O vječno aktualnoj temi, najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, dominaciji muškaraca i poziciji žene u nogometu, razgovarali smo s reprezentativkom hrvatske futsal reprezentacije i trenericom Tihanom Nemčić.
Osim vlastite nogometne karijere, Tihana je trenirala mlađe uzraste dječaka i djevojčica u NK Križevcima, zatim u Velikoj Gorici, Vrbovcu i u talijanskoj Breganzi u kojoj je igrala futsal. Radila je s djevojčicama u ŽNK Agram i Rijeci gdje je bila i prva trenerica seniorki.Danas je i uspješna književnica. Okušala se i kao spisateljica te je napisala knjigu “Joker”, koja govori o futsalu.
View this post on Instagram
Nasljednica Mace Maradone
Do pojave Tihane Nemčić, sinonim ženskog nogometa u nas bila je Maca Maradona. Ali vremena se mijenjaju :-). Odakle interes i volja te ostvarenje Vaše aktivne nogometne karijere kao jedne od futsal reprezentativki Republike Hrvatske?
Rekla bih da sam znala da je nogomet nešto čime se želim baviti čitav život od trenutka kad sam stala na teren. Sad kad vraćam film unazad, onog dana kad sam „upoznala“ nogomet, sama sam sebi dala obećanje da će to biti moj poziv – i onda su svi putevi vodili prema tome. Ipak, jedno je ostvariti igračku karijeru i tu stati, a sasvim je druga stvar pretvoriti tu igru u posao, hobi, ljubav i nezaobilazni sastojak svakog dana i života. Meni je taj odabir došao sam, prirodan, kao da je baš tako to trebalo biti.
Natrag na korijene Vašeg interesa za nogometom i futsalom. Od angažmana u NK Križevcima, pa Velikoj Gorici, Vrbovcu i u talijanskoj Breganzi, pa ŽNK Agramu i Rijeci, te Dinamu – koje su sve najljepši trenuci vezani za sport i je li bilo momenata kada ste zažalili odluku i posvećenje nogometu i futsalu?
Općenito nisam tip koji žali svoje odluke, a kamoli da sam ikad zažalila apsolutnu posvećenost nogometu i futsalu. Naprotiv, bez te igre moj bi život bio prazan, bezbojan bolje rečeno. Najljepši trenuci bili bi prvenstveno oni prvi nogometni koraci u mojim rodnim Križevcima, moji prijatelji Vjeko, David i Josip kako jure za loptom, a ja za njima.
Najljepši su trenuci onda bili kad sam prvi put obukla dres reprezentacije, a kasnije stavila i kapetansku traku ženske futsal reprezentacije. Nakon tih doživljaja, možda mi je najveći ponos bio voditi mlade ženske reprezentacije kao izbornica i vidjeti svoj doprinos na toliko mladih života. No, nije najljepše to što nosiš dres ili traku, već sve ono što doživiš dok si dio jednog tima. Upoznati kroz taj sport sve ljude, trenere koji su me nečem naučili, suigračice koje su došle i otišle – a ipak su dio mog puta…
Dan danas imam najbolje prijatelje koje sam upoznala upravo na terenu, i najbolje učitelje koje nisam bolje mogla ni zamisliti. Mislim da je život koji sam dobila kroz nogomet i futsal najljepši dar koji mi je svemir mogao dati!
U posljednjoj ulozi kao izbornice mladih ženskih nogometnih vrsta paralelno sam igrala futsal. Voljela sam trenerski posao, ali puno je iz mene progovarala igračica Tihana
Tihana kao aktivna igračica i trenerica. Koliko se te dvije osobe moraju razlikovati ovisno o zvanju i situaciji u kojoj se nalaze – jeste li strogi, dominantni, kako ostvarujete trenerski respekt i iz kojih pozicija krećete prema Vašim igračicama ili igračima?
