Magistra psihologije, sociologije, edukacije sociologije te specijalizantica kliničke psihologije i neurofeedback praktičar, Sara Antonini u svom radu usmjerila se na psihodijagnostiku te kako bi usavršila svoja znanja, završila je niz edukacija za primjenu raznih psihodijagnostičkih instrumenata i tehnika. Također, na specijalističkom studiju nadograđuje i produbljuje znanja i vještine iz psihodijagnostike.
Završila je edukaciju (osnovnu i naprednu) za primjenu neurofeedback terapijske metode. Pohađala je i niz edukacija o crtežu i crtanju fraktala te komunikacijskih vještina, kao i edukacije iz ljudskih potencijala i vođenja EU projekata. U slobodno vrijeme dodatno se kontinuirano educira iz stručnih područja interesa, piše radove na temu nasilja u sportu, sudac je na natjecanjima umjetničkog klizanja…
U razdoblju prepunom izazova, od pandemije korona virusa, preko 2 velika potresa, inflacije, novog vala pandemije… razgovaramo s psihologinjom Sarom Antonini o tome koliko je ovo izazovno razdoblje utjecalo na opće psihičko zdravlje nacije, što je neurofeedback te kako se oduprijeti izazovima koji su pred nama?
Za neurofeedback sam čula još na fakultetu
Odakle interes i koje su korijeni Vašeg početka bavljenja psihološkom praksom i neurofeedbackom te ako možete laicima približiti o čemu se radi konkretno? Što je neurofeedback osim onoga što prevođenje analogije anglizma vuče na prvu, o kakvom se odgovoru radi? Riječ je o nekoj vrsti stimulacije mozga ili?
Zanimanje općenito za psihologiju ide još od početka srednje škole, a posebice za kliničku, kako to biva kod svih studenata psihologije, od početka studija. Kasnije se taj moj interes nastavio kroz cijeli studij što sam zatim realizirala u radu. Prvi posao bio mi je na godinu dana u Psihijatrijskoj bolnici Sveti Ivan gdje sam imala priliku učiti od izvrsne mentorice. Vrlo brzo nakon toga sam pokrenula praksu iako to nije bio prvotni plan, ali su mi okolnosti bile takve da su mi to omogućile i to sam iskoristila. Za neurofeedback sam čula još na fakultetu od kolegice.
Neurofeedback ne može zamijeniti psihoterapiju i mi savjetujemo kombinaciju neurofeedbacka i psihoterapije, no ono što može jest smanjiti simptome u smislu intenziteta i učestalosti, pa čak neke i potpuno ukloniti
Kasnije kada sam ponovo čula za neurofeedback i vidjela ga na djelu, jako me zainteresirao i tako sam krenula u proučavanje i na edukaciju. Svidjelo mi se kakve rezultate daje kod osoba s raznim simptomima. Mnogi bi se htjeli osjećati bolje bez da idu dugo vremena na psihoterapiju i pričaju o sebi, što im donekle neurofeedback omogućuje.
On ne može zamijeniti psihoterapiju i mi savjetujemo kombinaciju neurofeedbacka i psihoterapije, no ono što neurofeedback može je smanjiti simptome u smislu intenziteta i učestalosti, pa čak neke i potpuno ukloniti. To omogućuje klijentima da s puno manje simotoma, većim mirom i mogućnosti da čuju terapeuta, krenu u proces psihoterapije. Kada smo uznemireni, imamo potrebu puno toga ispričati, a zapravo ne čujemo i ne zapamtimo što nam je terapeut na to rekao, što umanjuje učinkovitost terapije ispočetka.
Čitajući ovo, mogli bi se pitati, “ako me neurofeedback umiri i smanji simptome, zašto bi onda uopće išao/la na psihoterapiju?”. Odgovor na to pitanje ovisi o cilju. Neurofeedback smanji simptome, umiri nas, neke misli nam više ne padaju toliko na pamet, ali neurofeedback nam ne može povećati samopouzdanje, samopoštovanje, naučiti nas kako da na drugačiji način gledamo i reagiramo na događaje.
