Dobro poznato i drago nam lice s malih ekrana, ono meteorologinje Dunje Mazzocco Drvar odnedavno vežemo za ne toliko drugačiju, ali mnogima još uvijek prilično nejasnu problematiku, onu održivog razvoja unutar kojeg se spominju i klimatske promjene.
Dunja se s početkom klimatološke jeseni pridružila stručnjacima u Društvu za oblikovanje održivog razvoja (DOOR) koji se bave promicanjem održivog razvoja na području energetike na dva strateška područja – ublažavanje klimatskih promjena i suzbijanje energetskog siromaštva. Zato je jedna od najboljih sugovornica koja nam može objasniti klimatske promjene i održiv razvoj, u Hrvatskoj i u svijetu.
Što je točna definicija održivog razvoja i koje je područje kojim ćete se baviti unutar DOOR-a?
Održiv razvoj je širok pojam i mislim da nema točne definicije, deset ljudi će dati 10 različitih odgovora. Ipak, kao općepriznata definicija može se upotrijebiti ona UN-ove Komisije za okoliš i razvoj iz 1987. prema kojoj je to ”razvoj kojim se zadovoljavaju potrebe današnjih naraštaja, a da se pritom ne ugrožava mogućnost budućih naraštaja u zadovoljavanju njihovih potreba”. Mnogima je poznata stara indijanska izreka da ‘Zemlju nismo naslijedili od predaka, nego smo je posudili od naše djece’. To je manje više to. Nije uvijek lako, čak nije uvijek ni moguće, ali održiv razvoj svakako jest princip kojim se moramo voditi.
Kao što smo još u vrtiću naučili da posuđenu igračku ili knjigu nakon upotrebe vraćamo u istom stanju u kakvom smo je dobili, jer je to pristojno, tako održivi razvoj određuje etične principe u odnosu prema prirodnim dobrima, njihovu pravednu raspodjelu između bogatih i siromašnih zemalja te današnjih i budućih naraštaja. Poput tete u vrtiću, održivi razvoj postavlja smjernice za ponašanje koje je odgovorno prema okolišu. Takvo je ponašanje definirano i izvan zidova vrtića, pa održivi razvoj mora biti dio politike, nacionalne i međunarodnih. Teta u vrtiću svakodnevno rješava sukobe i miri zavađenu djecu – u održivom razvoju sukobljavaju se interesi gospodarstva, društvene pravde i zaštite okoliša. Teta dječje sukobe rješava kompromisom, što je kod održivog razvoja zadaća politika.
Usto, naravno, teta treba brinuti da ne povrijedi nečije osjećaje i da obje zavađene strane iz sukoba izađu sretne, a to je u globalnom kontekstu pitanje etike i odgoja. Načini koje će snalažljiva teta mirilica upotrijebiti naučeni su tijekom obrazovanja za to ili stečeni iskustvom, a načine primjene održivog razvoja daju nam znanost i tehnika.
Koliko smo u Hrvatskoj upoznati s pojmom održivog razvoja? Živimo li ‘održivo’?
Priznajem kako sam to i sama ovih dana htjela provjeriti. Kad bi me netko, bilo uživo, bilo na mreži, pitao kamo odlazim s RTL-a, namjerno bih odgovorila kratko: ”U održivi razvoj.” Reakcije su bile dvojake. Jedni bi odgovorili samo s ‘aha’ i odmah sam znala da zapravo ne znaju o čemu se radi. Drugi su pak bili oduševljeni, govorili da je to pravi posao za mene, da je to najvažnija suvremena tema i slično. E, ti znaju što je održivi razvoj!
Čini mi se da ih je taman pola-pola što je po mojim mjerilima poražavajuća statistika. Ali, zato sam tu gdje jesam! E, da, zaboravila sam da postoji i podgrupa ovih drugih, koji znaju što je održivi razvoj, ali im je sve to zapravo malo mutno.
Je li zabluda smatrati Hrvatsku premalom zemljom da bi utjecala na globalno onečišćenje? Koliko smo veliki onečišćivači?
