Svaki dan je drugačiji, ali ima i neke svoje zadane trenutke. Četvrtkom – “Provjereno”. I to ne greškom s velikim početnim slovom. Istraživački magazin Nove TV brojnim je gledateljima važan – što zbog toga jer upozorava na probleme pojedinca i rješava ih, što zbog kvalitete i ustrajnosti kojom to rade.
Članica ove kvalitetne ekipe koju predvodi Mato Barišić je i Maja Medaković, novinarka koja najljepše u eteru priča priče. Uz nju ćete plakati, ali zaspati sretni jer sve, ali baš sve može imati sretnu budućnost. U razgovoru Maja nam je otkrila kako pristupa poslu, koje su priče obilježile njezin život, koliko je važno vjerovati suradnicima, ali i komentirala odnos društva prema novinarima.
Dajem sve od sebe da priča bude najbolja
S Vašim pričama obično četvrtkom krećemo na spavanje jer one zatvaraju “Provjereno”. Priznajem, nerijetko plačem. Otkud inspiracija da svaki tjedan ispričate toplu priču teškog sadržaja i sve okrenete na dobro? Jeste li svjesni tog talenta?
Pa kada tako kažete, stvarno ispada da svaka priča ima neki happy end. Ali nije to do mene. To je do ljudi, do sugovornika. Ako oni iz najgorih i najtežih životnih situacija uspiju vidjeti i izvući ono najbolje, moje je samo da tu emociju prenesem gledatelju. Je li to talent, ne znam. Znam da se ne štedim, da dajem sve od sebe da priča bude najbolja što može. Dok je tako, ja sam sretna, talentirana ili ne.
Magazin u kojem radite dulje od desetljeća dokaz je da se istraživačko novinarstvo isplati. Što Vas je privuklo ovoj vrsti novinarstva?
Sve što se tiče moje karijere, dogodilo se poprilično spontano. Nikada u životu nisam imala striktne ciljeve, imala sam smjer u kojem želim ići i snove. Dnevna informativa me nije pretjerano zanimala, uvijek sam bila sklonija duljim formama. Ostalo je povijest evo već punih dvanaest godina.
Možda je to naivno i romantičarski, ali svakodnevica nam je ionako nerijetko siva. Malo boje nikome ne može škoditi. A ljudi za tim iskreno čeznu. I to se vidi svaki puta po reakcijama nakon naših priča
Iz dana u dan svjedočimo podjelama u društvu oko raznih stvari, a opet iz tjedna u tjedan i Vaše priče su dokaz zajedništva. Što to govori o našem društvu?
Huh, to je odlično i teško pitanje, možda više za nekog sociologa nego za novinara. Ali ja biram vjerovati u onu “Što govoriš, to postojiš”. Ako ljude pozivamo na zajedništvo, upućujemo ih da u drugome vide prije svega čovjeka, svog oca, majku, brata, ako ih kroz primjere potičemo na dobro, svima će nam biti bolje. Ne znam, možda je to naivno i romantičarski, ali svakodnevica nam je ionako nerijetko siva. Malo boje nikome ne može škoditi. A ljudi za tim iskreno čeznu. I to se vidi svaki puta po reakcijama nakon naših priča.
Milan i Matija – njih dvojicu nikada neću zaboraviti
Vjerujem da pamtite svoje sugovornike. Hrvatska je po Vašim pričama gradila kuće, mijenjala živote, otplaćivala kredite. Koje su Vas osobno priče posebno obilježile?
Smatram se na neki način blagoslovljenom što iz tjedna u tjedan zahvaljujući poslu upoznajem zaista posebne, velike ljude. Pa tako evo i protekli tjedan, kada sam upoznala četrnaestogodišnju Tonku Jerković koja je kao petogodišnjakinja doživjela prvi, a dvije godine potom i drugi moždani udar. Ostavili su velike posljedice na njezino zdravlje, ali taj duh, taj osmijeh i energija kojom Tonka zrači… To je nešto što vas duboko posrami, zbog čega se svi vaši problemi čine toliko malenima. I naravno, sama sam sebi već pomalo dosadna, ali evo već sedmu godinu zaredom, ponavljam ista dva imena. Milan i Matija. Tu priču, njih dvojicu nikada neću zaboraviti.
Pamtim zauvijek i divnu priču iz Španjolske kad je jedan vremešni gospodin oslikavao crkvu. Možete li se prisjetiti toga?
