Nedjelja, 9 siječnja, 2022

PARANGALL | Taylor Swift, Folklore – Indie-folk za prste polizati

"Neočekivan i nenajavljen sjajan diskografski dar"

TAYLOR SWIFT
Folklore
Universal Music
*****

Za fanove Taylor Swift vrijedi ona iz vica koja počinje pitanjem: želite li najprije lošu ili dobru vijest? Naime zbog Covida 19 otkazani su njeni brojni nastupi u Europi i SAD-u no njeni su fanovi dobili neočekivan i nenajavljen sjajan diskografski dar – album „Folklore“. Da kojim slučajem nije bilo pandemije album bi vjerojatno pričekao jesen ili zimu jer Taylor je kanila dodatno koncertima osnažiti ionako sjajnu prodaju lanjskog „Love“.

Bez obzira je li „iznuđen“ izolacijom i koncertnom apstinencijom koja potiče rad u studiju ili je pak pomno ranije planiran, „Floklore“ je izuzetan. Napisan i snimljen mahom u Los Angelesu okupio je sjajnu suradničku ekipu „na daljinu“ u kojoj se uz starog suradnika Jacka Antonoffa našli i Justin Vernon (Bon Iver) i Aaron Dessner iz Nationala te Bryce (reklo bi se, „i njegov brat također“) ostavivši na albumu svoj autorski, producentski, aranžerski i svirački „masan“ trag.

Naslovnica albuma

Po običaju riječ je o „ciklusu pjesama“ koje Taylor Swift tako voli odnosno o „konceptualnom“ albumu koji je s obje noge – kako i naslov sugerira – u indie folku.

Ništa što je radila do tada nije moglo fanove pripremiti za ovako emocionalan, „brbljav“ i prigušen album s galerijom tako životnih likova koji uvjerljivo pričaju svoju storiju; za album s kojeg kao pilot nije skinut ni jedan singl niti je – za reći pravo – njegov sadržaj namijenjen velikim stadionskim prezentacijama. I bude li ga svirala uživo bit će to samo u kazalištima i intimnim prostorima koji „trpe“ pratnju klavira, gitare i štogod perkusija.

Uvodna „The 1“ reprezentativan je uvod u album; prigušena emocionalna ljubavna tema s upečatljivim klavirom, istovremeno ritmički na tragu jazzy laganica i prozračnog (nenametljivom orkestracijom i pozadinskim vokalima naglašenog) indiea okađenom atmosferom „gothica“. „Cardigan“ – obdaren sjajnom melodijom – je složen na slojevitoj ritmičkoj podlozi, no i on u „plinovitom“ stanju s dogradnjom „orkestralne“ i elektroničke ambijentalnosti te klavira koji – kao i na cijelom albumu – mahom vozi glavnu melodiju.

„The Last Great American Dynasty“ ulaz je u prostore u kojem je nekoć obitavala Suzanne Vega. Klavir u uvodu „Exilea“ – sjajne kolaboracije s Bon Iverom u muško-ženskom „dijalogu“ s pričom ispričanom iz dvije perspektive – mogao je biti i djelo Eltona Johna s početka karijere, a sam duet nešto kao ovodobna indie posveta suradnji Petera Gabriela i Kate Bush iz osamdesetih. Nesumnjivo jedan od vrhunaca albuma.

„My Tears Ricochet“ još više cima žice Kate Bush (što je kompliment!) u skladbama u kojima bi dala i dušu i tijelo svojim likovima, a „Mirrorball“ iznenadni bljesak mazne i osunčane „kalifornijske“ melodioznosti uz zvečeće gitare. „Seven“ – još jedan od blistavih brojeva albuma – odlično demonstrira aranžerski postupak koji prevladava albumom odnosno klavira koji je „ovijen“ gudačima, „August“ – uz širokopojasne gitare i gudače – ima nešto i od britpopa šezdesetih na koje su se naslonili Proclaimers, „This Is Me Trying“ s tekstom koji ima notu ispovjednog, lijeno se valja prema moćnoj završnici obilato poduprtoj i čvrstim basom i orkestracijom dok je „Illicit Affaris“ rasni komad indie-folka s pogledom unatrag, akustičnom gitarom te ambijentalnom koprenom.