Često građani smatraju da smo maleni i da je naš ugljični otisak zanemariv. Ili da je svaka aktivnost koju poduzimamo za smanjenje štetnog utjecaja na klimu i okoliš uzaludna dokle god postoje svjetske sile koje ne pokazuju dovoljno volje da upru u pravom smjeru – što je pogrešan pristup. Bez obzira na to što Hrvatska nema ugljično agresivnu industriju (čemu nismo voljno pridonijeli nego nam se dogodilo kao posljedica rata i ekonomske krize) i dalje smo ugljično intenzivna ekonomija. I bez industrije, Hrvatska emitira nešto više od 0,05 % globalnog CO2, a točno je toliki i naš udio u globalnoj ekonomiji. Emitiramo oko 4,6 tona CO2 po glavi stanovnika i emisije nam još uvijek rastu.
I dok globalno najveći doprinos onečišćenju ima energetika, u Hrvatskoj skoro 30% emisija dolazi od transporta. Ovdje stvari postaju puno jasnije. Unazad tri desetljeća izgradili smo preko 1300 kilometara autocesta i polu-autocesta i, pazi sad, 12,2 km nove željezničke pruge. Kad znate da putujući običnim vlakom ostavljate 4 puta manji ugljični otisak nego kad putujete automobilom, a brzi europski vlakovi su još 7 puta ekonomičnije rješenje, shvatite koliko bi još mogli smanjiti emisiju!
Inače, prema osjetljivosti na klimatske promjene Hrvatska spada u drugu od četiri skupine. Dakle, čak i da ne možemo ili ne želimo poduzeti ništa kako bi smanjili štetni utjecaj na okoliš, već smo u fazi u kojoj se moramo baviti prilagodbom na promjene koje se događaju. Aktivnost je potrebna, kako god okreneš.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Vaše područje interesa oduvijek su bile klimatske promjene. Možemo li ih mi prepoznati u svojoj okolini?
Znanost se štetnim utjecajem stakleničkih plinova na atmosferu bavi više od 120 godina. Sve je više i više istraživanja, spoznaje su sve brojnije. Krenuli smo od vidljivih posljedica i relativno jednostavnih poveznica među njima, kao što je globalni porast temperature zbog kojega dolazi do sve bržeg topljenja polarnog leda, a zbog čega raste razina svjetskih mora. Sad je već jasno da je posljedica sve više i da su se one proširile na sav živi svijet – kiselost oceana se povećava zbog čega stradavaju morske životinje i biljke, reducira se život na koraljnim grebenima, izumiru brojne životinjske vrste, neke druge sele, a sa sobom nose razne poznate i nepoznate bolesti, požari su sve češći, sve jače zagađenje zraka uzrokuje respiratorne, ali i psihičke bolesti… Možemo u nedogled! Mislim da je odgovor jasan – da, možemo ih prepoznati i ovdje.
Primjerice, pretprošloga ljeta u zagrebačkoj Zaraznoj bolnici ležalo je nekoliko pacijenata (6, ako me sjećanje ne vara) zaraženih Groznicom Zapadnog Nila. Objavljeno je to u medijima i ljudi su se prilično prepali. Jasno se vidio strah, jer su u samo nekoliko dana iz dućana nestali svi repelenti, aparatići, lampe protiv komaraca i slično. No, vjerujem da jako malo ljudi može povezati pojavu ove vrste bolesti u našem podneblju s klimatskim promjenama. Samo za ilustraciju, a to je primjer koji često spominjem, istraživanja pokazuju da će incidencija zaraze Groznicom Zapadnog Nila već za par godina biti 2-6%, a s galopirajućim klimatskim promjenama 2050. procijenjena je na 50%. To znači da će svaki drugi ubod ovih egzotičnih komaraca rezultirati zarazom.
Znamo mnogo toga, ali priznajemo da mnogo toga ne možemo pouzdano znati. Previše je povezanih procesa, brojne su uzročno-posljedične veze, jedno povlači drugo, drugo uzrokuje treće, pa se pojavi nešto novo na stotom mjestu… Taj vjerojatnosni koncept i činjenicu da stručnjaci komuniciraju klimatske promjene tumačeći sve kroz mogućnosti klimatski skeptici ili, još bolje, klimatski denieri, koriste kao argumente protiv klimatske znanosti.
Izjavili ste da su klimatske promjene sporije i kompleksnije nego u filmovima katastrofe, no da se događaju puno brže nego što mislimo. Koliko su zapravo brze?