Kako ne! To mi je jedna od dražih. Kada smo nakon nekoliko tjedana pregovaranja konačno stigli u Madrid, da se don Justo, koji je tada već imao 93 godine, konačno i pojavi čekali smo dulje od sat vremena. Naime, taj mu dan nije bilo dobro i završio je kod liječnika, a kada se konačno pojavio, rečeno nam je da se ne osjeća najbolje i da nisu sigurni koliko će izdržati snimanje. Kada do Madrida potegnete samo radi te priče, to je najmanje što želite čuti. Novinarski mozak odmah odvrti najgore scenarije: hoćemo li imati priču, što ako ne, što će reći producent, troškovi, svašta nešto…
Popis svih poznatih glazbenika koji su se pojavili u seriji ‘Sex i grad’
Unatoč milijun briga koje su se u trenu stvorile nad nama, kada smo počeli snimati sve je teklo glatko. Ma zapravo, kad malo bolje promislim snimatelj Filip Borošak i ja toga smo dana napravili malo čudo. Takvu jednu reportažu snimili smo u samo četiri sata, a svakome tko imalo poznaje televiziju jasno je što to znači.
Jedino na koga se kao novinar na terenu u takvim situacijama možete pouzdati vaš je snimatelj. A ovoga je puta Fićo dao najbolje od sebe. Ta priča nije toliko dojmljiva samo zbog don Justa i njegove katedrale. Ta je priča sve što televizija u tom formatu treba biti zahvaljujući nevjerojatnom Filipovom talentu da gledatelju slikom dočara tu neku posebnu magiju cijeloga mjesta.
Kad se stavite u poziciju gledateljice, čije Vi priloge pamtite kao što mi pamtimo Vaše? Tko je profesionalno utjecao na Vas?
Teško mi je to reći. Puno sam naučila od svih kolega koji su prošli kroz “Provjereno”. Od svakoga pokupiš nešto, tako stvaraš vlastiti stil. Ali recimo cijelu sam proteklu zimu gledala serijal Bena Fogela – “Ljudi iz divljine”. Odličan storytelling, nepretenciozno, nije sebe stavio u prvi plan, ali kroz svaku se epizodu provlače njegove impresije, nenametljivo. Meni odlično!
Ako je čovjek spreman slušati, zaista može čuti nevjerojatne stvari. Da biste znali dobro pričati, najprije morate znati dobro slušati
Mi punimo dušu i baterije dok Vi radite. Kako Vi punite svoje?
Iskreno, često mi je jako teško uz tempo na poslu i sve obaveze koje imam kao mama naći vremena za sebe. Ali nije puno drugačije ni drugim mamama. Nažalost, mi smo same sebi nerijetko na posljednjem mjestu. Ono što sam ove godine svakako promijenila je da prije spavanja, umjesto mobitela, u ruke uzmem knjigu. Počela sam opet čitati i to me jako veseli. Od drugih stvari baterije mi puni odlazak u prirodu s obitelji i neke DIY “mamaste” gluposti koje radim sa svojom curicom.
Bez novinarstva nema ni boljeg društva
Ponovit ću se – najljepše od svih u eteru pričate priče. Tko je Vama pričao bajke i priče i ima li to nekog utjecaja?
Moja je mama nastavnica hrvatskog jezika u mirovini pa je naš kuhinjski stol uvijek bio pun lektira, zadaćnica, čitanki… Čitanje i priče nikako nisam mogla izbjeći, a odrasla sam uz maksimu mojih roditelja – “Razgovor sve rješava”. Najveći utjecaj na moje pričanje priča zapravo su imali sami sugovornici. Ako je čovjek spreman slušati, zaista može čuti nevjerojatne stvari. Da biste znali dobro pričati, najprije morate znati dobro slušati.
Tko je novi Bond: Zamijeniti Daniela Craiga treba Tom Hardy ili možda Goran Višnjić?
Novinarstvo mijenja društvo i svijet. Kako se nosite s tim da smo kolektivno krivi za sve u određenom dijelu društva?
Mislite na to da smo “dnovinari”, šljam, plaćenici, da ne nabrajam više? Jako me to pogađa, sve to doživljavam jako osobno, ali me prije svega žalosti. Kada nam je postalo prihvatljivo da na novinare fizički nasrćemo, da smo poligon za verbalno i fizičko ispucavanje? Da nam se na društvenim mrežama prijeti, spominje djecu? Tome trebamo jasno i glasno reći ne jer bez novinarstva nema ni boljeg društva. Ovo što se trenutačno događa sigurno je i odraz stanja u društvu, odnosa i diskursa na najvišim razinama.
Što biste voljeli napraviti u poslu, a još niste?
Kao što sam rekla, nemam konkretne ciljeve, imam smjer. Zanimljivo mi djeluju emisije uživo, to bi svakako bio izazov.
Fotografije: press Nova TV