Božidar Domagoj Burić: Uskoci su bili frajerčine per excellence!

‘Doba uskoka’ zavladalo je Hrvatskom. Dokumentarni film scenarista i redatelja Božidara Domagoja Burića, koji smo prvi pogledali, u kino je distribuciji, a već prvoga dana ušao je među prvih pet filmova u svim hrvatskim kinima.

Taj status nema puno uradaka u ovom žanru, ali na uskoke se jednostavno teško može ostati ravnodušan. Idejno riješenje cijele filmske ekipe – da nam povijesnu priču o kojoj rijetki puno znaju – prikažu na tako znanstveno neopterećujući i vizualno najljepši mogući način, sigurno će naići na dobar odaziv.

Samog Burića zamolili smo da nam objasni kako se rađaju ideje za njegove povijesne priče, koliko traju pripreme i zašto se uporno bavi poviješću. Doznali smo i bi li se na sličan način pozabavio sadašnjošću. Njega samog vratili smo u vrijeme i prostor djetinjstva – Ravno kod Dubrovnika gosparu Buriću i dalje je duboko u srcu.

Uskoci – čudesan svijet gotovo potpuno skrivene povijesti

Doba uskoka najsvježiji je uradak s Vašim potpisom. Pogledali smo ga prvi, ostali bez riječi od kvalitete, pomno pronalazili riječi koje će sve opisati… Na koji način dolazite do ideje za priču koju želite ispričati?

U ovom konkretnom slučaju, ideju mi je dao prijatelj Krsto Lončarić, koji je podrijetlom Senjanin. U trenutku kad sam dovršavao “Republiku” rekao sam mu kako tražim temu za novu seriju, a već sam ih imao nekoliko na umu. No, kad me je zapitao: “A zašto ne napraviš seriju o senjskim uskocima?”, odmah sam shvatio koliko je njegov prijedlog zanimljiv. Bacio sam se na istraživanje i otkrio cijeli jedan čudesan svijet gotovo potpuno skrivene povijesti. I, evo: danas imamo “Doba uskoka”. 

Razmazili ste nas svojim prijašnjim uratcima o našoj slavnoj prošlosti i povijesti. Što Vam je najzanimljivije kod uskoka? 

Teško da bi sve ono što me je kod uskoka fasciniralo stalo u jedan intervju. Ali, ovako, na prvu – njihova tvrdoglavost, epska neustrašivost te gotovo potpuno ignoriranje tadašnjih političkih i vojnih supersila. Današnjim rječnikom, uskoci su bili frajerčine per excellence.

Kako ste birali glumce koji su u filmu i koliko je Senj danas mogao glumiti sam sebe? 

Teško mi je objasniti kriterije koji su me vodili u odabiru glumaca. To je, gotovo u potpunosti, bila stvar unutarnjeg osjećaja kojega je teško opisati. Ono u što sam se, radeći na ovom projektu uvjerio na svoje oči, jest to da Hrvatska ima odlične glumce. Što se tiče današnjeg Senja, u njemu nismo mogli snimati u onolikoj mjeri koliko bih to želio, budući da je grad bio razoren u bombardiranjima za Drugog svjetskog rata te nije zadržao gotovo ništa od svog izgleda iz uskočkog perioda. 

Teško da bi sve ono što me je kod uskoka fasciniralo stalo u jedan intervju. Ali, ovako, na prvu – njihova tvrdoglavost, epska neustrašivost te gotovo potpuno ignoriranje tadašnjih političkih i vojnih supersila. Današnjim rječnikom, uskoci su bili frajerčine per excellence.

Koliko je trajalo snimanje i koji su bili najveći izazovi? 

Sama snimanja su, u razmacima od po nekoliko mjeseci između svakog terena, trajala nešto više od godinu i pol dana. Izazove je, također, nemoguće nabrojati, jer je praktički svaka scena bila vrlo zahtjevna u produkcijskom smislu. No, na moju sreću, za producenticu sam imao Mariju Kosor, neopisivo sposobnu i dragu osobu, pa su svi ti iznimno složeni produkcijski zahtjevi razriješeni na najbolji mogući način. Osobno, možda najzahtjevnije snimanje u mojoj dosadašnjoj karijeri bile su scene na mletačkoj ratnoj galiji, čiju smo repliku u izvornim dimenzijama napravili u našem prisavskom studiju 10. 

Najzahtjevnije snimanje u dosadašnjoj karijeri

Pronašli ste sjajne znanstvenike i s međunarodnih Sveučilišta… 

Većini gledatelja možda ta imena neće puno značiti, ali imena Luciena Belyja, Davida Abulafie ili Kate Fleet u svijetu povjesničara izgovaraju se sa strahopoštovanjem. Osim toga, u seriji je sudjelovala i Wendy Bracewell, sjajna britansko-australska povjesničarka koja je napisala najbolju meni poznatu sintezu povijesti uskočkog Senja. Naravno, tu je i naš eminentni povjesničar, profesor Neven Budak koji je bio glavni stručni savjetnik na projektu. 

U Vašem su profesionalnom fokusu znanost i povijest. Zašto? 