Previše! Tako bi odgovorila moja adolescentica. Usporedila sam to s filmovima dijelom i zbog ovoga što sam malo prije odgovorila. Naime, nekako smo uspjeli pohvatati što se sve događa ili što bi se sve moglo događati i to razmatramo kao pojedinačne događaje. Imala sam predavanje o klimatskim promjenama u kojem sam se poslužila upravo isječcima iz filmova katastrofe. Jedan od primjera bio je i film ‘Dan poslije sutra’ kojega većina ispitanih u jednom američkom istraživanju smatra najboljim cli-fi filmom (cli-fi je podžanr Sci-fi filmova, a radi se o ekranizacijama koje se na neki način dotiču klimatske problematike). U filmu se cijela sjeverna hemisfera smrzne preko noći što je objašnjeno gašenjem Golfske struje kao posljedicom globalnog zatopljenja. Znanstvene studije bave se, uz ostalo, i tom problematikom, promjena struja svakako može biti posljedica promjena saliniteta oceana, ali to se sigurno neće dogoditi preko noći.
Izjavili ste i kako čovjek postaje svjestan klimatskih promjena kad njihove posljedice osjeti na vlastitoj koži. Konkretno, spominjali ste bolesti. Kako će se te promjene odraziti na Hrvatsku i ljude koji ovdje žive?
Groznicom Zapadnog Nila ilustrirala sam jedan aspekt utjecaja klimatskih promjena na zdravlje, no meni je jako zanimljiva i poveznica klimatskih promjena i psihičkih bolesti. Jednostavno rečeno, posljedica povećane koncentracije stakleničkih plinova u atmosferi su i dulji stabilni periodi u kojima nema ni kvalitetnog miješanja zraka ni oborina što za posljedicu ima onečišćenje zraka. Onečišćenje je, dokazano je, uzrok brojnih psihičkih bolesti, među njima i demencije. Onda alergije! Istraživanja pokazuju da će već 2025. pola populacije EU bolovati od kroničnih alergijskih poremećaja. Sezona alergija se produljuje. Do 2060. broj alergijskih poremećaja će se udvostručiti!
Hrana je, pak, priča za sebe. Velik je broj već sad upitnih namirnica, smanjuje se urod, a brojne namirnice patit će od varijabilnosti iz godine u godinu. Kod nas je, kad govorimo o dizanju razine mora, raspon prilično rastezljiv, radi se o nekoliko centimetara do nekoliko desetaka centimetara, ovisno o klimatskom scenariju. To i ne izgleda puno, uslijed plime i oseke za toliko se more diže i spušta svakodnevno. No, dodamo li tomu sve češće snažne ciklone koje podignu razinu mora za pola metra, plus jedan pristojni plimni val… E to je već ozbiljan problem! Ono što u tom kontekstu često zaboravljamo jest da se ne radi o običnoj vodi koja se podigne pa spusti i – nikom ništa! Radi se o slanoj vodi koja ostavlja iza sebe neplodnu zemlju i niži dijelovi obale poput doline Neretve bit će prvi koji će poplaviti. To znači da u ovom konkretnom slučaju slana morska voda ulazi na područje koje proizvodi 95% hrvatskih mandarina.
Greta Thunberg pokrenula je prosvjede tinejdžera protiv globalnog zatopljenja diljem svijeta. Podržali ste prije godinu i pol takve prosvjede i u Hrvatskoj. Što se konkretno njima tražilo i možeš li reći da su se stvari pomaknule?
Podržala sam taj prosvjed kao što podržavam svaku pametnu inicijativu, ali mislim da ona u Hrvatskoj nije polučila veliki rezultat. Vjerujem da se trebamo okrenuti europskim i globalnim inicijativama jer, realno, i naša politika slijedi neke strane modele. Dobrim dijelom zato što mora, dakako. Stvari su se malo ubrzale tek unazad godinu dana donošenjem Europskog zelenog plana, uključivanjem predsjednika Milanovića u zelene inicijative, razotkrivanjem afere vjetroelektrane, i, eto, povećanjem vidljivosti održivog razvoja sad kad ga imamo u nazivu našeg najvećeg ministarstva.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Koliko su osnovnoškolci i srednjoškolci upoznati s klimatskim promjenama? Jesmo li u toku sa svjetskim standardima i treba li o njima obrazovati djecu ili odrasle ljude?
