Subota, 2 ožujka, 2024

Savjet psihologinje: Zašto nam je teško (i kako) promijeniti sebe?

U geštalt psihoterapiji postoji nešto što se zove paradoksalna teorija promjene, a ona se temelji na shvaćanju da se čovjek može istinski promijeniti tek onda kada sebe prihvati onakvim kakav jest

Kada mi je nedavno na psihoterapiji klijentica pričala o sukobu s partnerom, pri čemu je on njoj, među ostalim, prigovorio da je emocionalno hladna, zapitala sam je što je to točno što ju čini nesigurnom u odnosu s njim.



Odgovorila mi je kako u vezi ima dojam da je uvijek na rubu, jer joj je on više puta jasno rekao da će otići ako se ne bude popravila. Takve izjave popraćene su još i onim poznatim: “to je za tvoje dobro”, koje vješto prikriva činjenicu da kada tražimo da se drugi mijenjaju, to je u pravilu za naše, a ne za tuđe dobro.

Promjena se ne može dogoditi bez prihvaćanja vlastite ličnosti u cjelini

U geštalt psihoterapiji postoji nešto što se zove paradoksalna teorija promjene, a ona se temelji na shvaćanju da se čovjek može istinski promijeniti tek onda kada sebe prihvati onakvim kakav jest. Drugim riječima, geštalt terapeuti ne vjeruju da se promjena može dogoditi bez prihvaćanja vlastite ličnosti u svojoj cjelini, zajedno s dijelovima sebe koji nam se sviđaju, ali i dijelovima koji nam se ne sviđaju. Do promjene dolazi kada osoba postaje sve više ono što jest, ne pokušavajući postati ono što nije.
Autor paradoksalne teorije promjene, psihijatar Arnold Beisser (1925. – 1991), razvio je ovu postavku temeljeći je na osobnom iskustvu. Beisser je naime bio vrlo uspješan tenisač kada je u 32. godini života ostao potpuno paraliziran od vrata naniže uslijed teške bolesti. Nakon prvotne depresije, uspio je prihvatiti svoju novu situaciju sa svim ograničenjima i mogućnostima, živeći puniji i svjesniji život od onoga kakvog je vodio ranije.

Promijeniti se nećemo zato što su nam drugi ljudi tako rekli. Često se nećemo doista promijeniti niti ako sami to jako želimo. Za svaku promjenu, koliko god to paradoksalno zvučalo, potrebna je određena doza prihvaćanja trenutne situacije takve kakva jest. U suprotnom, samo bježimo od realnosti, a duboko u sebi i dalje ostajemo onakvi kakvi ne želimo biti.

Porastom samopoštovanja do promjene

U knjizi “Pričaj mi priču” psihologinje Dubravka Miljković i Majda Rijavec to ilustriraju na jedan vrlo slikovit i zabavan način kroz priču o mišu.
Jedan budistički lama našao je gladnog i promrzlog miša ispred svog hrama, pa ga je nahranio, utoplio i pozvao da živi s njim. Nakon nekoliko dana, miš zamoli lamu da ga pretvori u mačka jer se strašno boji kućne mačke koja također živi s lamom. Međutim, i nakon pretvaranja u mačku miš je i dalje osjećao isti strah, pa je lamu zamolio da ga pretvori u velikog strašnog psa. Idući put kada je mačka naišla, miš je pobjegao lami u krilo. Ovaj put, miš zamoli lamu da ga pretvori u opasnog tigra. Naravno, niti to mu nije pomoglo – iako je izvana izgledao kao tigar, iznutra je bio i ostao mali plašljivi miš. Na kraju priče lama vraća miša natrag u njegov početni oblik i kaže mu: “Sada shvaćaš, prijatelju. Izgled ne govori ništa. Izvana strašno izgledaš, a bojiš se običnog mirnog mačka jer srce ti je ostalo neizmijenjeno”.

Kada doista prihvatimo sebe takvi kakvi jesmo, osjetit ćemo veću opuštenost i slobodu, ali i porast samopoštovanja. Razlog tome je što se samopoštovanje ne može graditi na negiranju sebe. Stoga, put do promjene, paradoksalno, put je ostajanja u mjestu onoliko dugo koliko je potrebno da se osjetimo dobro u vlastitoj koži.

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime