Vedrana Hercigonja Majetić jedna je od najpoznatijih zagrebačkih poduzetnica, a njezini bolji poznavatelji znaju kako ne zna za odmor i pauzu te je vrlo predana svim svojim obvezama. Kojih, priznaje i sama, ima jako puno.
No, Vedrana je ujedno i jedna od mnogih Hrvatica koje su doživjele – moždani udar. S obzirom da je njezin prijašnji stil života ‘kumovao’ moždanom udaru prije više od 2,5 godine, nakon toga je ipak posložila prioritete, promijenila životne navike i stavila zdravlje – na prvo mjesto! Zato ove godine podržava javnozdravstvenu akciju Dan crvenih haljina, čiji je cilj podizanje svijesti javnosti o specifičnostima moždanog udara u žena, skretanje pažnje na pogubne posljedice zanemarivanja simptoma i na potrebu promjene načina života.
Kako je jedan ponedjeljak promijenio cijeli Vedranin život
Bio je ponedjeljak 9. srpnja 2018., 5 dana nakon Vedranina 52. rođendana, rano jutro koje joj je zauvijek promijenilo život. Naime, nakon vrlo stresnog razdoblja od nekoliko mjeseci, nespavanja, uzrujavanja, panike… Vedrana je konačno provela jedan miran vikend.
“Planirala sam i miran ponedjeljak, probudila me budilica u 7 sati, a nakon što sam ustala, krenula sam prema kupaonici i usput se ‘popiknula’ na komodu. Malo mi je bilo čudno, ali ok, prešla sam preko toga, umila se i ipak se čudno osjećala. Pogledala sam se u ogledalo i vidjela da na desnoj strani lica nemam onu crtu od nosa prema ustima pa sam pomislila kako sam se zaležala. Vratila sam se u krevet jer sam bila još umorna, a kako nisam trebala žuriti u ured željela sam još malo odspavati. I tako legnem natrag u krevet. U 8:10 mi zvoni mobitel, zove me kolega Vedran (vozač) i ja se javljam… pokušavam reći nešto, ali iz mene izlaze samo neartikulirani glasovi. Vedran, koji je imao slučaj moždanog udara u užoj obitelji odmah je shvatio da nešto nije u redu. Pokušao me smiriti preko telefona i odmah je nazvao moju kćer Tenu. Ona je nazvala hitnu i vrlo brzo su svi stigli po mene i odvezli me u bolnicu Sveti duh”, prepričava naša sugovornica.
Moždani udar: pandemija i strah od potresa povećali su broj oboljelih!
Nakon što je zaprimljena na odjel intenzivne njege i pregledana, Vedranu su hitno prebacili na Rebro na operaciju. Kao kroz maglu se prisjeća raznih detalja, i prijevoza i priprema za operaciju te razgovora s liječnicima. No, iako se trudila s njima pričati, jedino što je proizvodila bili su neartikulirani glasovi. No, operacija je na svu sreću uspješno prošla i Vedrana je nakon nje mogla normalno razgovarati.
‘Flek’ koji je mogao imati kobne posljedice
“Meni je taj ‘flek’ na mozgu bio veliki oko 5×7 cm. Imala sam sreće, jer da je otišao koji centimetar gore ili dole ili bih mucala ili imala epileptičke napadaje. I dalje, nakon 2 i pol godine patim od izgubljene kratkotrajne memorije. Mnogima se teško naviknuti na to moje stanje, ali tako je, pokušavam puno toga zapisati, ali ne možeš baš sve. Zaboravljam. Priznajem i to je jako neugodno”, iskreno će Vedrana koja je pretpjela tzv. ishemijski moždani udar. Stvorio joj se tromb u tijelu koji je otišao u mozak i zaustavio protok krvi i kisika, a posljedica toga je odumiranje stanica oko tog dijela. Sretna je jer je moglo sve proći s puno težim i kobnim posljedicama.
Priznaje nam kako je prije moždanog udara živjela samo za posao, stres nije mogla kontrolirati, spavanje joj je bilo neredovito i jela je u svako doba noći. I stalno je mislila kako ima vremena za promjene i ispravke lošeg načina života, prehrane, spavanja, rada…
Nakon ovog iskustva shvatila je kako je krajnje vrijeme da promijeni životne navike ili će vlastiti život dovesti u novu opasnost i riskirati ‘odlazak prije vremena’.
Ne dopušta sebi da živi u strahu
I prije moždanog je stalno govorila da ništa nije vječno, ni dobro ni zlo, no nakon ‘epizode moždani udar’ dodaje kako – ništa nije vrijedno našeg zdravlja. Puno je navika promijenila i još mijenja, ali najvažnije – trenutno ima 43 kg manje nego u trenutku moždanog udara!
Zato je naše pitanje ‘odmara li’ od srca nasmijalo:
“I dalje radim kao da sam 100% zdrava i neću sebi dozvoliti život u strahu. Da, neke stvari ne mogu, neke neću i neke ne stignem, ali trudim se živjeti bitno normalnije nego prije. Nema odmaranja. Možda si koji dan u tjednu dozvolim da ne krenem odmah ujutro na posao, ali ne stajem dok nisam gotova. Činjenica je da sada pazim da nađem vremena za sebe, pa ako ne stignem na nasip na trčanje sa svojom ekipom iz škole trčanja, onda barem odem sama. To mi je odmor. I volim peglati. Odmaram se dok peglam. Bojim se ponavljanja udara, naravno, ali ne dozvoljavam da to odredi moj život. Živim ga punim plućima. Zaslužila sam”, kaže nam Vedrana koja sa kćerkom Tenom radi u Cateringu Majetić, a od kolovoza 2020. godine vode i restoran Eaterija.
Kako su spašavale posao u vrijeme pandemije i lockdowna
U prošlu su godinu ušle s izvrsnim najavama i rezervacijama, objašnjava nam, pa su ona i Tena doista vjerovale da će im to biti prijelomna godina, te da će konačno raditi punom parom posao koji obje vole, i uz njihov tim pun vrhunskih profesionalaca. Nažalost, godina je bila nepredvidiva, ali one nisu mogle sjediti i čekati, već su smišljale nove ideje i planove za održavanje poslovanja.
“Otkaze nismo htjele davati, bilo je ili ćemo svi skupa preživjeti ili propasti. Eateria se počela stvarati u kolovozu kada brojke zaraženih niti blizu nisu izgledale opasno. Iskreno smo se veselile što ulazimo u sjajan prostor, s pogledom na Zagreb, Sljeme, Medvegrad i da imamo priliku ponuditi gostima domaću hranu na kakvu smo navikle od moje mame, Tenine bake, a opet s odmakom prema modernim kulinarskim iznenađenjima naših catering kuhara. Novaca za neke sulude investicije nismo imale. Imale smo ideju, želju, inventar za opremiti restoran i vlastite ruke. Apsolutno svi zaposleni su pomogli da se prostor očisti, pogleta, pofarba, uredi… Od majstora je bio samo gospodin koji je pregledao sve kuhinjske uređaje i mogle smo početi. Korona je zaustavila apsolutno sve što smo prije radile. Cateringa nema, nema vjenčanja, nema domjenaka, nema ničega što smo prije radile. No, volimo jedna drugoj reći da ništa nije vječno, pa neće niti ovo. Trenutno radimo dostave i pokušavamo držati glavu iznad vode. Sretne smo jer nas sve više ljudi prepoznaje kao kvalitetnu ponudu dnevnih jela i veselimo se svakoj novoj narudžbi. A s kojim izazovima smo se suočile? Još se suočavamo”, kaže nam Vedrana.
Svesrdno podržavaju domaće OPG-ove
U ovoj teškoj situaciji odlučile su podržati lokalne OPG-ovce. Vedrana nam kaže da su, dok je restoran bio otvoren, imali domaća jaja, svježi sir i vrhnje, domaće piceke nedjeljom, domaće mlince, sarmu od domaćeg kiselog zelja… No, i sada se trude što više kupovati od domaćih proizvođača: od povrća do mesa. Većinu jela u ponudi kreiraju prema sezoni, to su radili i u cateringu, a kaže kako je sada to još važnije, a i lakše.
“Kod nas ćete naći miks domaće kuhinje s pomakom kako to volimo reći, a pazimo da imamo uvijek i nešto vegansko, vegetarijansko, riblje i veselje za mesoljupce. Naravno, jedva čekamo da se stvari vrate u normalu, jer tek tada ćemo moći gostima opet pružiti puni užitak”, optimistično će naša sugovornica.
Vedrana je samo još jedan dokaz da životne nedaće ne moraju zaustaviti naš život i oblikovati ga prema našim strahovima, već se možemo izboriti i pokušati ili nastaviti ‘tamo gdje smo stali’ ili još bolje – nastaviti još dalje od onog što smo planirali. No, da bi do cilja stigli sretni i potpuno zadovoljni ključno je ipak osluškivati svoje tijelo i signale koje nam šalje te uvijek odvojiti vrijeme za sebe i za opuštanje!
Foto: Domagoj Biondić
Snimljeno u parku Maksimir uz podršku Konjičkog kluba Hiperion