ELEMENTAL
Ilica
383records / UO Elemental
**** ½
Činjenica da je svaki novi album Elementala glazbeno sve zahtjevniji, slojevitiji, žanrovski oplemenjen novim elementima, ambicioznije odsviran i produciran podsjeća me na „genezu“ TBF-a od izvorne hip-hop/ping-pong Lukyjeve studijske alkemije do zrelosti benda koji je pametno širio glazbene obzore, svirački napredovao a s druge strane sačuvao izvornost autorske poetike. Možda griješim dušu no „Ilica“ mi je (uz svo poštovanje prethodnicima pa i izvrsnom „Tijelu“) već nakon prvog slušanja i najmiliji i najbolji album Elementala. Zašto? Stoga jer je sačuvao onu izvornu kemiju u sparingovanju Remi i Shota, logično se naslonio na neka opća mjesta njihove autorske poetike (u prvom redu urbanih terma i svjetonazornih konstanti) te još nadahnutije spojio u sraslu cjelinu poslovični žanrovski miks u kojem ima mjesta za hip hop, pop melodije, rock, psihodeličnu ovojnicu, novovalna sazvučja, gitarski „twang“ – donedavno retro a danas tako „in“… I još nešto vraški bitno: Elemental gotovo da oživotvoruje otrcanu maksimu eko aktivista „misli globalno djeluj lokalno“ pa posvetu Zagrebu i „mikro lokaciji“ Ilice podiže na razinu „globalnog“. Točnije, u posveti Ilici i svi drugi gradovi mogu prepoznati ne samo pandemijsko „novo normalno“ već i posljedice puzajućeg urbicida koje je najvitalnije urbane žile kucavice pretvarao u provincijske pustare. Uostalom, album je nastajao tijekom 2018. i prošle godine no njegova današnja objava poslije zagrebačkog potresa i pandemije daje mu novo značenje.
No „Ilica“ – i album i njegov naslovni broj – nisu samo zrcalna slika današnjice jer , kako veli i promo materijal koji prati izdanje albuma, „on pripada eri prije pojave COVID-19. Kao takav, album je testament vremena koje je minulo, uz nezaobilazno pitanje hoće li se takvo i to vrijeme ikada ponoviti“. I ponovo me asocijacije (čak i glazbene) bacaju u okružje TBF-a i na njihovu „Nostalgičnu“; mada bez njene izravnosti u prizivanju slika „bolje prošlosti“. „U velikom gradu“ logično se naslanja na „Ilicu“ kao tipična Elementalova urbana tema o velegradskom otuđenju (ma koliko to u zagrebačkom slučaju nekome djelovalo smiješno) dok „Živa glava“ – u glazbenom smislu – bilježi prvi zanimljiv iskorak prema rock stilizacijama s naglašenom „twangy“ gitarom . I ubojitim refrenom koji se lijepi u uho.
„Ilica“ je album transformacije – kazao je Shot. Transformacija se vidjela i na singlu „Hej sanjalice“ koju se može shvatiti i kao simboličnu kopču između „Tijela“ i „Ilice“; zanimljiv razigrani broj gypsy stilizacije koju većina ne bi atribuirala Elementalu a još i više u novovalnoj rock temi „Nešto glasno“ koja se, pored ostalog, u „novoj normalnosti“ može shvatiti i kao poruka potresima užasnutim Zagrepčanima ali i predizborni poklič otpora postojećim katolibansko/desničarskim političkim opcijama. Takva je i nabrijana „Dvojka“ – sa zanimljivim citatom himničke „Zagreb, Zagreb“ koja „ljubavnu“ temu barem za tren sidri u lokalno okruženje. „Posljednji gosti“ je – baš kao i uvodna tema – obogaćena rasplinutim klavijaturama sa začinima ambijentalne psihodelije – s već odavno patentiranim i uvijek sugestivnim muško-ženskim dijalozima Remi i Shota. Rastom teme prema finalu uz dionicu robusnog basa koji vuče band prema eksplozivnom finalu i ovaj je nježni broj dobio notu himničnosti koja krasi cijeli album. Zamišljen i skockan bez greške. Ona prava Ilica – od Britanca prema Črnomercu – već desetljećima djeluje kao derutna provincijska cesta u kojoj caruju samo „pajzli“ i „second hand“ dućani a danas kao zapušteno gradilište.
Elementalova je „Ilica“ pak blještavi put prema sasvim izvjesnoj blistavoj budućnosti benda koji zna što i kako dalje. Urbicidu, novom primitivizmu i pandemiji baš u inat.
Naslovna fotografija: Elemental promo