Neurofeedback će smanjiti učestalost i intenzitet napada panike i tada će u tim situacijama osoba uglavnom osjećati samo nelagodu
Neurofeedback stvara jako dobar temelj i pojačava i ubrzava učinke psihoterapije. No, neki ne žele ići na psihoterapiju, ne vole pričati o događajima koji su ih povrijedili, a pate i cilj im je samo umanjiti tu nelagodu i teškoće koje imaju te se oni ponekad odlučuju samo za neurofeedback što je također uredu, ne moraju svi htjeti ići na psihoterapiju.
Za primjer bismo mogli uzeti anksioznost, odnosno napade panike kod samostalnog izlaska iz kuće. Neki ljudi, što se češće vidi sada nakon potresa i korone, boje se sami ostati doma, izaći sami u dućan ili prošetati kvartom te u takvim situacijama imaju napade panike.
Neurofeedback će smanjiti učestalost i intenzitet napada panike i tada će u tim situacijama osoba uglavnom osjećati samo nelagodu, a psihoterapija će proraditi misli koje osoba ima i koje potiču tu nelagodu/napade panike. Pomoći će osobi da se izloži nelagodnim situacijama (sada bez napada panike) i nauči tehnike kako se umiriti. Kod tako osnažene i umirene osobe više neće dolaziti do napada panike u tim situacijama i osoba će se pomalo vratiti u normalnu svakodnevnicu.
Svakom klijentu se individualno pristupa i osmišljava se najbolji plan koji bi mu učinkovito i brzo pomogao
Što je neurofeedback?
Što je neurofeedback? Neurofeedback je metoda koja uči mozak samoregulaciji. Osoba ugodno smještena u fotelji gleda sadržaj koji je zanima (npr. serije, filmove, animaciju/igricu). Za to vrijeme ima nekoliko malih elektroda (senzora) na glavi koji primaju informacije o radu mozga (po prinicupu EEG-a). One šalju informacije o radu u uređaj koji pojačava signal i čini ga čitljivim za program u računalu koji te informacije obrađuje i vraća povratnu informaciju (feedback) mozgu o njegovom radu.
Pomoću tih povratnih informacija, koje mi vidimo kao smanjenu ili povećanu sliku na ekranu, jasniji i glasniji ili tiši zvuk i medvjedića koji vibrira ili ne, mozak vidi svoj rad i što je napravio dobro, a što ne. Kroz tu povratnu informaciju uči češće raditi dobro i kako da brzo pređe iz jednog stanja u drugo.
Koji su principi kojima se rukovodite prilikom prakse i što holističke metode podrazumijevaju u Vašem pristupu potrebitima?
Tijekom rada najvažnije nam je da se klijent osjeća kod nas ugodno, da imamo obostrano povjerenje i suradnju i da klijentu pomognemo na što više razina i što prije vidimo rezultat. Često krećemo u tu svrhu sa psihološkom procjenom koja obuhvaća detaljni psihologijski intervju te niz upitnika i testova ovisno o problematici s kojom klijent dolazi. Na taj način se detaljno upoznaje klijent, izvor teškoća koje ima i koliko su te teškoće intenzivne u usporedbi s drugim ljudima iste dobi.
Nakon detaljne procjene napravimo plan rada i predložimo klijentu koje metode bi primijenili i kojim redom kako bi postigli efikasan i učinkovit rezultat. Ponekad je za to potrebna i suradnja sa stručnjacima drugih profila s kojima onda povežemo klijenta, npr: liječnici, logopedi i slično. Svakom klijentu se individualno pristupa i osmišljava se najbolji plan koji bi učinkovito i brzo pomogao klijentu
Ne postoji ispravno i pogrešno
Kolike su općenite razlike i u čemu su – osnove zapadnjačkih i istočnjačkih postava medicine? Koja je kvalitetnije obraća pojedincu i na koji konkretan način? Pričajući s Vašim kolegama, znali bi istaknuti da se Zapadnjaci više baziraju na liječenje, a Istočnjaci na prevenciju i uopće sprečavanje potencijalnih uzroka raznih bolesti. Točno ili?
Mislim da svaka metoda ima svoje prednosti i nedostatke i smatram da je najbolje kada se koristi ono što nam pomaže. Nisu svi ljudi isti pa im tako ni ne pomažu svima iste metode. Mislim da je dobro kombinirati i jedno i drugo. Ne postoji ispravno i pogrešno, može postojati samo metoda koja kod osobe pomaže i rješava teškoću i metoda koja to ne napravi što za sobom povlači to da se rješenje problema odgodilo i da osobi u međuvremenu može postati gore.
