Nedavno sam imao priliku prisustvovati jednoj velikoj i okrugloj obljetnici postojanja. Naime, dočekati 80 godina života bez sumnje je velik i divljenja vrijedan jubilej, a proslavila ga je majka mog dobrog prijatelja.
I upravo me ta prigoda nadahnula da se u ovoj kolumni pozabavim jednim od onih vječnih pitanja; Kada doista postajemo stari? Kako sam već dobrano prevalio četrdesetu, baš kao i više manje većina mog društva i ljudi koje poznajem, katkad pomislim, a i naglas izgovorim tu pomalo tešku rečenicu: Bože, star sam.
Veselje životu, zdravlju, šalama…
Isto se tako u nastavku čestitanja rođendana posljednjih godina nekako ustalio i dodatak; Ah, ostarili smo… No, jesmo li zapravo, i koje su to točno godine kada se čovjek službeno proglašava starim? Zašto je netko mlađahan i sa, primjerice, osamdesetak, a netko drugi star u trideset i prvoj? Što je to tako (ne)privlačno u brojkama koje nam dolaze i zašto smo opsjednuti vječnom mladošću? – pitanja su na koja se odgovori najčešće kriju u nama samima.
Ona je službeno zagazila u deveto desetljeće života, dobroga zdravlja, bistra, vedra i nasmijana, i uvijek raspoložena za razgovor i šalu. Kako nam često skuha, a dok smo na putovanjima pripazi i stanove, zalije cvijeće te nas nerijetko razveseli plastičnim kanticama punim domaće hrane, nije niti čudno što smo je prozvali: našom norveškom majkom.
Sa svojih je pedesetak i nešto godina, zbog spleta ratnih okolnosti, s obitelji stigla u Norvešku i tako se u zrelom periodu života našla na novom početku, daleko od svega što je nekad imala i poznavala. Danas se u vlastitom stanu u Oslu, veseli zlatnim osamdesetima, putuje naokolo, druži se s mladima, tek ponekad i sa svojim vršnjacima, puneći tako godine životom.
U potrazi za ‘eliksirom mladosti’
Možda je u tome tajna? Okružiti se mladima, njihovim razgovorima, planovima i idejama, smijehom i pričama pa tako vlastite godine pretvoriti tek u brojke na torti. Trebam li i ja onda potražiti neke nove ekipe, primjerice, dvadeset i nešto godišnjaka i čim se sve ovo završi krenuti u potragu za eliksirom mladosti.
Hm, oni su mi ipak neki daleki svijet, opsjednut tehnologijom i rastegnut po svim mogućim socijalnim mrežama od kojih mi se trenutno najpopularnija doima kao natjecanje u što većoj gluposti.
Isto tako nisam baš siguran da se želim okružiti generacijom od kojih neki uzore pronalaze u samoprozvanim zvijezdama reality emisija, a koja su tijela već u ranoj mladosti izobličila plastičnim operacijama, ili su ih pak sakrila ispod debelih slojeva šminke.
‘Godt voksen’ ili ‘Dobro odrastao’
Kakve poruke šalju ti neki novi klinci, o čemu s njima razgovarati i je li to mladost koja me uopće može nadahnuti? Čini mi se kako ću se ipak držati ovih starijih za koje su Norvežani smislili jedan (pre)krasan izraz: ‘Godt voksen’ što u prijevodu znači ‘Dobro odrastao’. U njihovom slučaju taj pojam obuhvaća poprilično širok period od cirka 50-tih godina života, ili malo iznad, pa sve tamo do nekih osamdesetih godina života.
Da, da, to vam je živa istina. Tako se ovdje neprimjerenim smatra nekoga nazvati starim u recimo 40-tima, 50-tima pa čak i u 60-tima. Rečenice tipa ‘Ah, ti si star’, ili ‘Kako si ostario’, ‘Pogledaj onog starca’, gotovo se ne upotrebljavaju i jednostavno nisu pristojne. Sve je to, vjerojatno, povezano i s norveškom kulturom izuzetnog poštovanja prema odraslim osobama, ali i općenitim stavom kako godine ne znače puno, nego su samo broj. Stoga mi je, kada su pojmovi starost-mladost, općenito generacijske teme i životna dob, odabir zemlje za život bio pravi pogodak – u sridu.
Mladost se uvijek nađe na dohvat ruke
Dakle, ja sam u svojim 40-tima za početak još uvijek (koliko-toliko) mlad, a tek uskoro i dobro odrastao. Uz nešto brige oko zdravog života, senzacionalne majčine gene, te upotrebu ekoloskih proizvoda za njegu lica i tijela, nije iznimka da još i danas pokupim kompliment kako mi ‘Nikada ne bih dali toliko godina’.
A činilo se kao jučer kada sam u svojoj mladosti, tj. dvadesetima (što se po norveškim mjerilima valjda još uvijek vodi kao djetinjstvo…) sve one preko 40 u mislima proglašavao otpisanima, uz pomisao kako je eto život polako gotov i kako nigdje nema mjesta za starce. Oh, kako li sam se samo prevario! Ja sam s 37 ostavio sve i doselio u Norvešku, odradio praksu za medicinskog tehničara s 41., a trenutno učim jezik za gluhonijeme osobe, proputovao sam nešto svijeta pa se danas općenito osjećam i mlađe i poletnije nego nekada.
Kroz vlastita sam iskustva i odrastanje (namjerno koristim ovu riječ jer mi je starenje baš nekako neprimjereno), a dijelom živeći ovdje naučio nekoliko važnih stvari. Za početak, volim svoje godine i veselim se novim rođendanima, lijep mi je ovaj odrasli period pa uživam u životu danas i ovdje i mislim da najbolje tek dolazi. Uz mrvicu mladenačkih začina tipa; koncert Ariane Grande, malo serije Gossip girl, Henry Styles i Dua Lipa na repeat, mladost mi se uvijek nađe na dohvat ruke.
Ne dajte da vam drugi određuju što je za mlade, a što za stare
Uostalom, zašto bismo trebali raditi ono što je primijereno godinama, što je to točno i tko nam to određuje? Istina je kako godine često ne izražavaju pravo čovjekovo doba, jer naravno da postoje mladi ljudi koji su prerano ostarjeli, ali i stariji koji su još uvijek mladi. Netko je lijepo rekao: kako starost počinje tamo gdje završava čovjekovo oduševljenje i s time bi se u potpunosti složio. Naime, onaj tko ne zatreperi, ili se ne oduševi nečim novim i drugačijim, osobnošću, djelom ili idejom, nije samo ostario nego polagano i (od)umire. Stari Rimljani, primjerice, nisu za svoje preminule govorili ‘Mrtav je’ nego ‘Živio je!’.
Ovdje, primjerice stariji, ili dobro odrasli (izaberite kako vam je drago) izlaze u restorane, idu u kina, treniraju u teretanama, putuju i ne vide prepreku u godinama, zapravo žive punim plućima, bez obzira na dob. Kod nas je, pak, druga priča jer tu vas samo plaše godinama; kada ste mladi onda ste nezreli za bilo što, a kada ostarite, onda je, je.iga, (pre)kasno ili jednostavno – nije primjereno godinama.
Stoga, ne dozvolite životu da vam se događa i da vas nosi od jedne prema drugoj godini, već si sami pišite stranice tog romana, i ne dajte da vam godine budu prepreka ili da vam drugi određuju što je za mlade, a što za stare.
Što nam godine vrijede ako ih ne napunimo – životom?
Ako sami ne upravljate onim što imate i što vam je najvrijednije, ako sami ne osjećate svoju dob, u jednom trenutku stići će vas godine, uz tek bezvoljno gašenje svijećica na torti. Neki dan mi je prijateljica poslala sliku svoje kćeri koja je proslavila 13. rođendan, a činilo mi se da sam joj još jučer kupovao omiljenu lutku Winx…
Da, vrijeme ide i djeca već su ljudi, godine lete i sa svakom novom stiže nam i nova bora koja nas malo uznemiri (ako vas baš jako smeta znajte da je i malo korekcije – sasvim u redu), ali i podsjeti na razlog zbog kojega smo najčešće malo pametniji, nešto mudriji i mrvicu zreliji te obično svjesniji onoga što želimo.
I zato poglavito u ovim godinama, ne uzimam više puno toga zdravo za gotovo, trudim se reći ono što mislim, stići tamo gdje trebam, veseliti se sitnicama, spavati kada sam umoran, slušati ono što želim, čitati ono što me opušta, družiti se s ljudima koji me zabavljaju i općenito oduševljavati se što je više moguće – ne razmišljajući što je, a što nije primjereno mojim godinama.
Jer godine doista nisu važne. Uostalom, što nam one vrijede ako ih ne napunimo životom!
________________________________________________________________________
Zoran Šabić rođen je 1977. u Sinju, diplomirani je novinar i medicinski tehničar po zanimanju. Završio je srednju medicinsku školu u Splitu i Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, nakon kojeg je ostvario zapaženu novinarsku karijeru te surađivao sa svim istaknutijim hrvatskim lifestyle medijima. Radio je i u UNICEF-u, a s punih 37. godina preselio se u Oslo iako nikad nije planirao živjeti u Norveškoj… Danas tečno govori norveški, obožava modu i putovanja te, unatoč godinama, planira vječno ostati mlad.