Eminentni hrvatski psiholozi zadnjih mjeseci posebno upozoravaju javnost o tome kako pandemija posebno nepovoljno djeluje na mlade ljude. To su dokazali i rezultati nekoliko neovisnih istraživačkih timova u Hrvatskoj, tako i rezultati inozemnih istraživanja.
“Svima nam se život promijenio, ali mladim ljudima su te promjene interferirale s razvojnim zadacima. U životnom razdoblju adolescencije i mlađe odrasle dobi, prirodna je potreba za individualizacijom, odvajanjem od odraslih autoriteta, osamostaljivanjem, provođenjem vremena s vršnjacima. Sve je to osujećeno u zadnjih godinu dana. Osim toga, svakodnevno i višekratno prikazivana crna slika budućnosti u kojoj je neizvjestan kraj pandemije, ali je izvjesna ekonomska kriza, nezaposlenost i ostali tjeskobni scenariji, ne predstavlja povoljan okvir za životnu radost, motivaciju i ambiciju”, objasnila nam je nedavno i dr. sc. Natašom Jokić Begić, prof. psihologije, u razgovoru za Mixer.hr.
Dvostruki porast samoozljeđivanja u zadnjih 20 godina
Kao jedan od negativnih pokazatelja očaja u koji zapadaju mlađe osobe i straha od budućnosti jest i samoozljeđivanje. Recentna istraživanja u svijetu govore kako se čak 6,3% odraslih u određenom trenutku svog života samoozlijedilo, što je više nego dvostruko od brojke od prije dvadesetak godina.
Samoozljeđuju se i žene i muškarci, ali daleko najveći porast je među mladim ženama (16-24). Ukupno se svaka četvrta mlada žena u određenom trenutku samoozlijeđivala. Iako je traženje pomoći često prvi korak do rješavanja ovog problema, to je tema o kojoj se nažalost premalo priča. Stoga smo o ovoj osjetljivoj temi razgovarali s profesoricom psihologije i psihoterapeutkinjom Ivom Mikulić.
Studije pokazuju da samoozljeđivanje s vremenom ne pomaže smanjiti loše osjećaje i može dovesti do razvoja samoubilačkih misli, što je drugi najčešći uzrok smrti kod mladih između 15 i 29 godina
Prva samoozljeđivanja počinju u adolescentskoj dobi
Nesuicidalno samoozljeđivanje (NSSO) je direktno i namjerno, samonaneseno oštećenje vlastitog tjelesnog tkiva bez svjesne suicidalne namjere. Zbog rasprostranjenosti među adolescentima i štetnog utjecaja na tjelesno i mentalno zdravlje te socijalnog funkcioniranja značajan je javno zdravstveni problem mladih. NSSO najčešće počinje u adolescentnoj dobi te može imati različite oblike poput rezanja, grebanja, ubadanja kože, urezivanja znakova, udaranja dijelovima tijela, paljenja i sprječavanja cijeljenja rana, pri čemu, pokazuju istraživanja, djevojčice najčešće koriste rezanje, a dječaci udaranje kao metodu samoozljeđivanja.
Razlozi zbog kojih bi se netko mogao samoozlijediti složeni su. Znamo da je samoozljeđivanje znak ozbiljne emocionalne tegobe i većina ljudi koji se samoozljeđuje čini to jer se pokušava suočiti s tim teškim osjećajima. Ali studije pokazuju da samoozljeđivanje s vremenom ne pomaže smanjiti ovakve osjećaje i može dovesti do razvoja samoubilačkih misli, što je drugi najčešći uzrok smrti kod mladih između 15 i 29 godina, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO).
“Mladi danas žive u okolnostima koje za njih mogu biti vrlo izazovne. Iako moderno doba pruža velike prednosti u odnosu na neka prethodna vremena, ono pruža i određene izazove uz koje mlade osobe imaju teškoće uskladiti se s njima. U doba kada je sve pruženo gotovo kao na pladnju, i sve je na samo jedan klik od nas, susreću se, primjerice, s raznim sadržajem koji nije u skladu s njihovim uzrastom. Ne povezuju se na osobnoj razini već većinom samo online što uvelike utječe na bio-psiho-socijalni razvoj. Lakše se brišu granice između dobra i zla jer je odgovornost online komunikacijom svedena na minimum, doživljavaju da upravljaju tuđim životima kroz samo jedan ‘hejterski’ komentar, ali i da tako netko može upravljati njihovim životima, itd. Osim toga, budući da su im sada pružene razne mogućnosti koje prije nismo imali, u skladu s tim rastu i zahtjevi koje većinom roditelji i drugi stariji imaju od mlađe generacije”, ističe Iva.
Zašto dolazi do samoozljeđivanja?
