ovon situacijon u svitu nemoguće išta planirat. 
Plan je bio ostat ovdje 2 miseca, a prošlo je već 7. I iako sam se pokušava vratit, svaki let mi je otkazan, šta zbog toga šta je Hrvatska stavila Tanzaniju na crvenu listu, šta zbog toga šta mi je presjedanje u Istanbulu, a Turska je proglasila lockdown. Tako da ne znan, kad mi sudbina dopusti, al nadan se da će to bit brzo.