Prije svega zato što sam po struci profesor povijesti. Osim toga, odrastao sam u Dubrovniku, a kad svakoga dana, od malih nogu, gledaš u te moćne i prelijepe zidine, u taj Grad satkan od tkiva natopljenog poviješću, i to svjetski važnom, jednostavno se moraš zaljubiti u povijest. Ne vjerujem da postoji ijedan Dubrovčanin koji ne voli povijest. A što se tiče znanosti, nju uvijek biram kao blisku prijateljicu, jer sam veliki poklonik logičkog razmišljanja. Da se mene pita, logiku bih postavio kao obvezan školski predmet od sedmog razreda osnovne do posljednjeg razreda srednje škole. 

odrastao sam u Dubrovniku, a kad svakoga dana, od malih nogu, gledaš u te moćne i prelijepe zidine, u taj Grad satkan od tkiva natopljenog poviješću, i to svjetski važnom, jednostavno se moraš zaljubiti u povijest. Ne vjerujem da postoji ijedan Dubrovčanin koji ne voli povijest

Vaše serije prati sjajna glazba. Kako nastaje? 

Glazba za sve te serije nastala je u sinergiji s mojim najboljim prijateljem Srđanom Sekulovićem Skansijem. Poznajemo se još od osnovne škole, muziciramo zajedno već valjda trideset godina, a on je glazbeni genijalac. Uvijek me pitaju je li mi stvaranje glazbe za serije izazov, a uvijek odgovaram: apsolutno ne! To mi nije izazov, nego užitak. 

Jedna od Vaših serija je i ‘Ludi rimski carevi’. Koji vam je najdraži, koji najluđi, a s kojim biste se možda htjeli družiti? 

Niti jedan od te četvorice iz serijala nije bio lud, barem ne u kliničkom smislu. Svi su bili iznimno inteligentni ljudi koji su ušli u otvoren sukob s tradicionalnim, patrijarhalnim Rimom i zato ih je državna propaganda proglasila ludima. Recimo, Kaligula: izgleda li Vam proglašenje konja konzulom kao djelo luđaka? Meni uopće ne, dapače, to mi izgleda kao vrlo duboko i temeljito promišljen državnički čin, jedna vrlo slojevita politička izjava, usto i urnebesno inteligentna i duhovita. Biste li mene, primjerice, proglasili ludim kad bih Vam rekao da bih na nekim istaknutim političkim pozicijama radije vidio konja nego neke ljude koji te funkcije danas obnašaju? Vjerujem da ne biste, dapače, vjerujem da biste se složili sa mnom. Ali bi mene i svakoga tko bi tako nešto izjavio, politički establišment vjerojatno proglasio ludim. Eto, pojednostavljeno, to se otprilke dogodilo Kaliguli, Neronu ili Komodu.

Kad biste se bavili aktualnim trenutkom u Hrvatskoj kako bi se serijal zvao i čime biste se bavili? 

Ni u ludilu se ne bih bavio aktualnim trenutkom u Hrvatskoj. Nisam baš ljubitelj politike niti korištenja povijesti u političke svrhe i zato uvijek nastojim ‘bježati’ što dalje u povijest, jer s vremenskom udaljenošću opada i mogućnost da netko ispolitizira to čime se bavim. 

Dubrovnik – jedini uz Rim i Istanbul – ima privilegiju…

U radu se da primijetiti jedna doza šarma. To možemo pripisati gosparskom šarmu i ariji Grada… Zašto, po Vama, Dubrovnik i danas pišemo velikim slovom G i živi li on dovoljno svoju slavu prošlost?

Dubrovnik je istinski zaslužio to kapitalom pisano ‘G’. Još samo dva grada na svijetu imaju tu privilegiju, Rim i Istanbul, ali Dubrovnik se, kao mali grad smješten na geostrateški vrlo nepovoljnom mjestu, morao puno više potruditi da stekne tu čast. Zato je poseban i zato je najljepši na svijetu. 

Ni u ludilu se ne bih bavio aktualnim trenutkom u Hrvatskoj. Nisam baš ljubitelj politike niti korištenja povijesti u političke svrhe i zato uvijek nastojim ‘bježati’ što dalje u povijest, jer s vremenskom udaljenošću opada i mogućnost da netko ispolitizira to čime se bavim.

Koliko je za ideje i priče zaslužna, recimo, razbibriga u vrtu Ravnog? 

Jako ste me razveselili ovim pitanjem. Da, pozamašan dio djetinjstva proveo sam kod djeda i bake u hercegovačkom zaleđu Dubrovnika, u Ravnom. Iz istog tog kraja, po ocu, potječe i veliki Ruđer Bošković, uz Teslu vjerojatno najvažniji Hrvat koji je ikad živio. Ravno je u mom djetinjem sjećanju mitsko mjesto u kojem su se odvijali najljepši događaji najljepšeg djetinjstva kojeg možete zamisliti. Moj dida Božo nas je toliko volio da nam je – svojim unucima – napravio pravi mali zoološki vrt, pa čak i bazen usred hercegovačkog krša. Takvo djetinjstvo mora utjecati na svakoga, pa naravno da je utjecalo i na mene. Ono je neodvojivi dio mene, pa vjerojatno samim time i mojih kreativnih procesa.

Čime ćete se baviti nakon Doba uskoka? 

Čovjekom koji je već odavno trebao dobiti primjerenu ekranizaciju, a nije – carom Dioklecijanom. Ne samo da je on prvi Splićanin, nego je usto i, po meni, jedan od najvažnijih vladara u cjelokupnoj europskoj povijesti. Veselim se povratku u antiku!

Fotografije: privatni album