Iva objašnjava kako do samoozljeđivanja najčešće dolazi jer je to svojevrsni način uspostave doživljaja kontrole, odnosno upravljanja nad vlastitim životom i kontrole nad onime što, kako i koliko osjećamo i doživljavamo.
“Služi da umanjimo neku bol, patnju ili s druge strane da bi nešto osjetili kada se emocionalno udaljavamo i emocionalno se ‘otupimo’ jer su emocije koje doživljavamo preintenzivne, bolne i sl. Samoozljeđivanje se odnosi na ponašanja nanošenja štete vlastitom tijelu, a ta šteta se može nanositi direktno u smislu direktnih fizičkih ozljeda tijelu kao što je rezanje, grebanje, onemogućavanje zarastanja rana, paljenje upaljačem, grizenje ili indirektno, kao primjerice ovisnosti, poremećaji hranjenja, intoksikacije itd.”, objašnjava naša sugovornica.
Studija mladih (od 16 do 21 godine), otkrila je da je samoozljeđivanje jedan od najsnažnijih prediktora prelaska sa samoubilačkih misli na pokušaje
Važno je zapamtiti da si većina ljudi koji se samoozljeđuju neće oduzeti život, ali postoji snažna veza između samoubojstva i samoozljeđivanja. Studija mladih (od 16 do 21 godine), otkrila je da je samoozljeđivanje jedan od najsnažnijih prediktora prelaska sa samoubilačkih misli na pokušaje. Iva ističe kako samoozljeđivanje može i ne mora biti povezano sa suicidnim mislima.
“Samoozljeđivanje se odnosi na ponašanja koja nisu usmjerena na suicid već na želju za ublažavanjem ili oslobađanjem od određenih emocija/doživljaja. No, između ostalog, kako se osoba navikava na količinu boli koju sebi nanosi fizičkim samoozljeđivanjem i taj intenzitet povećava, i ne čini se ništa po tom pitanju, samoozljeđivanje postaje rizični čimbenik suicida.”
Utjecaj pandemije na porast samoozljeđivanja
Mladi govore da im je nedostatak pristupa podršci za mentalno zdravlje glavna briga i da prilagodba online podršci može biti veliki izazov tijekom pandemije. To izaziva značajnu zabrinutost zbog načina na koji se oni koji se samoozljeđuju snalaze u ovoj životnoj situaciji. Smanjen kontakt s obitelji i prijateljima, plus ograničenja koja utječu na zajednice, također ostavljaju trag, a usamljenost i samoozljeđivanje su povezani. Troje od deset ljudi koji su se samoozljeđivali u proteklih godinu dana rekli su da se osjećaju vrlo usamljeno i izolirano – deset puta više od onih koji se nisu samoozljeđivali, govore istraživanja u Velikoj Britaniji.
“Pandemija, kao i ostale vanjske okolnosti, ne uzrokuju direktno pojavu samoozljeđivanja, ali mogu biti varijable uz koje je povećana vjerojatnost da će mladi razviti osjećaj bespomoćnosti, tjeskobe i sl., i potom i tražiti (većinom nesvjesno) način kako ublažiti te simptome, te razviti nove kao što je samoozljeđivanje. Jer samoozljeđivanje ‘služi’ i kao način umanjivanja napetosti”, ističe naša sugovornica.
Potrebno je izraziti želju za razumijevanjem, podršku u smislu da smo tu za njih i da želimo pomoći, da nisu sami, a nikako osudu, napad ili prijetnje bilo kojeg tipa kao što su emocionalne ucjene, poput ‘znaš li što meni time činiš/kako si to mogao/jesi li ti normalna?!’ i sl.
Kako pomoći i pružiti podršku?
Ako samoozljeđivanje postane dugoročno ponašanje, kasnije će u životu biti teže pronaći alternativne zdrave načine za suočavanje s nevoljama i problemima. Iz tih je razloga ključno pružiti učinkovitu i dostupnu podršku onima koji su se samoozlijedili. Najvažnije je pružiti uvjete u kojima ćemo povećati šansu da osoba razvije doživljaj povjerenja i sigurnosti, govori nam Iva.
“Potrebno je uvažiti emocije koje osoba doživljava, vjerovati u ono što govori, pitati kako možemo pomoći, pitati ih kako se osjećaju, izraziti želju da bolje razumijemo njihovu potrebu za samoozljeđivanjem. I naravno, obavezno obavijestiti roditelje i potražiti pomoć stručne osobe. Također, potrebno je izraziti želju za razumijevanjem, podršku u smislu da smo tu za njih i da želimo pomoći, da nisu sami, a nikako osudu, napad ili prijetnje bilo kojeg tipa kao što su emocionalne ucjene, poput ‘znaš li što meni time činiš/kako si to mogao/jesi li ti normalna?!’ i sl.”, zaključuje psihologinja Mikulić.