Vremešni rock fundamentalisti mogu tvrditi da je Rod Stewart „prdnuo u rosu“ još 1972. nakon objavljivanja „Never A Dull Moment“ zaključnim u četverolistu sjajnih albuma začetih solo prvijencem iz 1969. godine.
Oni još zagriženiji mogu pljunuti na cijelu karijeru nakon Rodova staža u The Jeff Beck Group i Facesima no „stara kajla“ s postojanom frizurom „a la petarda u kosi“ i vječnom sklonošću za odjevne predmete s uzorkom leoparda, tigra ili zebre, jedna je od golemih figura u povijesti rocka. I popa, naravno.
Od nekadašnjeg uličnog svirača do mega-zvijezde
Uostalom, Rod je jedan od veterana koji se može doista pohvaliti senzacionalnom diskografijom tijekom prve desetljetke (ili preciznije od 1968. do 1974.) ali i lukrativnom karijerom globalne mega-zvijezde koja se protegnula do danas.
Negdašnji ulični svirač usne harmonike a kasnije znan i kao Rod the Mod, karijeru je započeo još 1964. u grupi Long John Baldryja; u bandu čije je ime Hoochie Coochie Men (po blues standardu Williea Dixona) ukazivalo na temeljnu žanrovsku sklonost.
Još u društvu s Baldryjem snima prve demo skladbe te i objavljuje prvi samostalni singl s coverom Sonyja Boy Williamsa „Good Morning Little Schoolgirl“. Singl se baš nije proslavio, Hoochie Coochie Men ne uspijevaju doći do ugovora za snimanje albuma pa Stewart zajedno s Baldryjem, Brianom Augerom, Julie Driscoll i još trojicom glazbenika osniva blues/soul grupu Steampacket.
Bend debitira kao predgrupa Rolling Stonesima u svibnju 1965. i kreće s njima na turneju a Rod istovremeno pokušava pogurati i samostalnu karijeru objavljujući novi singl „The Day Will Come“ a potom 1966. i cover teme „Shake“ Sama Cookea (koji je bio jedan od njegovih trajnih uzora) uz pratnju Brian Auger Trinity.
Stvari se mijenjaju kada pristupa glupi Jeff Beck Group
Ni ovog puta nije skrenuo pažnju kritike na sebe. Nakon kratkog iskustva s grupom Shotgun Express stvari se konačno mijenjaju jer 1967. pristupa Jeff Beck Group u kojoj je, uz slavnog bivšeg gitaristu Yardbirdsa (i jednog od najboljih rock gitarista svih vremena), bio i ritam gitarist a kasnije basist Ron Wood a klavijaturist Nicky Hopkins.
S Beckom snima dva sjajna albuma: „Truth“ (1968.) i „Beck-Ola“ (1969). Ovaj prvi, objavljen pet mjeseci prije prvijenca Zeppelina, donio je izvrsnu hard-blues rock izvedbu „You Shook Me“ Muddyja Watersa koju su, zanimljivo je, u sličnom aranžmanu snimili i Led Zeppelin pokazujući da su korijeni oba benda bili položeni u istoj tradiciji blues rocka i iskustva Yardbirdsa. Uostalom na sessionu u studiju tokom snimanja albuma „ruku je dao“ i basist Zeppelina John Paul Jones svirajući Hammond.
Jeff Beck Group učestalo sviraju i u Americi a uspjeh „Trutha“ prati objavljivanje drugog albuma „Beck-Ola“. No bilo je to i vrijeme Stewartovog snimanja solo prvijenca – posve drugačijeg od trase kojom je krenuo Beck – na kojem surađuju i Ron Wood i Ian McLagan iz Small Facesa što dodatno raspiruje tenzije u bandu koji se uskoro, unatoč veoma dobrom albumu i američkim svirkama, razilazi.
Kako to već biva kad jednim smrkne drugima svane. Naime, odlaskom gitariste Stevea Marriotta iz Small Facesa (koji s Peterom Framptonom osniva „super-grupu“ Humble Pie) te dolaskom u bend Rona Wooda kao gitariste i Roda kao pjevača koji su se priključili preostaloj trojci (Ronnie Lane, Ian McLagan i Kenney Jones) nastaju Faces; jedan od najznačajnijih britanskih R&B/blues/rock bandova.
Faces; jedan od najznačajnijih britanskih R&B/blues/rock bandova
Iste godine, prije nego li će novi bend objaviti nastupni album, Stewart objavljuje solo prvijenac „An Old Raincoat Won’t Ever Let You Down“ (također znan i po američkom imenu „The Rod Stewart Album“) sa skladbama u kojima meko srastaju rock, folk i country blues. Album je donio miks autorskih tema poput „Cindy’s Lament“ i naslovnog broja te, za Stewarta standardne, covere poput „Dirty Old Town“. Koji mjesec kasnije izlazi i nastupni album Facesa „First Step“ kojeg je većina kritike nazvala obećavajućim projektom banda koji još traži svoj pravi izraz.
Rod pak 1970. objavljuje i drugi samostalni album „Gasoline Alley“ snimajući ga, kao i prethodnika, mahom akustičnim instrumentima. Jer, kako je to kazao jedan od tadašnjih recenzenata albuma, Stewart je rock and roll standardima i temama pristupio kao folk / folk blues izvođač. Album je prošao mnogo bolje od (do danas pomalo zapostavljenog) prvijenca.
Treći samostalni projekt „Every Picture Tells A Story“ (1971.) bio je još bolji a „Maggie May“ – iako objavljena kao B-strana singla – postaje hit i jedna od najznačajnijih skladbi u Stewartovom portfelju. Svakako zahvaljujući i specifičnom zvuku mandoline koju je odsvirao Ray Jackson iz engleske folk-rock družine Lindisfarne. I ostali su brojevi albuma koji je i dalje bio osebujan Stewartov miks folka, bluesa te – daleko više od prethodnika – hard rocka, bili su jednako uvjerljivi pa „Every Pictures…“ ostaje, ne samo za potpisnika ovih redaka, najbolji u Rodovoj diskografiji. Posebice kad je riječ o temama „Mandolin Wind“, soulom ozračenom coveru Temptationsa „“(I Know) I’m Losing You“, temi Tima Hardina „Reason To Believe“ ili Dylanovoj „Tomorrow Is a Long Time“.
Zvučali su jednako moćno kao Rolling Stonesi
Da je Stewartu krenulo na oba fronta pokazao je i drugi album Facesa „Long Player“ (1971.). U brojevima poput sjajnog devetminutnog „jama“ u coveru Broonzyjeve „I Feel Good“ Faces su zvučali jednako moćno kao Rolling Stonesi ostajući trajno zaslužni i za uzlet američkog southern rocka i pojave kasnijih „revival“ bandova iz devedesetih poput The Black Crows. No poseban adut albuma bili su autorski zgodici članova benda: „Tell Everyone“, „On the Beach“, „Bad ‘N’ Ruin“, „Sweet Lady Mary“…
Ni ovog puta nije izostao izniman cover; McCartneyeva „Maybe I’m Amazed“ bila je uvjerljivija od izvornika… Album je ušao na Top 10 s obje strane Atlantika a Facesi neprestano nastupaju no u bendu su sve očitije napukline i trzavice zbog Stewartove vožnje na dva kolosijeka i zahuktale solo karijere. Bilo je to očito nakon objavljivanja njegova četvrtog samostalnog albuma „Never A Dull Moment“ koji je ponovio uspješnu formulu prethodnika te dospio do drugog mjesta američke rang liste i na sam vrh u Velikoj Britaniji. Baš kao i singlovi „You Wear It Well“ te cover Cookovog standarda „Twisting the Night Away“. Iste godine i Faces objavljuju novi – do danas nepotrošen i svjež kao u doba izvornog objavljivanja – album „A Nod Is As God As A Wink… To A Blind Horse“. I on je dao golemi hit „Stay With Me“, jedini koji se mogao mjeriti s Rodovim hitovima poput „Maggie May“ ali i niz ništa slabijih tema. S izuzetkom iznimnog covera skladbe „Memphis“ Chucka Berryja, redom autorskih brojeva svih članova benda.
Nova faza Stewartove karijere
Posljednji album Facesa „Ooh La La“ iz 1973. bio je tek malo slabiji a, zacijelo poguran i Stewartovom nabujalom slavom dospio je na sam vrh engleske rang liste. Skladbe poput Rodove „Silicone Grown“, „Cindy Incidentally“, „If I’m on the Late Side“, „Glad and Sorry“ ili naslovni broj u samom su vrhu diskografije Facesa uz golem autorski obol Ronniea Lanea. No, još tijekom snimanja albuma sukob između Stewarta – koji je u studiju za snimanja albuma proveo svega par tjedana – i ostatka benda bio je sve izraženiji a razlaz neminovan. Novi Rodov album „Smiler“ (1974.) starim je fanovima i Stewarta i Facesa donio razočarenje zbog naglašenog manirizma i ponavljanja stare formule. Iako je, naravno, i on dospio na vrh rang lista te dao hit „Farewell“. Bila je to i svojevrsna poruka Facesima od kojih se Stewart trajno oprostio. Baš kao i Ron Wood koji je 1975., nakon odlaksa Micka Taylora, postao gitarist Rolling Stonesa.
Odlaskom u Los Angeles 1975. i objavljivanjem albuma „Atlantic Crossing“ koji je iznjedrio golemi hit „Sailing“ i soul cover „This Old Heart Of Mine“, počinje nova faza Stewartove karijere. „Atlantic Crossing“, snimljen za novu etiketu WB u suradnji s producentom Tomom Dowdom, bio je očišćen i najmanje natruhe ranijih folk i blues stilizacija odbačenih u korist ispeglanog pop-rocka, stilizacija soula i balada kojima je Rodov vokal bio glavni adut. Doslovno „prešavši Atlantik“ Stewart je doista postao globalna pop zvijezda koja u drugoj polovini sedamdesetih proizvodila hit albume (multimilijunski „A Night In The Town“, „Foot Loose & Fancy Free“…) i hit singlove („Tonight’s the Night“, cover Cata Stevensa „First Cut Is The Deapest“, „The Killing of Georgie (Part 1 and 2)“, „Yu’re On My Heart“…) kao na traci.
Tijekom osamdesetih i devedesetih ipak sve više klizi u ispeglani rutinirani pop mainstream daleko od kvalitete albuma iz sedamdesetih.