Sve je počelo u sedmom razredu i to sa sportskim klađenjem, govori nam majka mladića koji se trenutno liječi u Dnevnoj bolnici za ovisnost o kockanju Klinike za psihijatriju „Sveti Ivan“ u Zagrebu. U startu je zamolila za anonimnost, kako bi se zaštitio identitet njene obitelji, stoga u ovoj ispovijesti neće biti imena, već samo dvije imenice – majka i sin.
Njihova priča je jedna koju dijele brojne druge obitelji diljem Hrvatske. To je priča o rastućem broju adolescenata s problematičnim odnosom prema kockanju, koji, u pravilu, najčešće počinje upravo sa sportskim klađenjem. Razna istraživanja u Hrvatskoj pokazuju visoku stopu uključenosti mladih u igre na sreću, odnosno aktivnosti kockanja. Istraživanja u Hrvatskoj kontinuirano potvrđuju da su aktivnosti sportskog klađenja najfrekventnije kod adolescenata.
Naime, kada su krenuli prvi susreti sa sportskim klađenjem, majka nije znala za tajnu njenog tada 13-godišnjeg sina. Vješto ju je skrivao, stoga ona i suprug nisu primijetili nikakve neobičnosti u njegovom ponašanju. Prve znakove primijetili su tek u drugom razredu srednje škole, kada je imao nepunih 16 godina. Lošije ocjene su bile prvi okidač, zatim je došlo i konstantno izležavanje i lijenost. Sve je pratio generalni dojam otuđenosti ovijen oko njihova sina, kao nevidljiva magla kroz koju nikako nisu mogli proći kako bi doprli do njega. Nacionalni lockdown zbog pandemije, koji je u to vrijeme bio na snazi u zemlji, nije pritom nikako pomogao.
„Okidač za razvoj intenzivnijih problema je sasvim sigurno bilo ponašanje u koroni, odnosno razdoblje lockdowna koje je bilo obilježeno s puno samoće, vrlo čestim boravkom u kući i dosadom koja se je pokušavala ublažiti izbivanjem u nerealni, virtualni online svijet“, prisjeća se majka.
Trenutak kada povremena igra preraste u ozbiljan problem
Nažalost, nakon korone se situacije nije promijenila. Štoviše, sve je nastavilo ići nizbrdo. Već sa 17 godina počeo je zarađivati svoj novac na način da je organizirao srednjoškolske partyje. I to je vješto skrivao od svojih roditelja, baš kao i svoju prvu tajnu od prije četiri godine. Tek su kasnije, kada je već bilo prekasno, saznali da je taj zarađeni novac „ulagao“ u klađenje, pri čemu su ulozi postali sve veći i veći. Ponekad je ostvario dobitke. Sve češće gubitke.
Zatim, u trećem razredu srednje škole pokazuje interes prema kriptovalutama, zlatu, naizgled ozbiljnim ulaganjima, samo što su iza njih stajali brojni novi „prijatelji” i veliki posuđeni iznosi novca s manipulativnim i nerealnim obećanjima. Tek tada, nakon što su se skoro urušili zadnji obiteljski odnosi, roditelji su saznali za njegov skriveni svijet i demone koji ga progone.
I sve je, kao što smo rekli, počelo sa sportskim klađenjem, naizgled bezazlenom radnjom koja lako može postati okidač za razvoj problematičnog odnosa prema kockanju, pogotovo u razdoblju adolescencije.
Ana Rakić, profesorica socijalne pedagogije iz Dnevne bolnice za ovisnosti Klinike za psihijatriju „Sveti Ivan“, navodi da je teško odrediti točan trenutak kada nešto iz zabave i povremene igre preraste u ozbiljni problem.
„Počinje li adolescent kockati sve češće i sa sve većim iznosima novca, počne li zanemarivati svoje školske i izvanškolske obveze, druženje s prijateljima i generalno prosocijalne aktivnosti u kojima je prije uživao jer mu misli okupira samo klađenje, sastavljanje listića i kako doći do još novca, možemo reći da se to ponašanje pretvara u ozbiljan problem. Također, laže li oko toga koliko je uključen u kockarske aktivnosti, ako je nervozan i uznemiren kada pokuša prestati ili je već bilo neuspješnih pokušaja prestanaka, sve to vodi do zaključka da postoji ozbiljni problem i da su već nastupile negativne psihosocijalne posljedice“, pojašnjava Rakić.
Roditelji pritom ne mogu uvijek znati za problematični odnos njihove djece prema igrama na sreću, jer ga oni često vješto skrivaju, kao što je bio i slučaj s majkom i sinom s početka priče. Ukoliko se ne primijeti na početku, najčešće se otkrije kada dođe do krađe novca u kući, prodaje zlata ili korištenja bankovne kartice nekog od ukućana. Iako, nije neobično da roditelji znaju o povremenoj uključenosti u sportsko klađenje kod njihovog djeteta, ali smatraju to bezopasnim, ističe Rakić.
„Kako bi mogli pravovremeno primijetiti problem i reagirati, moramo prvo biti svjesni da je ovo ponašanje rizično i da nosi broje negativne psihosocijalne posljedice“, govori socijalna pedagoginja.
Ulaganje napora u prevenciju kockanja i klađenja mladih
Klađenje u fizičkom svijetu pritom nije jedina vrsta igara na sreću koja je dostupna maloljetnim osobama. Virtualni prostor vrvi brojnim sadržajima koji nikako nisu primjereni za osobe mlađe od 18 godina. Štoviše, kada se u Google tražilicu upiše „sportsko klađenje kod mladih“ prvo se na naslovnici pojavljuju sponzorirane objave s ponudama internetskih kladionica i tek onda teme o opasnostima igara na sreću kod adolescenata.
Upravo iz spomenutog razloga, prof. dr. sc. Neven Ricijaš s Odsjeka za poremećaje u ponašanju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu navodi da struka posljednjih desetak godina ulaže velike napore u prevenciju kockanja i klađenja mladih. Te preventivne aktivnosti vezane su uz provedbu različitih preventivnih programa u osnovnim i srednjim školama, ali i edukacije koje organiziraju za priređivače igara na sreću, dakle zaposlenike industrije kockanja.
Kada se gledaju sportske kladionice, profesor Ricijaš govori da je situacija nešto bolja nego li je bila prije deset, dvadeset godina jer su prodavači postali više svjesni rizika te smo kao društvo postali više osjetljivi na spomenutu tematiku. Međutim, kaže, i dalje nam ostaje veliki problem kladomata u ugostiteljskim objektima. Tu je dužnost konobara da prati tko igra na kladomatu, što predstavlja izuzetan rizik, budući da ugostitelji nisu službeno zaposlenici industrije igara na sreću, pa ne prolaze iste edukacije i standarde zaštite igrača. Zato se zalažu za potpuno ukidanje kladomata u ugostiteljskim objektima budući da oni predstavljaju nepotreban visok rizik za uključivanje mladih ljudi, kao i onih pod utjecajem različitih psihoaktivnih tvari (alkohola i/ili droga), u aktivnosti kockanja.
Preventivni program „Alati za moderno doba“
Pritom, uključivanje u aktivnosti kockanja nije jedini oblik rizičnog ponašanja u virtualnom okruženju kod mladih koji mogu rezultirati ozbiljnim negativnim posljedicama u području mentalnog zdravlja te interakcijama u stvarnom svijetu. Primjerice, jedan posto srednjoškolaca zadovoljava kriterije ovisnosti o internetu, a 20 posto ih već manifestira probleme povezane s prekomjernim korištenjem interneta, što bi značilo zabrinjavajućih četiri učenika po razrednom opredjeljenju.
Takvi rezultati se dijelom mogu pripisati i nedostatku sustavnog ulaganja u razvoj vještina kod mladih, specifično u području odgovornog korištenja digitalnih tehnologija. Hrvatski Telekom je stoga u suradnji s Edukacijsko-rehabilitacijskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu pokrenuo projekt „Alati za moderno doba“, prvi strukturirani i znanstveno utemeljeni program kojem je cilj prevenirati rizična ponašanja osnovnoškolaca, primarno učenika 7. i 8. razreda, ali i adolescenata u virtualnom okruženju.
Preventivni program obuhvaća 11 strukturiranih i interaktivnih radionica za učenike, a koje će provoditi educirani stručni suradnici i nastavnici. Autorski tim ERF-a sastoji se od stručnjaka s višegodišnjom praktičnom, znanstvenom i nastavnom ekspertizom u području rizičnih ponašanja i bihevioralnih ovisnosti, te s bogatim iskustvom u razvoju znanstveno-utemeljenih intervencija usmjerenih prema djeci i mladima. U prvoj godini projekta će se za buduće voditelje preventivnog programa osigurati šest trodnevnih edukacija u Zagrebu (dvije edukacije), Osijeku, Rijeci, Varaždinu i Dubrovniku. Edukacije se provode u okviru Centra za cjeloživotno učenje Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Po uspješnom završetku edukacija, stručni suradnici i nastavnici će provoditi program kao dio sustavnih preventivnih školskih aktivnosti.
„Jedna od karakteristika ponašajnih ovisnosti, dakle ovisnosti o kockanju, video igrama i društvenim mrežama, jest da je ona skrivena. Često to nazivamo skrivenom ovisnosti i nije neobično da puno vremena prođe prije nego li roditelji ili druge osobe u okolini primijete da je ponašanje djeteta postalo toliko štetno da ulazi u sferu ovisnosti, odnosno ozbiljnih problema. To je jedan od razloga zašto je izuzetno važno raditi ranu edukaciju i senzibilizaciju odraslih na ove teme“, ističe Ricijaš, voditelj projekta „Alati za moderno doba“.
Program je već testiran i pokazao se učinkovitim u osnaživanju socijalno-emocionalnih vještina kod učenika koje im omogućuju kvalitetnije nošenje sa stresom, kritičko razmišljanje i povećanje kvalitete odnosa u virtualnom, ali i fizičkom svijetu, jer istraživanja pokazuju kako čisto informiranje i poučavanje nije dovoljno za promjenu ponašanja.
„Bitno je da sve životne vještine i unutarnje kapacitete djeteta prebacujemo iz realnog u virtualno okruženje i obratno. Povezivanjem socio-emocionalnih vještina u različitim životnim kontekstima ona se osnažuju kod djece i time je manja vjerojatnost da će neka rizična ponašanja progredirati u ozbiljne probleme“, objašnjava Ricijaš te dodaje da im je drago da su u ovom projektu ostvarili suradnju s Hrvatskim Telekomom budući da im njihova podrška omogućuje veći nacionalni doseg, a time i šire preventivno djelovanje.
Ako problem već postoji, potražite stručnu pomoć
U slučaju, pak, da problem već postoji, važno je znati kome se roditelji i djeca mogu obratiti za pomoć. Majka mladića s početka priče se prvo obratila profesorima i ravnatelju škole, koji su prepoznali nedolično ponašanje njenog djeteta. S njima su pokušali razgovarati i djelovati preventivno, ali bez većeg uspjeha. Socijalna pedagoginja Rakić, koja je također suradnica na projektu „Alati za moderno doba“, ističe da ukoliko maloljetna osoba ima problema s kockanjem, roditelji se mogu javiti u Službe za školsku medicinu, mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti pri Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo ili u Nastavno klinički centar Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu gdje se provodi psihosocijalni tretmanski program namijenjen mladima koji prekomjerno kockaju pod nazivom „Ulažem u sebe“.
Postoje i druga savjetovališta i službe u različitim lokalnim zajednicama koje pružaju psihosocijalnu podršku djeci, mladima i obiteljima, primjerice obiteljski centri. Međutim, čak i ako u nekoj lokalnoj zajednici roditelji ne znaju za specijaliziranog stručnjaka u području ovisnosti, bitno je da se roditelji jave u gore navedene ustanove kako bi dobili savjete i smjernice kome se obratiti.
„Nastavnici nisu obučeni za pružanje tretmanske psihosocijalne pomoći. Njihov zadatak je, u okviru odgojno-obrazovnog djelovanja, graditi otvoren i iskren odnos s učenicima, kako bi mogli otvoreno pričati o potencijalnim problemima. No, zadatak nastavnika je tada uputiti učenika prema stručnoj službi škole, koja bi trebala imati informacije o mreži stručnjaka u pojedinoj lokalnoj zajednici – neovisno radi li se o uslugama u okviru zdravstva ili socijalne skrbi“, napominje Rakić.
Kroz rehabilitacijske ustanove, adolescenti mogu dobiti prijepotrebnu priliku za novi život, baš kao i mladić s početka teksta. On se trenutno liječi u Dnevnoj bolnici za ovisnost o kockanju Klinike za psihijatriju „Sveti Ivan“ u Zagrebu i danas je u stabilnoj apstinenciji oko 10 mjeseci. Prolazi drugi program liječenja ovisnosti o kockanju i njegova majka nam priznaje da je puno, puno bolje.
Za kraj je pripremila par riječi za sve roditelje ako se ikada nađu u sličnoj situaciji kao i oni.
„Svim roditeljima bismo poručili da prate i nadziru ponašanje svoje djece. Pogotovo njihovih mobitela i računala, jer jednim dobrim djelom se kocka kroz krinku sporta uvlači na mala vrata do maloljetnika putem različitim online kanala. Također je važno ne ustručavati se i odmah potražiti pomoć – čim uoče negativne promjene u ponašanju svojeg djeteta“, riječi su jedne majke koja nije htjela odustati od svog sina.