Selidbom s Angie u Berlin iz Švicarske gdje se sklonio nakon incidenta u Londonu i optužbi za fašizam, Bowie otvara novo blistavo poglavlje. Neposredni povod za selidbu bio je rad na filmu no bio je to zapravo i bijeg od dvaju turbulentnih američkih godina i boravka u Los Angelesu.
U Berlinu je u Hansa studiju završio rad na Iggyjevom ‘Idiotu’ koji je, mnogi su držali, bio i priprema za ideje koje će oploditi na svom slijedećem projektu te sve više bio opčinjen krautrockom, minimalizmom i ambijentalnom glazbom.
Album eksperimentalnog rocka
U uski krug suradnika pristigao je i Brian Eno (koji je napustivši Roxy Music već objavio svoja dva ambijentalna albuma ‘Another Green World’ i ‘Discreet Music’ te surađivao s njemačkim bandom Harmonia čiji se trag osjeća na ‘Lowu’) dok je za ko-producenta ponovo izabran Tony Visconti.
Album ‘Low’ sniman je od rujna do studenog 1976. najprije na sessionima u Château d’Hérouville u francuskom Hérouvilleu, a potom – nakon selidbe Iggyja i Davida u Berlin – u Hansa Tonstudios. Nazvali ga albumom eksperimentalnog rocka, art rockom ili Bowievim posvajanjem pouka krautrockera, elektroničkih eksperimenata i ambijentalne glazbe (pod utjecajem Briana Enoa i njegovih sintesajzera), ‘Low’ je donio balansiranu kombinaciju avangardom ozračenih pop-rock skladbi i instrumentala. Album je ponovo Bowiea predstavio kao predvodnika avangardnog odsječka rocka. Naravno novoj eksperimentalnoj zvukovnici u mnogome je pomogao i Visconti koji je uveo svoje novo tehnološko otkriće: digitalni uređaj za delay Eventide H910 Harmonizer.
Ogledni primjerak nove faze art-pop/rocka
Prva strana albuma pripala je skladbama kojima dominiraju reske gitare (na tragu Neu!), sintesajzersi dronovi (a la Tangerine Dream) i gotovo robotski pulsirajući ritam (danak Kraftwerka) uz Bowiev ‘spušteni’ vokal.
‘Speed Of Life’, prvi broj na A strani, je doduše instrumental no ogledni primjerak nove faze art-pop/rocka te logičan uvod u minijaturu ‘Breaking Glass’ s Alomarovom gitarom koja reže poput skalpela te sjajnim učinkom basiste Murraya i bubnjara Davisa koji su s Bowiem supotpisali skladbu.
‘What In The World’ počinje gugutanjem sintesajzera uz Alomarove gitarske vožnje te izuzetan učinak Davisovih bubnjeva i Eventide Harmonizera koji su svojevrsna ubrzana gitarska krautrockerska verzija ‘furke’ iz ‘Fashion’ sa kasnijeg ‘Scary Monsters’.
‘Sound And Vision’ bi u instrumentalnom jednoipominutnom uvodu s pozadinskim vokalom Mary Hopkin bez Enoovih sintesajzera i kasnijeg Bowievog dubokog i visokog vokala djelovao kao prava pop skladba. Sjajna tema koja je melodiozna i zarazna ali ujedno i slojevita (s iznimnim učincima svih glazbenika uključujući i Bowiev saksofon u drugom planu i gudačke dionice ARP sintesajzera) dok u mračnom tekstu – čistoj suprotnosti glazbenoj razigranosti – odražava Bowievo psihičko stanje konfuznih losanđeleških godina i strah od gubitka kreativnosti.
Laganica ‘Always Crashing In The Same Car’ govori o ponavaljanju istih grešaka no inspirirana je stvarnim Bowievim događajem kad se, na vrhunsku kokainske ovisnosti, svojim automobilom zalijetao na automobil dealera koji ga je, kako je tvrdio, opljačkao. Skladba obilato koristi Enoove fluidne sintesajzere te upečatljive Farfisa orgulje u međuigri s gitarom Rickyja Gardinera. ‘Be My Wife’ je drugačija s ragtime klavirom i dominantnom Bowievom solo gitarom te najbliža ‘klasičnoj’ rock skladbi a ‘A New Career In New Town’ još jedan kratki instrumental koji pomiruje ‘klasični rock’ (s usnom harmonikom, pulsirajućim basom i čvrstim bubnjem) s elektronikom.
Niz novih Enoovih patenata, vokal bez teksta i Bowiev sablasni saksofon…
Druga strana albuma je uglavnom instrumentalna dugujući mnogo Enoou čijim je – slučajnim i namjernim – glazbenim eksperimentalnim „snolikim“ snimkama Bowie dao golem prostor. Šestomiutnu mračnu ‘Warszawu’ tako otvaraju Enoovi sintesajzeri udarajući temelj dominantnoj atmosferi četverodijelne skladbe. Na pola skladbe uključuje se Bowiev vokal bez teksta (dajući dodatnu teksturu i atmosferu mistične mise) dok Enoo sintesajzerskim dronom dočarava zvuk aboriđinskog didžeridua što, kao i vokal, vuče broj prema elektroničkoj inačici world musica.
‘Warszawa’ je ispala baš onako kakvu je Bowie želio: zvučna impresija turobnog grada s Enoovom glazbenom konstrukcijom koja je ‘i emotivna i gotovo religijska’. Tehnika kolažiranja koju je Bowie već ranije posvojio i Enoovi eksperimenti u studiju (posebice spajanje nasumično odabranih dionica u novu cjelinu) očiti su na cijeloj drugoj strani albuma. ‘Art Decade’ je ambijentalna elektronička tema posvećena berlinskoj ulici s obiljem zgrada Art decoa a snimili su je Bowie i Eno svirajući klavir, Moog sintesajzer, vibrafon, gitaru i chamberlin (glazbalo koje je bilo preteča melotrona) te čelist Eduard Meyer. ‘Weeping Wall’ u cijelosti je odsvirao sam Bowie kao razradu folk teme ‘Scarborough Fire’ nadahnut minimalizmom Stevea Reicha (ali i ambijentalnošću elektronike Tangerine Dream) svirajući vibrafon, ksilofon, sintesajzere, gitaru, klavir, chamberlin, udaraljke… a ‘Subterraneans’ prava eksperimentalna studijska konstrukcija s golemim obolom Enoa bila je Bowieva zvučna slika stanovnika Istočnog Berlina zarobljenih s druge strane zida. Melankolična i još mračnija od ‘Warszawe’ donijela je niz novih Enoovih patenata, vokal bez teksta i Bowiev sablasni saksofon.
‘Low’ je dio kritičara čitao kao album koji slavi mržnju, beznađe i nihilizam
‘Low’ je bio novo remek djelo: bowievski do srži ali i svjež, inovativan, utjecajan album koji je mogao ruku pod ruku s onom drugom revolucijom: punkom. No dio britanske kritike selidbu u Berlin shvatio je kao potvrdu Bowieve naklonosti nacizmu. Dapače, ‘Low’ je dio kritičara čitao kao ‘totalitarnu glazbu’, kao album koji slavi mržnju, beznađe i nihilizam. No album ipak nije bio komercijalni pobačaj. Dapače, u Velikoj Britaniji je dospio na 2. mjesto rang lista, a u SAD na 11.
Davida sve to nije nimalo pokolebalo jer Berlin – uz druženje s Iggyjem Popom kojem je uskoro producirao i drugi album, Brianom Enoom, osebujnim likovima iz noćnih klubova, berlinskim umjetnicima – je bio njegova nova idealna adresa.
Obožavao je duh starog predratnog ‘dekadentnog’ Berlina, njegove muzeje, njemačke ekspresioniste (čije je radove počeo kupovati) ali i novu scenu te Istočni Berlin kojeg je držao svojevrsnom vremenskom kapsulom zamrznutom u doba podizanja zida.