U Berlinskom zidu koji dijeli djelo i umjetnika može/mora postojati i neki Checkpoint Charlie.
Na popisu antivaksera ili pak celebrityja koji financijski ili moralno podržavaju njihove kampanje visoko su Van Morrison i Eric Clapton. Obojica među mojim trajnim favoritima.
Antivakseri među glazbenicima
Van Morrison još od dana Thema, a onda redom kao čudesni singer-songwriter koji je u šezdesetima, sedamdesetima i osamdesetima snimio hrpetinu esencijalnih albuma miješajući u njima folk, rhythm and blues, blue-eyed soul, keltsku tradicijsku glazbu, jazz i rock… Van Morrison koji tvrdi da nije antivakser već diže glas za pravo izbora i slobodu odlučivanja, već je ranije, naime, zaradio kritike i od irskog ministra zdravstva jer se zalagao za potpuno ukidanje ‘lockdowna’, a anti-COVID mjere nazivao fašizmom.
Claptona sam pak ‘popušio’ još u nježnim tinejdžerskim godinama držeći i danas onaj čuveni album Mayallovih Bluesbreakersa (takozvani ‘Beano’ album) remek djelom ‘bijelog bluesa’ a onda s Cream – čiji su mi svi albumi (baš kao i recimo Jacku Whiteu) jednako uzbudljivi kao u vrijeme izvornih objavljivanja – pa s Blind Faith i Dominosima te niskom samostalnih albuma iz sedamdesetih.
Pače, Claptonovo poznavanje same esencije bluesa – koje je bljesnulo i na mnogim projektima s glazbenicima poput Wyntona Marsalisa ili B.B.Kinga – uvijek me obaralo s nogu. Bez obzira na vlastite promjene glazbenog ukusa i faze kroz koje sam kao okorjeli diskofil prolazio.
‘Zabijte si to COVID cjepivo u dupe’
A taj isti Clapton kojemu su na londonskim zidovima u šezdesetima poručivali da je sam Bog, ne samo da je stao kao donator na stranu najbučnije britanske antivakserske skupine, tvrdio da neće nastupati tamo gdje se za posjetitelje uvjetuju maske i covid-putovnica, nego je i snimio u najmanje kontroverznu skladbu u kojoj veli ‘zabijte si to COVID cjepivo u dupe’ te se pridružio Vanu Morrisonu u antivakserskoj kampanji.
Iako su Van Morrison i Clapton te ja na sučeljenim stranama pro i contra cjepiva, negiranja znanosti i odnosa prema covidu, ni na kraj mi pameti nije ne slušati njihove albume ili – čim se ukaže prilika – ne otići na njihove koncerte. Doduše ne baš na Vana Morrisona koji me zadnjim svirkama na koje sam odlazio debelo razočarao.
Zašto? Stoga što sam uvijek nastojao podići zid čvršći od Berlinskog između osobnih stavova umjetnika i njihovog djela.
Dakako, ako se u njima ne očituje ideološki i svjetonazorni predznak posve suprotan mome. Jer, smatrao sam, činjenica da su Ezra Pound i Knut Hamsun podržavali fašizam, nimalo ne umanjuje njihov umjetnički opus mada, naravno, govori o njihovim osobnostima, karakteru, etičkim načelima… Isto vrijedi i za genijalne talijanske futuriste koji su – sve do smrti Marinettija koncem 1944. – podržavali Mussolinija, Dalija koji je veličao Hitlera i prijateljevao s Francom ili Emila Noldea kojem je nacizam bio baš OK, britanskog slikara Percyja Wyndham Lewisa koji je bio ljuti rasist i nacist… Popis je podugačak.
Odgovor može dati samo svatko za sebe
Temeljno pitanje, stoga, glasi može li/treba li aktualno pro ili contra cijepljenju mišljenje nekog od celebrityja biti razlog za bojkot njihovih odličnih uradaka? Radova koji su cijepljeni od ideoloških navijanja, dociranja i nametanja svog mišljenja; radova koji ne zrcale rasističke, nacističke, homofobne, šovinističke i vrag će ga znati kakve sve ne ‘uvrnute’ stavove njihovih tvoraca. Nema tu univerzalne formule koja može razriješiti dilemu. Odgovor može dati samo svatko za sebe.
Ovisno o tome smatra li da umjetnost (ili pop kultura) dolazi zajedno u istom paketu s osobom i osobnošću koja iza njih stoji ili pak da u Berlinskom zidu koji dijeli djelo i umjetnika može/mora postojati i neki Checkpoint Charlie. Jer, kvragu, jedno je ipak ako si Tony Cetinski, a drugo ako koncerte otvaraš sa ‘za dom spremni’.