„Invisible String“ – tema koja govori o „nevidljivim vezama“ u odnosima – savršeno spaja snenu melodiju (utjecaj Bone Ivera s folky „storytellingom“) i čudesna aranžerska rješenja (poput pizzicata ili pak prebiranja akustične gitare te „bendovskog“ dodatka i gudača), „Mad Woman“ (s tekstom začinjenim politiziranošću) je još jedan klavirski broj s pravom ritmičkom tapiserijom u podlozi, „Epiphany“ raskošno orkestrirana ambijentalna drama, a „Betty“ – posve drugačija – sjajna akustičarska folk tema s usnom harmonikom. „Peace“ je skladba s pomalo neočekivanom gitarom ispod koje „kuha“ elektronika a zaključna „Hoax“ minimalistička klavirska balada.

Vrag će ga znati kojim će putem Taylor dalje krenuti, no čak ako je „Folklore“ „samo“ postaja prije novog doskoka do stadiona, vrijedna je svake snimljene sekunde. Najbolji album Taylor Swift i svakako jedno od blistavih iznenađenja ovog pandemijskog ljeta.

Fotografija: Beth Garrabrant / Universal Music

Naslovna fotografija: Beth Garrabrant / Universal Music

Pročitajte još...

U Klovićevim dvorima razotkrivena tajna vještina Matije Dedića

Ponajbolji jazz pijanist i ove godine nastupio je u sklopu bogatog programa scene Amadeo

PARANGALL | Sunnysiders, The Bridges – Na sunčanoj strani bluesa

Mostovi u naslovu poveznica su koja premošćuje fizičke razdaljine glazbenika "razbacanih" po svijetu koji su - s istim korijenima u bluesu - sudjelovali na snimanju ovog albuma

PARANGALL | “Imploding The Mirage” – Ubojiti i zarazni The Killers

"Eto nas na trasi nekog novog iskaza, nekog novog zagrljaja alter-rocka, vremešnih poučaka, stadionske energije i zaraznih melodija"

DISTORZIJA | Jesen stiže tugo moja

Ovih dana svjetskim medijima (i društvenim mrežama) kruži podatak od oko 200 milijuna izravno ugroženih katastrofom koju je u ugostiteljskom sektoru izazvala pandemija

Povezano

Pop Gallaksija: Najbolji albumi sedamdesetih – King Crimson; najutjecajniji band prog-rocka

Hvalili su ih i glazbenici koji su s prezirom na isteku70-ih i početkom80-ih gledali na 'dinosaure rocka' i zvijezde prog-rock ere. S razlogom jer vječno mutirajuća družina oko genijalnog ekscentrika Roberta Frippa utjecala je ne samo na art/prog rockere, nego i na heavy i punk metal, jazz ili classic-fusion, synt-pop, noise, avangard rock...

Čiste petice: Top 15 domaćih izdanja u 2021. prema izboru Zlatka Galla

Od brojnih domaćih albuma koji su izdani u 2021. godini, naš kolumnist Zlatko Gall izdvojio je njih 15 koji su zaslužili - čiste petice!

Parangall: Ruzina Frankulin, Croatian Popular Music – Ruzina nikad ne spava

Glazba koju je ne koristeći se ni jednim 'pravim' glazbalom stvorio bila je dio jedinstvenog multimedijalnog projekta/izložbe 'Festival' iz 2017. realiziranog zajedno sa Ratkom Ilijićem koji je potpisao vizualni dio, no sada konačno dostupna i kao samosvojni album

Parangall: Neil Yung & Crazy Horse, Barn – Više nego solidan album iz štaglja

Lišen produkcijske cifranosti, snimljen očito 'na dah' kao organski album, 'Barn' možda nije u rangu 'Psychedelic Pill' ili 'Colorada', no za njima ne zaostaje mnogo.  Najkraće rečeno, još jedan više nego solidan album Neila Younga koji mora zadovoljiti sve stare fanove

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime