View this post on Instagram
Gastro-karma na djelu
Ono što se dogodilo jest svojevrsni plot twist dostojan Netflix dramedije. Nekolicina samozvanih čuvara hrvatske gastronomije odjednom je ostala bez prava na vlastiti logo, ime i identitet. I to ne zato što im je netko ‘ukrao ideju’, nego zato što su jednostavno zaboravili zaštititi ono što su godinama branili kao svetinju. Pravni paradoks, ili kako bi Mandarić vjerojatno rekao: ‘pa tko vam je kriv što ste ostavili kamenicu na suncu’?
View this post on Instagram
Cijeli slučaj ima gotovo poetsku dimenziju. Oni koji su s lakoćom sjeckali tuđe reputacije, sada moraju tražiti dozvolu za korištenje vlastitog brenda. Iliti lagana gastro-karma, servirana s hladnim šampanjcem. Priča, međutim, nije samo o pravnom triku i brzom refleksu jednog kuhara nego i o fenomenu nemara, točnije poslovne lijenosti u digitalnom dobu u kojem se svatko smatra ‘autoritativnim glasom’ bez formalne registracije. Pa tako, ako pri odnosnoj instituciji ne zaštitiš žig iliti svoje pravo na korištenje svoje ideje, uvijek se može naći netko tko će to napraviti namjesto i umjesto tebe. I odjednom postati formalnim vlasnikom tvog branda. Ups.
Je li to moralno i ekonomično i fer i potrebno, možemo lamentirati. Ali je tako.
Tipkovnicom protiv kuhače, ali bez pečata
Kult Plave Kamenice bio je, htjeli mi to priznati ili ne, simbol jedne male domaće digitalne elite, da ne napišem sekte, gurmana koji su umjesto kuhače koristili tipkovnicu. Pritom one koje bi nagazili namjerno s razlogom ili bez istog, uvijek bi bili izložak bazne psihologije gostiju restorana koji uživaju u negativnim osvrtima daleko više nego afirmativnim. I ponekad bi vlastitim pisanjima bitno kvarili poslove restorana koji to i nisu zaslužili. Ili bar ne u toj mjeri. Ali, kao i mnoge pojave na hrvatskom internetu, zaboravili su da brend nije samo ime nego i pravni entitet. Dok su oni analizirali teksture carpaccia i svježinu tartufa, netko drugi je analizirao mogućnosti u Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo.
Ovaj pravni ‘incident’ zapravo je samo simptom dublje bolesti koja već godinama razjeda domaće gastronomsko novinarstvo, njegovu potpunu ovisnost o PR industriji. Granica između ‘nezavisnog mišljenja’ i ‘sponzoriranog dojma’ u hrvatskoj gastro-sceni odavno je razvodnjena poput prekuhanog umaka. Kad portali, blogovi i tzv. ‘gastronomi s mišljenjem’ počnu funkcionirati kao produžene ruke restoranskih PR odjela, tada nestaje svaka mogućnost kritičkog glasa.
Najskuplja lekcija o brendu u hrvatskoj gastronomiji
Kult Plave Kamenice, koliko god bio drzak, imao je barem jednu vrijednost: u medijskom pejzažu u kojem mahom većine nekritički hvale, oni bi i kudili. I to često s dozom pretjerivanja, ali i sa stavom, kakav god on bio. Ponekad utemeljen, ponekad maligan i osvetnički iz samo njima znanih razloga. To što nikad nije bio potpisan najveća je manjka otvorene komunikacije. No, kako to obično biva u hrvatskoj realnosti kad se novinarska strast pomiješa s PR honorarima, rezultat nije haute cuisine, nego prepečena konfekcija. Pisanje o gastronomiji postalo je borba za pozivnice, a ne za istinu.
Na tom terenu, Mario Mandarić je, svjesno ili ne, povukao genijalan medijski potez: razotkrio koliko su krhki temelji digitalnih ‘kulteva’ kad im se oduzme brend i ime. Jer, ako je moguće da se najpoznatiji hrvatski gastro-portal nađe u situaciji da mora moliti za dozvolu korištenja vlastitog imena, što to govori o svima ostalima? Možda da je vrijeme da gastronomija prestane biti samo tanjur i postane lekcija o autorskim pravima, integritetu i odgovornosti. A možda i da se u ovoj zemlji napokon počne shvaćati: dok god više vjerujemo PR-u nego vlastitom nepcu, nikakav ‘kult’ ne može opstati. Samo kamenica, gola i nezaštićena.
Svatko ima mišljenje, ali malo tko ima papire…
I tako će u zemlji gdje se pojam ‘kulturna scena’ često zamjenjuje za Facebook status, Mandarić odigrati lekciju iz pragmatičnosti ne samo imaocima i nepotpisanima iz Kulta Plave Kamenice uz isturenu glavnu urednicu Sanju Simić. Nije dovoljno kuhati, treba znati i zaštititi. Valja mu odati priznanje ne kao revolucionaru kuhinje, nego pravnom guerillcu koji je pokazao koliko tanak može biti sloj između ‘influencera’ i influenciranog.
U konačnici, situacija savršeno opisuje stanje hrvatske javnosti i medijske kulture: svatko ima mišljenje, ali malo tko ima papire. Što bi onaj simpa lik iz viralnog YouTube komadića rekao – a gde je pečat?
View this post on Instagram
I dok sada nekadašnji autori Kulta Plave Kamenice moraju razmišljati hoće li svoj sljedeći tekst potpisati pod imenom koje više nije njihovo jer će ih dočekati ljubavno pismo Mandarićevih odvjetnika, Mandarić može mirno nazdraviti čašom plavca i reći: ‘Dobar tek, dragi moji, ovo je kult crno bijele kamenice iznenađenja’.
U zemlji gdje svi žele biti kul(t), ali malo ih je pravno pismenima, pobjedu ne odnosi onaj s boljim okusom nego brzim potezom, dubljim džepom i boljim odvjetnikom.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube