O tome može li zemlja itself imati aritmiju ili je rade ljudi te puno detalja njegove spisateljske karijere popričali smo pred njegovu promociju 12. 03. u riječkoj VBZ knjižari.
1. U romanu pletete veze između pet vremenskih okvira – kamenog doba, brončanog doba, Napoleonskog razdoblja, Drugog svjetskog rata i sadašnjosti. Kako ste strukturirali priču da bi ovi slojevi bili povezani, a da roman ostane uzbudljiv i lako
čitljiv?
Sličan vremenski tok i princip putovanja prošlosti rabio je i Robert Međurečan u svom posljednjem djelo ‘Tako neka bude’. Nikako da se dograbim Robertovog romana. Sve mi nešto izmiče po knjižnicama i knjižarama, pa još ne mogu to potvrditi. Od početka pisanja sam to imao na umu povezivanje svih priča, pišući cijeli roman naizmjence, istodobno razvijajući radnju u svim vremenskim okvirima. Pritom sam roman strukturirao vodoravno i okomito.
Okomito naizmjence kopajući slojeve dok ih sve ne iskopam do dna. Od sadašnjosti do 40 tisuća godina unazad. Sadašnjost, prvi, drugi, treći i četvrti sloj, pa opet ispočetka. Tu sam vodio računa da mi radnja istodobno ne uspori ili ubrza u svim slojevima, nego da jedan
vuče drugi. Kad je jedan sloj radnjom sporiji, drugi ubrzava i obrnuto.
Osim toga, pronađeni artefakti ponekad iskoče u sloju kojem izvorno ne pripadaju, pa na taj način povezujem radnje. S druge strane, osmislio sam i tu vodoravnu priču oko aritmije srca i epilepsije koja se iznenađujuće povezuje s potresima, gorskim udarima, otvaranjem rupa u zemlji i vulkanskom erupcijom, koja svim pričama daje, uvjetno rečeno, zajednički zaplet. Imajući u vidu komplicirani koncept i brojne likove, bilo mi je teško procijeniti jesam li u tome svemu čitljiv, pa sam rukopis dao kćerima na čitanje kako bi mi potvrdile da nisam od svega napravio košmar.
2. Glavni lik novog djela, arheolog Marko Eror, suočava se s preprekama u dokazivanju da je zidno uklesanje jelena iz neandertalske kulture. Koliko je istraživanja arheologije i povijesti bilo potrebno za ovaj dio priče, i jesu li neki elementi bazirani na stvarnim nalazima?
Imao sam iskustvo rada na arheološkim istraživanjima. Radio sam na njima često u mladosti kao fizički radnik. Obišao s jednim arheologom skoro sve pećine i gradine u okolici Rijeke, Krka, Učke i Ćićarije. Osim toga, starija povijest je dio koji me posebno zanima, pa i danas uglavnom pratim stručnu literaturu i znanstvena otkrića. I onda mi se, povrh svega, dogodi da u blizini kuće obiđem skrivenu pećinu, koju ljudi iz kraja nisu pohodili od djetinjstva, a mnogi za nju ni ne znaju.
U njoj prepoznam uklesanje jelena na zidu, na tlu kameno oruđe koje su na površinu kopajući izbacile generacije jazavaca koji je i danas nastavaju, te odmah iznad nje, na lokalnom vrhu iznad doline Mirne, naselje staro preko dvije i pol tisuće godina koje kamenjem proviruje iz trave. Za nekoga s mojim interesima to je jackpot. Kako zapravo nisam arheolog, pa ne smijem kopati slojeve da ne pokvarim buduća istraživanja, prijavio sam sve da se ucrta u arheološke karte i poslao svog lika Marka Erora da pronađe što se pod zemljom krije.
3. Tema o tome kako prostor definira čovjeka i što znači biti ljudsko biće prolazi kroz
cijeli roman. Kako se ta tema povezuje s osobnim iskustvima života u Rijeci i Istri?
Nisam sasvim siguran da prostor definira čovjeka. Vuče mi to malo na onu ‘geni, geni
kameni’. Naravno da je i prostor utjecao na mene, kao što utječe na svih nas, ali problem
nastane kad prostor počnemo izjednačavati s identitetima. Posebno kad u jednadžbu ubacimo i vrijeme pa dobijemo Einsteinov termin prostorvrijeme. Na tragu pitanja što znači biti ljudsko biće meni se čini da je to ono biće koje pokušava razumijeti sebe i svijet oko sebe, a ne prihvaća a priori uvriježeni stav neke zajednice, nekog ‘identiteta’.
U tom smislu je moj neandertalac ljudsko biće u punom smislu te riječi, a neki ljudi s kojima dijelimo prostorvrijeme to nisu.Veće ljudsko biće bio bi možda neki vuk iz čopora koji će prije nego navali na strvinu onjušiti zrak, provjeriti tragove krije li se tu stupica, dok se ostatak čopora što ima svoj ‘identitet’ strvinom odavno oslađuje. Rijeka i Istra imaju svoje veliko mjesto u mojim emocijama. Rijeka kroz djetinjstvo i moju mladost, a Istra kroz obiteljski život u zrelijoj dobi, ali ne dozvoljavam im da umanjuju ono Mladen Blažević u meni. Hoću reći, nisam građanin svijeta, jer je to danas nemoguće, ali kad me netko nazove Riječanom ili Fiumanom bude mi malo drago, ali mi bude i malo žao što nisam Grk, Vijetnamac, Aboridžin, Kostarikanac, Norvežanin ili pripadnik naroda San.
4. Ovo je vaš četvrti roman nakon ‘Tragova goveda’ (2008.), ‘Ilirika’ (2015.) i
‘Dnevnika nepušača’ (2021.). Kako se i koliko ‘Aritmija zemlje’ razlikuje od vaših prethodnih romana u stilu i temama, ako gledamo iz autorske prizme?
U stilu se nadam da sam napredovao. Da se lakše odričem viškova u rečenici. Da sam spretniji u pripovijedanju. Nakon toliko ispisanih stranica nije dobro ako nisam. Problem je s tim stilom jer svi težimo prepoznatljivosti i uvjereni smo da imamo svoj stil, pa ga želimo
gurnuti ispred onoga što želimo reći. Mislim, svaki pisac kao i svaka šoping kraljica uvjereni su da imaju svoj stil. Stil bi bio da netko pročitavši nekoliko mojih rečenica kaže bez dvojbe
‘to je Blažević’. Ne znam je li se to događa s mojim rečenicama. Teško. Lakše je graditi stil
kad rečenicu kitiš, ali to je suprotno od onog što pisanjem želim.
Mislim da je i Kiš rekao ‘riječi su gamad koju treba tamaniti’. U tom smislu je stilom Aritmija Zemlje različita od mojeg prvog romana Tragovi goveda upravo u riječima koje sam joj oduzeo. I vjerojatno se vidi to nestajanje viškova kroz romane od Tragova do Aritmije. U osnovi, tematski samo Dnevnik nepušača odudara od ostalih romana jer jezaista svojevrstan dnevnik, ima izrazito puno autobiografskih elemenata i pisan je većinom u prvom licu.
5. U ‘Iliriku’ ste se također bavili povijesnim elementima. Vidite li kontinuitet između
tog romana i ‘Aritmije zemlje’ u istraživanju povijesti ovog područja?
Jedan od slojeva u Aritmiji opisuje prostorvrijeme negdje od 185. do 177. godine prije naše
ere u današnjoj Istri i zapravo ono što prethodi pokoravanju ilirskog plemena Histra vlasti Rima. Ilirik opisuje vrijeme od 6. do 9 godine naše ere gdje Rim već vlada prostorom, recimo Jugoslavije, radi lakše predodžbe. Ilirik je smješten u vrijeme Batonskog rata, kad su se ilirska plemena pubunila protiv rimske vlasti ili dominacije. Osim toga, 3. sloj u Aritmiji opisuje jedno histarsko gusarsko naselje koje pokušava stvoriti egalitarno društvo, a u Iliriku je u središtu radnje jedan trgovac, gubitnik koji bježi od dugova, pa ga ‘prostorvrijeme’ mlati po bespućima Ilirika. Najkraće rečeno, 3. sloj u Aritmiji je pokušaj ostvarenja male utopije, a Ilirik je roman ceste. Premda antičke ceste.
6. Prije romana, objavili ste zbirke pjesama poput ‘Posljednjeg tasmanijskog tigra’
(2017.), ‘Mogućnosti povremenih oborina’ (2019.) i ‘Krugova u žitu’ (2021.). Kako poezija utječe na vaš prozni stil, posebno u opisu prirode i emocija u ‘Aritmiji zemlje’?
Malo je kod mene opisa prirode, osim ako nisu u funkciji radnje. Kad se o emocijama radi, onda bi se moglo reći da poezija ima velikog utjecaja. Dijelom u toj sažetosti izraza, dijelom u traženju najbolje sličice koja će uz opis događaja najbolje oslikati emocije likova, ili tu emociju prenijeti na čitatelja. Tu mi je poezija puno pomogla. Tražim te emocije i u dijalozima, kao što dijaloga ima i u mojoj poeziji. Uostalom, emocijama jedino i možeš izgraditi likove. Nikad ih fizički ne opisujem, kako bi ih čitatelj mogao lakše vizualizirati prema sebi poznatom čovjeku čije emocije može s njime povezati.
‘Stvaran opis života, događao se on i pred 40 tisuća godina, ne može uspjeti ukoliko nema pomalo od svega. I humora i topline i sarkazma i uzbudljivosti i okrutne stvarnosti.’
7. Vaš rad često miješa humor, toplinu i filozofske teme i promišljanja čovjeka koji zauzima distancu s koje ponekad sarkastično ponekad vrlo toplo komentira. Kako
održavate ravnotežu između uzbudljivosti i stvarnosti u svojim djelima, i je li to bio
izazov u ovom novom romanu?
U ovom je romanu štošta bio izazov jer sam ga otpočetka postavio jako ambiciozno s tim
širokim rasponom vremena pa je trebalo paziti da ne završim u pretencioznosti. Osim toga,
imam nekoliko vrlo pametnih likova, sklonih filozofiranju, pa je i tu trebalo biti jako oprezan.
Popovati čitatelju i otkrivati mu velike istine je put u pisanje Alkemičara ili Učenje don
Huana ili knjigu nekog drugog blefera, čega se grozim. Puno više pročitanih knjiga i puno više palente bi trebalo biti iza mene da bih se usudio neku svoju misao predstaviti kao filozofiju. To ne znači, naravno, da nešto povremeno ne želim podvaliti, bilo kroz lika, bilo kroz samu radnju. Što se ostalih stvari tiče, stvaran opis života, događao se on i pred 40 tisuća godina, ne može uspjeti ukoliko nema pomalo od svega. I humora i topline i sarkazma i uzbudljivosti i okrutne stvarnosti.
8. Kao književnik iz Rijeke, koliko vam je važan regionalni identitet u pisanju? Vidite li
da vaša djela doprinose promociji istarske i hrvatske kulture na širem planu? Niste
dijelom Ri Lita, primjerice?
Već ovo književnik zvuči preambiciozno, a kad to kažem ne pokušavam umanjiti vrijednost
mojih devet objavljenih knjiga. Istog trena zamislim nekog teško pokretnog čovjeka u odijelu s nježnim rukama koji sjedi iza masivnog pisaćeg stola od punog drveta, a iza njega je cijeli zid pretrpan knjigama. Radije bih da sam pisac jer bi to zanimanje trebalo potvrditi moju zanatsku vještinu pisanja. A to jesam li dobar pisac ionako moraju potvrditi drugi.
Osim toga, nisam samo pisac. Ja sam i pomoćnik u nastavi jednom zanimljivom momku kojem pomažem u nastavi već osam godina. I svašta sam još, da sad ne nabrajam. S identitetima je slično. Regionalni identitet u pisanju je prisutan utoliko što često radnju smiještam u prostor gdje živim ili sam živio. Skoro cijela radnja Aritmije Zemlje u svim slojevima raširenim kroz 40 tisuća godina se, primjerice, odvija u Istri i dijelom u Rijeci. Sadašnjost i prvi sloj sadrži veliki broj dijaloga na dijalektu kojim govore u blizini Vižinade. Tu sam pokušao biti autentičan.Da li se to može smatrati doprinosom istarskoj i hrvatskoj kulturi ili njenom zatrpavanju papirom možda će pokazati vrijeme. A možda i neće. Najprije će biti da će samo ostati zabilježene nomenklaturom po knjižnicama. Kad bih si takve ciljeve postavljao kao imperativ vjerojatno ne bih ništa napisao jer bih se preplašio zadatka. Uspjevam pisati knjige kakve volim čitati, a stvarati svoje svjetove je veći užitak i od uranjanja u tuđe. Premda nisam član Ri Lita, sve ih poznajem, a neki iz ekipe su mi i dragi prijatelji. Da sam nastavio živjeti u Rijeci, vjerojatno bih i sam bio dio ekipe.
O zamišljanju i realizaciji likova
9. Na društvenim mrežama znate pustiti zgodne crtice komunikacije sa svojim likovima, odakle one proizlaze?
Vršljam neprekidno mislima dok je roman u nastajanju i onog trena kad dovoljno razvijem
likove da u mojim mislima ožive i dobiju svoje karaktere, počnem ih zamišljati i u situacijama koje se ne odnose na samu radnju. Tad s njima započnem i komunikaciju. To je samo još jedna mentalna igra koja mi koristi da im se bolje približim, a njima omogućuje ekstenziju njihove uloge u knjizi. Često mi je nekih likova žao što im radnja ne omogućuje da dođu do punog izražaja, a zanimljivi su ili bi u nekim drugim okolnostima bolje iskoristili svoj potencijal.
10. A Vaše generalno mjesto, pisca u AI svijetu. Je li zabavno ili užasno? Ili ima i sredina između krajnosti?
Zabavno je svakako. I užasno. AI će uskoro, ako već nije, moći zamijeniti pisca u onom zanatskom smislu. Ono što će teško moći je proizvesti običnom napisanom sličicomasocijaciju koja može izazvati jake osjećaje kod čitatelja. Možda će nama koji pokušavamo pisati u takmičenju s njom pomoći izoštriti te zamisli, te sličice koje mogu udariti u trbuh ili opaliti čitatelja ušicom sjekire u čelo.
S druge strane, ‘velikim književnicima’, eruditima, onim stvarnim i onim što su u tom društvu samo akademskim titulama, kopa se tlo pod nogama jer inteligentni ljudi koji znaju kako postavljati pitanja, a nedostaje im specijalizirano znanje iz određenih područja, neusporedivo lakše dolaze do tih znanja. To je, naravno, i dobro i loše. Ono što je samo loše, je činjenica da ogromnu većinu ljudi ne zanima znanje nego samo informacija, a nju će primati samo iz svog balona. AI je čmaronja, dupelizac i ulizica. I ako nešto nije siguran samo će gledati da ti se dodvori.
11. Koji je glazbeni i pop kulturni korijen autora pisca Mladena Blaževića i je li moguće biti iz Rijeke i ne imati neki bend ako nisu Laufer ili Let3, En Face i druge valove, kao zaleđe, poput Žmirića ili Vave recimo?
Riječani moje generacije su u pravilu odrasli na panku ili, preciznije, postpanku. Naravno da
sam kao mulac i sam fantazirao da ću se sa svojim bandom pojaviti na Ri rocku, ali ta ambicija nikad nije bila dovoljno izražena da zaista poduzmem korak u tom smjeru. Odvelo
me u smjeru novinarčenja i pisuckanja i dok sam se okrenuo na mom kazetofonu su Talking Headse, The Jam, The Clash i Joy Division,preko Dead Can Dance, zamijenili Jan Garbarek i norveške srednjevjekovne pjesme. Glazba je postala prezahtjevna da bih se nadao kako ću je ikad osmisliti, otpjevati ili odsvirati. A navedene bendove gore nisam tad mogao uzimati zaozbiljno. Njih sam poznavao, s njima se družio po Palachu, u Lujzi, u Grottama.
12. Što možemo očekivati od vas u budućnosti? Imate li već ideje za sljedeći projekt, i hoće li on nastaviti teme iz "Aritmije zemlje" ili se okrenuti nečem sasvim novom?
Počeo sam s pisanjem novog romana o kojem neću jer nisam dovoljno razvio likove. Još su
mlitavi i jedva se vuku kroz priču. Reći ću samo da za potrebe pisanja trenutno istražujem geografsko područje Pamirskog gorja u Tadžikistanu na granici s Kirgistanom. Dakle, nema
veze s Aritmijom. Postoje još neki planovi vezano uz pisanje koje razvijam paralelno, ali odnose se na pisanje scenarija i jednog kazališnog komada.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube