Zanimljivo je da ljudi nisu nikada toliko banalni kao onda kada sebe shvaćaju ozbiljno. (Oscar Wilde) Trenutak kada sam shvatila da ljude obuzima slijepa panika u vezi s pandemijom koronavirusa bio je trenutak kada sam vidjela da neki prijatelji i poznanici u potpunosti gube svoj smisao za humor. Postojao je samo strah, briga – i svatko tko ne bi sudjelovao u masovnoj kupnji wc papira, kvasca i gomilanja višemjesečnih zaliha hrane bio bi obilježen kao neozbiljan, neodgovoran.
Krhko samopoštovanje i slabe granice
Rekla bih da postoji nešto tragično u ljudima koji pristupaju životu bez smisla za humor, koji inzistiraju na ozbiljnosti. Šala na vlastiti račun nije znak da sami sebe ne shvaćamo dovoljno ozbiljno. Baš naprotiv; poštovanje koje imamo prema samome sebi upravo nam daje slobodu da se ponekad i našalimo.
Baš oni koji sebe ne uzimaju za ozbiljno (a najčešće jer nisu imali iskustvo da su njima važne bliske osobe ikada doživljavale ozbiljno njihove potrebe, želje, planove i emocije), posebno će inzistirati na ozbiljnosti, bit će na svaki pokušaj šale posebno osjetljivi, uvredljivi, ljutiti. Osobe koje su rano u životu povrijeđene, koje imaju krhko samopoštovanje i slabe granice, branit će ono malo preostalog, nepogaženog osobnog integriteta često i agresivno, do posljednjeg daha.
Zato, ako se i susretnete s nekim tko se ne uspijeva bar ponekad nasmijati samom sebi, a šalu na vlastiti račun uvijek shvaća kao poniženje, imajte na umu da ne znate kakva je životna priča te osobe. Ne morate se slagati s time, ali možete razumjeti.
Ne možemo istodobno biti i sigurni i nesigurni, i smijati se i bojati
Pandemija koronavirusa bila je i još uvijek jest okidač osjećaja straha, nesigurnosti i ranjivosti za mnoge ljude – a kada smo uplašeni, razumljivo, onda nam baš nije do šale. Ali kao što strah često ubija svaki smisao za humor, tako se smijehom i humorom možemo boriti protiv straha. Ako u situaciji koja za nas predstavlja prijetnju i u kojoj osjećamo strah radimo stvari koje nas nasmijavaju, pričamo viceve ili pokušavamo sagledati stvari s komične strane, stvaramo nešto što se naziva kognitivnom disonancom – u našem mozgu javljaju se dvije suprotne emocije – ona straha i ona sigurnosti koja dolazi sa smijehom – a s obzirom na to da je kognitivna disonanca neodrživa na dulje vrijeme – ne možemo istodobno biti i sigurni i nesigurni, i smijati se i bojati – ako smo uporni u treniranju našeg smisla za humor – ubrzo će prevladati dobar osjećaj.
Zato, njegujte svoj smisao za humor i ne oklijevajte smijati se bar ponekad i samima sebi! Smijeh nam pomaže da teške i zbunjujuće životne situacije učinimo podnošljivijima.
Andrea Gerčar rođena je 1986. godine. Diplomirala je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2010., a nakon toga je završila četverogodišnju edukaciju iz gestalt psihoterapije prema kurikulumu Instituta za integrativnu gestalt terapiju iz Würzburga pri IGW centru Zagreb. Dodatno se usavršavala u području art terapije, transakcijske analize, kognitivno-bihevioralne terapije te terapije usmjerene na samo-suosjećanje.
Ciljne skupine s kojima radi su adolescenti i odrasli s poteškoćama kao što je anksioznost, depresija, nisko samopoštovanje, izloženost traumatskim iskustvima, problemi u komunikaciji i bliskim odnosima, sagorijevanje i/ili konflikti na poslu, problemi identiteta i životnih faza.