Jako zanimljivo pitanje, vratili ste me u trenu na dane kad sam istovremeno još bila igračica i trenerica. Sada više ne igram, pa jasno vidim razliku u svom ponašanju i sagledavanju situacija u odnosu na ranije. Primjerice, u posljednjoj ulozi kao izbornice mladih ženskih nogometnih vrsta paralelno sam igrala futsal. Voljela sam trenerski posao ali puno je iz mene progovarala igračica Tihana. To nije bilo loše, naprotiv – igračice su mogle osjetiti taj dio moga duha i neke sam im stvari mogla lakše prenijeti. Na treninzima bi mi prirodno došlo da udarim loptu, dodam ili se uključim u kakvu igricu.
Isto bi tako bilo i obrnuto, na treninzima i na utakmicama prema svojim suigračicama uvijek bi iz mene progovaralo i ono “trenersko“. Analizirala bih stvari neprestano i pokušavala ispraviti, popraviti i poboljšati. Sad kad više ne igram, osjetim da sam mirnija na terenu kao trenerica i da jasnije vidim stvari koje bi mi inače zamaglila zaigrana ja. Sada više pristupam igračima s aspekta promatrača, analitičara situacije, sa pomno razmotrenim sakupljenim znanjem korisnim za specifičnu situaciju te uz pomoć iskustva koje imam, i kao trener i kao igrač. Igra te uvijek povuče, ali jednom kad podvučeš liniju i doneseš odluku da više nisi onaj što si bio prije, lakše je usmjeriti energiju na ono prema čemu sada ideš.
Ne bih za sebe rekla da sam stroga, niti u profesorskom zvanju, niti trenerskom. Smatram da se autoritet postiže profesionalnim pristupom poslu, znanjem i pravilnom komunikacijom- sa svima uključenima u jednom sustavu kojeg ste dio. Kao igračica bila sam dominantna, egoista i vrlo glasna, a to sada možda više pripisujem svojoj nedovoljnoj zrelosti. Pozitivno je što uspjevam analizirati vlastita ponašanja i trudim se mijenjati ono što nije (bilo) dobro.
Osim promjera igrališta, broja igrača, vremena trajanja, koje su po Vama bitne taktičke razlike između nogometa i njegove dvoranske futsal varijante?
Rekla bih da je prva razlika u tome što u futsalu, za razliku od nogometa, nema “veznog reda”, odnosno središnjeg dijela terena u kojem se utječe na dinamiku igre. U nogometu vezni igrači imaju mogućnost usporavanja i ubrzavanja tempa igre, stalnog okretanja strane i prebacivanja težišta igre. U futsalu je to nemoguće zbog veličine terena, odnosno zbog stalne blizine i pritiska protivničkih igrača.
U nogometu postoji gradnja igre (eng. build-up) u prvoj fazi igre, dok se u futsalu može govoriti eventualno o izlasku iz presinga, a kad se on ostvari ekipa je već gotovo u završnici napada, a ne u središnjici igre kao u nogometu. Nadalje, dinamika igre u futsalu se odnosi na stalne tranzicije- pozitivne (iz obrane u napad) i negativne (iz napada u obranu) a to zahtjeva djelovanje pod stalnim pritiskom, prepoznavanje situacija i brzo donošenje najbolje odluke. Naravno, to su zahtjevi i u nogometu, ali razlika je u vremenu koje igrači imaju na raspolaganju. U futsalu je to vrijeme puno kraće, baš kao i prostor za djelovanje.
Rekla bih stoga da igrači u futsalu djeluju brže, pod konstantnim su pritiskom (fizičkim i psihičkim), nemaju vremena za odmor kad su u igri i već unaprijed trebaju imati rješenje; dok za razliku od njih igrači u nogometu trebaju imati mogućnost upravljanja tempom igre, taktizirati i biti spremni donositi najbolje odluke kad je lopta u prostoru njihova djelovanja, kao i predviđati sljedeći mogući prostor djelovanja.
Najveći pomaci za hrvatski ženski futsal
Koje su najveći uspjesi na međunarodnim futsal natjecanjima koje biste izdvojili kao one koji su Vas najviše zadovoljili?
Veliki uspjeh ostvarili smo sa ženskom futsal reprezentacijom na njenom prvom povijesnom okupljanju 2018. U prvim kvalifikacijama za prvo Europsko prvenstvo, zauzeli smo 2. mjesto u skupini te bili među osam najboljih reprezentacija Europe. Velika su to postignuća ekipe, ali ponajviše zasluga tadašnjeg izbornika i trenera Jakova Ungarova koji je napravio možda i najveće pomake za hrvatski ženski futsal.
Godinu ranije, 2017. godine, ženska futsal reprezentacija zagrebačkog sveučilišta osvojila je srebrnu medalju na Europskom prvenstvu sveučilišta u Turskoj. To su zasigurno dva najveća međunarodna uspjeha hrvatskog ženskog futsala, i mog osobnog.
Osjećate se li katkad zatvorenom u muškom svijetu s obzirom na činjenicu da se nogometom u Hrvatskoj bavi aktivno 90% više muškaraca nego žena? Ili je upravo to Vaša prednost?
Istina je da u Hrvatskoj postoji približno 130.000 registriranih nogometaša, od kojih 1% čine nogometašice – znači 1300. No, meni je to brojka koju bi svakako trebalo popraviti u budućnosti, što se tiče broja nogometašica. U pogledu svega ostalog, ne osjećam se zatvorenom, niti drugačijom.
View this post on Instagram
Smatram da za odabir bavljenja nekom profesijom (pa tako i nogometom) nije važno biti muškarac ili žena, nego je važno ulagati u svoje znanje, poboljšavati se i raditi posao s poštovanjem, ljubavi i ambicijama za napredak. Stoga bih rekla da moja prednost nije što sam žena, već što se trudim svakodnevno poboljšavati u profesiji koju sam za sebe odabrala.
Uvijek sam našla način da se bavim onime što volim i želim; od treniranja nogometa sa dječacima kao 12-godišnja djevojčica, do treniranja futsala sa muškarcima u svojim dvadesetima. I nikad nije presudilo to što sam bila lijepa, nego što sam bila uporna
Koje su sve predrasude s kojima se lijepa žena zatečena u hrvatskom nogometu mora susresti?
Čini mi se da se lijepa žena u Hrvatskoj stalno susreće barem sa ovom jednom predrasudom; a ta je da ako je lijepa, ništa se drugo o njezinim kvalitetama posebno ne spominje. Što se tiče nogometa, to je pak posebna priča jer se u našoj kulturi nogomet još uvijek smatra izrazito muškim sportom. Tijekom svoje karijere ne bih rekla da sam se susretala s mnogo predrasuda i negativnih komentara.
Uvijek sam našla način da se bavim onime što volim i želim; od treniranja nogometa sa dječacima kao 12-godišnja djevojčica, do treniranja futsala sa muškarcima u svojim dvadesetima. I nikad nije presudilo to što sam bila lijepa, nego što sam bila uporna. Stoga mislim da će predrasuda onih koji gledaju sa strane u većini slučajeva biti “ona je tu zato što je lijepa”, ali u nogometu će na kraju ostati ona koja je kvalitetna.
Ne bojim se promašaja, loših iskustava i padova
Koliko Vaš izgled pomaže ili odmaže u bavljenju trenerskim poslom? S obzirom na sredinu i ponekad vrlo patrijarhalno nastrojene pripadnike suprotnog spola – gledaju li Vas i dogodi li se da se ponašaju prema Vama kao predmetu ljepote više nego prema osobi?
Rekla bih da je nezaobilazno da okolina prvo komentira ljepotu, posebice zato što je estetski faktor prvo što primijetimo. I ne zaboravimo kako živimo u doba društvenih mreža, svijetu sve odreda “idealnih” ljudi.
Svejedno, dobro raspoznajem energiju oko sebe i emocije koje drugi puštaju. Ne uzimam za zlo tuđe namjere jer su to stvari na koje ne mogu utjecati. Ljudi koji me žele upoznati i saznati više od onoga što vide – potrude se i ostanu dulje od nekih drugih. a. Ne znam koliko mi moj izgled pomaže i/ili odmaže – on je jednostavno takav kakvog mi je priroda dala.
View this post on Instagram
A koliko je odraz u društvu spram žene preslika onoga s nogometnih terena? Osjećate li se katkad privilegirano ili baš suprotno građankom drugog reda zbog odnosa kolega ili suradnika prema Vama?
Osjećam se poprilično jednako. Znam da sam se za svoje prilike izborila sama, i tako ću i dalje. Ne osjećam da mi je nešto oduzeto, a za ono što nemam smatram da sam mogla bolje. Što se tiče položaja žene u društvu, smatram da izgleda jako dobro, odnosno žene su se uspjele izboriti za iste prilike i mogućnosti.
Tako možemo vidjeti mnogo žena na visokim položajima, i u profesijama kojima su se ranije bavili pretežito muškarci. S druge je strane, položaj žene u sportu, gdje se još uvijek osjeća konzervatizam te će proći dosta vremena prije negoli sportašice (posebice u tradicionalno “muškim” sportovima) dostignu položaj žene u ostalim profesijama.
Dio Vašeg medijskog angažmana ste govorili o borbi protiv depresije. Što joj je bilo uzrok i kako ste se borili s istom te traje li još borba ili ste uspjeli staviti pod kontrolu?
Kraj 2018. godine bio je poprilično težak period, možda i pobjednik od svih drugih. Naime, potrgala sam koljeno treći put – s dijagnozom artroze i “zabranom” trčanja, a samim time i kraja igračke karijere. Uz to, bila sam sama daleko od svoje kuće i svojih bližnjih te sam izgubila vjeru da ću biti dobro. Nedostajala mi je igra, koljeno je boljelo nepodnošljivo, a sa sto misli teško je zaspati.
Zadovoljna sam sa svime što se dogodilo vezano uz ‘Jokera’, ponajviše s time što mogu u rukama držati možda najljepše godine svog života, zaviriti u stranice i biti zahvalna
Mlade majke najbolje znaju kako je kad postaneš neispavana, pa su onda zajedno s time stvari postajale gore. Danas zaspem čim legnem u krevet, volim razmišljati o tom razdoblju jer mi daje snagu da mogu i da znam pomoći sama sebi, i nikad nisam toliko puno naučila koliko iz tog iskustva.
Također, autorica ste knjige “Joker”. Jeste li zadovoljni uspjehom iste i spremate li nastavke?
“Joker” je specifično i unikatno djelo za koje ne vjerujem da će imati nastavak. Ne zato što ga ne bi moglo biti, nego zato što je “Joker” napravljen a idejom odavanja svojevrsne zahvale glavnim likovima knjige te očuvanja velike baštine koja je u tih deset godina stvorena na području ženskog sporta u Hrvatskoj, odnosno futsala. Vjerujem da će knjiga još biti, ali možda stručne literature i opet nekih drugih tema. Zadovoljna sam sa svime što se dogodilo vezano uz “Jokera”, ponajviše s time što mogu u rukama držati možda najljepše godine svog života, zaviriti u stranice i biti zahvalna.
Kako izbjeći stereotipe lijepa uspješna mlada žena i poznati nogometaš u vezi?
Na ovo mi je pitanje teško odgovoriti. Vjerujem da ljudi pronalaze i biraju sebi slične. Više je to stvar medija, odnosno način na koji prezentiraju parove: nogometaše i njihove odabranice.
Kakav je Vaš aktivni životni raspored osim nogometa sljedećih godina ili ste podredili život istom? Koje su neki kratkoročni i srednjoročni karijerni planovi?
Najbolji način za opisati moj život je da mu je nogomet glavni sastojak. Od posla na fakultetu pa do terena, i onda kad se dođe kući još pokoja utakmica na televiziji. Vjerujem da će i sljedećih godina biti slično jer ne biraš ono što nekako odabere tebe. Ciljevi se uvijek odnose na stalno poboljšavanje, učenje i ulaganje u sebe, prvenstveno kao osobu, ženu, pa trenericu i profesoricu.
Fotografije: privatan album