Uspješnost neurofeedback metode, a i psihoterapije ne mjerimo kvantitativno već kvalitativno iz povratnih informacija klijenata o tome kako se osjećaju
Je li osnova svakog kvalitetnog psihološkog pristupa i terapije slušanje? Usmjeravanja pacijenata prema odgovorima te traženje najučinkovitijeg puta prema rješenju problema?
Slušanje je jako važan element, ne samo psihološkog pristupa ili terapije već i svakodnevne komunikacije. Ako sugovornik ne misli da ga/ju slušamo i čujemo, ne možemo uspostaviti kvalitetan odnos, povjerenje i razumijevanje. U kontekstu psihoterapije, osoba se već osjeća bolje čim doživi da je netko čuje u punom smislu te riječi.
Kroz savjetovanje, odnosno psihoterapiju, važno je pomoći osobi da nađe sama svoj put i rješenja svog problema, a ne nametati neka koja mi vidimo i smatramo ispravnima. Naše rješenje možda nije i rješenje te osobe. Pritom se osobu treba poučiti da nađe način kako da u nekoj sličnoj situaciji sama uspije naći rješenje za problem.
Uspijevate li nekim parametrima uspjeti mjeriti uspješnost neurofeedbacka pri rješavanju problema s kojima Vam pacijenti dolaze?
Uspješnost neurofeedback metode, a i psihoterapije ne mjerimo kvantitativno već kvalitativno iz povratnih informacija klijenata o tome kako se osjećaju. Do sada su povratne informacije bile vrlo dobre i to vrlo brzo po početku tretmana, klijenti su uvidjeli značajne promjene.
Po osobu koja traži pomoć može biti opasno ako osoba koja nudi pomoć, bilo kojom metodom, nema znanje o ljudskoj psihi, tijelu i da može procijeniti težinu i prirodu nečijeg problema te učinkovitu metodu za rješavanje problema
U društvima u krizi često se razvije kategorija lovaca na tuđe nesreće i prodavača magle kroz razne healing metode. Kako gledate na samoprozvane “stručnjake” koji svojim mumbo jumbo maglama pokušavaju naplatiti tuđe naivnosti ili očaj?
Ne događa se to samo u krizi, samoprozvanih “stručnjaka” ima i bit će uvijek. Samo je pitanje tko su oni? Koga tako nazivamo? Ovo pitanje je jako kompleksno. Ovisi što nazivamo healing metodama i prodavačima magle. Niti službene metode (psihologija, psihijatrija…) nekada ne uspiju pomoći ljudima. Smatram da većina metoda može, kako pomoći tako i odmoći. Ovisi tko primjenjuje, kada, kako, na kome, za koji problem i slično.
Mislim da bi trebalo uvesti metodu kontroliranja i nadziranja metoda i stručnjaka. Psiholozi kao i liječnici i neke druge pomagačke struke imaju svoju komoru, zakon o djelatnosti i za štetu nanesenu osobi odgovaraju i postoji mehanizam sankcioniranja. Po osobu koja traži pomoć može biti opasno ako osoba koja nudi pomoć, bilo kojom metodom, nema znanje o ljudskoj psihi, tijelu i da može procijeniti težinu i prirodu nečijeg problema te učinkovitu metodu za rješavanje problema. Tu dolazi i do pitanja o zaradi “terapeuta”, prima li sve klijente samo da zaradi ili samo one koji imaju problem koji bi se tom metodom zaista mogao riješiti.
Važno je provjeriti ‘stručnjaka’ i metodu kada tražimo pomoć
Pisala sam blog na temu “Zašto savjeti poput ‘misli pozitivno’ nekada nisu dobri, ne pomažu i mogu čak biti i opasni“. Dakle, ovisno o tome koliko je naš problem težak i kompleksan i koliko se mi loše osjećamo postoje metode koje nam mogu pomoći više ili manje, a neke čak i naštetiti dugoročno.
Kada je riječ o nekom svakodnevnom malom stresu, lošem raspoloženju i slično, pomoći nam mogu razne metode (čitanje knjige, izlazak s prijateljima, pozitivno razmišljanje…), no često nam te metode sugeriraju prijatelji i društvo (često viđeno na Facebooku) kada se osjećamo loše, ne znajući koliko smo mi dugo loše i koliko to može biti ozbiljno. Tada od društva dobivamo poruku da “nije to ništa”, da nas ne čuju i ne razumiju, pa nas je i sram kasnije s njima podijeliti svoje misli i stanje te ga prikrivamo ili se samozavaravamo da smo dobro, a zapravo nismo.
To sve produljuje i intenzivira naš problem i “tonemo sve dublje” umjesto da smo potražili pomoć ranije. Primjerice, ako netko razmišlja o samoubojstvu, savjet “čitaj knjigu”, “pozitivno razmišljaj” ili neka ne konvencionalna metoda, mu neće pomoći, zapravo može biti opasno. Važno je provjeriti „stručnjaka“ i metodu kada tražimo pomoć.
Važnost pozitivnog stava i važnost misli ne može se isključiti i znanstveno je dokazano da osobe s pozitivnijim mislima, stavom i nadom brže ozdrave bilo psihički bilo fizički, no to ovisi i o općem stanju odnosno dijagnozi osobe
Je li placebo moment prisutan kod većeg ili manjeg broja ljudi koji Vam se obraćaju u smislu da je kroz psihološku manipulaciju može “rukovoditi” s pacijentovim osjećajem bolesti ili ozdravljenja?
Pitanje je što je placebo. Čim smo potražili pomoć i priznali da nismo dobro već se mnogi osjećaju bolje, pogotovo kada nas netko čuje da nismo dobro i pruži nam razumijevanje i podršku. Što se tiče rukovođenja osjećajem, možda je moguće jedno vrijeme manipulirati da se netko osjeća bolje ako osoba sama primjenjuje metodu samozavaravanja i trudi se “misliti pozitivno”, o čem sam pričala u pitanju ranije. No, taj osjećaj da smo bolje, a zapravo nismo, vrlo brzo pada u vodu i jasno je da nismo dobro.
Naši klijenti da su zavarani i da nisu dobro nakon neurofeedbacka i psihoterapije bi vrlo brzo bili nezadovoljni i tražili novac natrag. Važnost pozitivnog stava i važnost misli ne može se isključiti i znanstveno je dokazano da osobe s pozitivnijim mislima, stavom i nadom brže ozdrave bilo psihički bilo fizički, no to ovisi i o općem stanju odnosno dijagnozi osobe, okolnostima, podršci, metodama liječenja i slično. Depresivna osoba najčešće neće imati pozitivne misli i stav, stoga je s njom potrebno raditi psihoterapiju, a nekada čak i liječnik treba propisati lijek kako bi se osoba izliječila od depresije.
S obzirom na situaciju u svijetu posljednjih pandemijskih godina, koliko je korona period utjecao na opće psihičko zdravlje ili disbalans stanje nacije?
Situacija ne samo sa pandemijom, nego i potresima, jako je utjecala na psihičko zdravlje. Kod mnogih su se intenzivirale prethodne teškoće koje su već postojale, a kod nekih su se prvi puta javile. Najprisutnije su anksioznost i depresivnost za što su i prije pandemije bile najave da smo u eri u kojoj većina osoba pati od navedenih.
Pandemija sama za sebe je izrazito stresna i predstavlja ugrozu zdravlja i života, a i stil života nam se promijenio pa nije ni čudo da se mnogi nalaze u situaciji da imaju teškoće sa spavanjem, osjećaju se nesigurno, zabrinuto, tužno…. Mnogi su suočeni i s velikim gubicima članova obitelji, prijatelja i poznanika.
Meta-analiza iz 2020.godine, provedena na 28 radova nakon potresa na Haitiju (2010. godine), navodi podatak da je svaka četvrta osoba prijavila ozbiljne simptome PTSP-a, svaka treća osoba je prijavila ozbiljne simptome depresije, a svaka peta osoba je prijavila ozbiljne simptome anksioznosti. Također, studije su otkrile i niz drugih problema mentalnog zdravlja među kojima su i suicidalna razmišljanja i povećana konzumacija alkohola (Cenat, McIntee i Blais-Rochette, 2020).
Puno lošije psihičko stanje nego prije pandemije
Inicijativa Kako si? s prof.dr.sc. Natašom Jokić Begić na čelu je u suradnji s FFZG (nizom profesora i studenata) provela istraživanje (N= 3500) o trenutačnom mentalnom stanju građana Republike Hrvatske. Preliminarni rezultati pokazali su da je psihičko zdravlje narušeno (svaka 5 osoba se nosila s jakom/izrazito jakom depresivnosti i umjerenom tjeskobom, a 18% ih je iskazalo izrazito visoke razine tjeskobe).
U istraživanju je korišten DASS-21 upitnik, što je omogućilo i usporedbu rezultata dobivenih prije pandemije i sada tijekom pandemije, kao i usporedbu rezultata između zemalja (RH, Španjolska, Švedska, Francuska, Singapur, Portugal i Italija). Rezultati ukazuju da su sudionici depresivniji, anksiozniji i pod višim razinama stresa gotovo dvostruko više nego prije pandemije te su ti rezultati u usporedbi s drugim zemljama također viši. Psihičko stanje u vrijeme pandemije je u odnosu na ono prije pandemije pogoršano kod 24,8 posto sudionika koji prije nisu imali psihičke teškoće (N=731), dok je kod onih koji su i prije imali psihičkih teškoća (N=238) stanje pogoršano u 37,4% sudionika (Jokić Begić, i dr., 2020).
U vrijeme od početka pandemije u odnosu na prije pandemije, više osoba se suočava s navedenim teškoćama te ih više traži pomoć
Ono što je otežalo pandemiju jest i to da nam u vrijeme pandemije dulje razdoblje nisu bili dostupni mnogi načini za nošenje sa stresom kao što je to socijalna podrška i druženja, zatvoreni su mnogi objekti za relaksaciju u smislu restorana i kafića, teretana, plesnih dvorana, i drugih ograničenja u vezi sportova i druženja. Navedeno nije samo doprinosilo mentalnom već i tjelesnom zdravlju.
Svi smo doživjeli niz gubitaka: materijalnih (dom, financijska stabilnost…), socijalnih (tjelesni kontakt, okupljanje, smrt bliskih osoba…) te apstraktnih stvari (predvidljivost i planiranje budućnosti, osjećaj sigurnosti, slobode, kontrole…). Samo pandemija i izolacija donose anksioznost, depresivnost, ljutnju i iritabilnost, strah, otežanu samokontrolu, uznemirenost, teškoće sa spavanjem, PTSP, otežanu koncentraciju, smanjenu radnu učinkovitost, iscrpljenost, povećanu upotrebu alkohola i opojnih sredstava, usamljenost, krivnju, stigmatizaciju, otuđenost i slično (Buljan Flander, Profaca, i Sljepčević Saftić, 2020), a u Zagrebu smo u isto vrijeme doživjeli i dva veća potresa.
Često se ističe kako je korona osim primarne opasnosti donijela i onu sekundarnu, razvoja raznih neuroza, psihoza, strahova, psihičkih i socijalnih kratkih spojeva… primjećujete li razliku i probleme tog tipa?
Kako je i pokazalo istraživanje, većina osoba nam se u praksu javlja upravo radi strahova, tjeskobe i poremećaja iz anksioznog spektra (panični napadi, socijalna anksioznost…), depresivnosti, iscrpljenosti i smanjene radne učinkovitosti, poteškoća sa spavanjem. U vrijeme od početka pandemije u odnosu na prije pandemije, više osoba se suočava s navedenim teškoćama te ih više traži pomoć.
Jesu li ljudi 21. stoljeća usamljeni i otuđeni više u vrijeme dominacije društvenih mreža više nego je to bilo prije funkcioniranja istih?
Mnoga istraživanja koja su provedena pokazuju da postoji veza između korištenja društvenih mreža i pametnih telefona s osjećajem usamljenosti, depresivnosti, no ne možemo govoriti da društvene mreže i pametni telefoni uzrokuju takve osjećaje i teškoće. Navedenom zasigurno doprinosi i stil života, promjena u kulturi i običajima čemu su naravno pogodovali i mediji, ali su neke potrebe i stvorile te medije.
No, kako postoje mane korištenja društvenih mreža i tehnologije, tako postoje i prednosti koje mislim da su pokazale svoj značaj upravo u vrijeme pandemije kada se “kava” preselila u online oblik. Ništa nije ni potpuno loše niti potpuno dobro.
Naslovna fotografija Mirna Marić