Djeci se obraćam od početka karijere, odlazim u škole, vrtiće, pričam im o vremenu i klimi. I mogu reći da djeca to sve kuže puno bolje nego odrasli. Vrtićanci znaju razvrstati otpad, znaju da moraju ugasiti svjetlo u prostoriji u kojoj ne borave, školarci znaju da moraju isključiti punjač iz struje kad u njega nije utaknut mobitel ili tablet. Djeca nemaju takozvani bias koji je, prema brojnim sociološkim istraživanjima naš glavni problem u prihvaćanju istina kao što su pušenjem uzrokovani rak pluća, kisele kiše, ozonski omotač i slično. Problem su odrasli! I ne samo to. Stvar je u tome da je za edukaciju djece prekasno. Jer, dok oni narastu da imaju vlastito kućanstvo i donose neke važne odluke, sve ovo o čemu sam gore govorila već će se izdogađati. Tu, naravno, ne govorim o formalnom nego o svakodnevnom informiranju. Klimatske promjene moramo pod hitno ubaciti u kurikulum i naučiti buduće generacije zašto se i kako događa sve ovo što sada primjećujemo. A možemo se usput i nadati da neki roditelji uče zajedno sa svojom djecom.
Koje su akcije koje možemo sad, u ovom trenutku poduzeti da pokušamo popraviti stanje?
Za početak, prihvatimo to kao činjenicu, jednako kao što prihvaćamo to da pušenje uzrokuje rak ili da freoni uništavaju ozonski omotač. Prihvatimo i načine koje gradovi, županije i države uvode korak po korak. Ne kupujmo jednokratnu plastiku, hodajmo umjesto da se vozimo, birajmo vlak umjesto aviona, kupujmo od kumica na tržnicama umjesto od dobavljača koji hranu dovoze iz dalekih krajeva, grijmo se i hladimo umjereno, isključujmo punjače kad ih ne koristimo… I pričajmo o tome svojim prijateljima i susjedima.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Ima li Hrvatska klimatološki plan? Znamo li kako ćemo se u idućih 10, 15, 20 godina nositi s klimatskim promjenama?
Imamo nekoliko strategija koje se međusobno usklađuju i prema kojima bi se trebali napraviti zakoni. Nakon njih dolaze i drugi propisi za provedbu pojedinih aktivnosti, a nakon njih i neki penalizirajući. U tom smo segmentu izrazito neučinkoviti. Načelno sve to podržavamo i stremimo k zelenom oporavku i razvoju, ali političke volje i odlučnosti za provedbu – nema! Hrvatske strategije treba što prije uskladiti s europskima, treba obustaviti i pogasiti svu fosilnu industriju i tu vrstu istraživanja, postaviti okvire u kojima će građani moći energetski obnoviti domove i sudjelovati u opskrbi i proizvodnji energije, napokon početi ulagati u održiv javni prijevoz, zelenu industriju i nova radna mjesta, te omogućiti jedinicama lokane samouprave da uvedu mjere prilagodbe na promjene koje su se već dogodile ili znamo da su neizbježne… Sve se to rješava regulativom koju Hrvatska još nema.
Prije dva mjeseca ste upozorili kako bi grad Zagreb mogle pogoditi tri od pet katastrofa (potres, poplava, industrijske nesreće, ekstremne temperature i epdemija/pandemija). Potres i pandemija tad su već dohvatile glavni grad Hrvatske, a zadesile su nas i poplave… Jesu li nas te katastrofe osvijestile?
Tada sam kao treću katastrofu predvidjela ekstremne temperature koje u ovom stoljeću imamo svakoga ljeta. Ove je godine toplinski val doduše bio blaži nego što sam mislila. Povodanj spada u pojave koje se ne mogu prognozirati toliko unaprijed pa ga u kontekstu dugoročne prognoze nisam imala na umu. No, sad smo već toliko verzirani na sve to da samo odmahujemo rukom. Ah, ta 2020.! Mislim da nas jesu osvijestile. I ne samo kao odmazda prirode za sve što smo joj priuštili, nego i kao jasan pokazatelj da se gradom ne upravlja kako bi trebalo što je za budućnost kakva nam se sprema iznimno važno. Sprega onih koji se brinu za zaštitu građana i njihove imovine i struke, pa čak i znanosti, je nužna. Zagreb to nema! Čak i onim građanima koji do sad to nisu shvaćali, sad je to postalo jasno. Najtoplije se nadam.
Foto: Instagram i privatna arhiva