Sredinom rujna 1991. godine u središnjem Dnevniku javne televizije Branimir Dopuđa, prije ‘pozdrava hrvatskim braniteljima, ma gdje bili’, premijerno je pustio pjesmu Band aida Moja domovina.
Njene uloge svjesni smo i danas. 11 tisuća dana ili trideset godina kasnije Toni Volarić za HRT odlučio je napraviti dokumentarni film o našoj drugoj himni. Pjesma i dalje ima, baš kao i Hrvatska, ‘snagu zlatnog žita’, ali ovaj uradak je na razini lošijeg osnovnoškolskog hobi ostvarenja.
Loš i amaterski potez
Bila je ovo prava prigoda da nove generacije rođene prije dva ili tri desetljeća na kvalitetan način spoznaju kako je nastalo tih bezvremenskih pet minuta i 13 sekundi i poistovjeti se sa stihovima koje nove generacije, srećom, nikada nisu doživjele u atmosferi njene kolijevke – rata, straha, neizvjesnosti i zajedništva. Pustiti pjesmu tek na kraju, a ne ju, primjerice, sjeckati na stihove dok akteri pričaju o svojim dionicama, bio je loš i amaterski potez. Svijetla točka u svemu bio je autor teksta Zrinko Tutić koji na sebi svojstven način priča put rađanja Moje domovine. Puno je tu štikleca, od onoga da je nazvao Rajka Dujmića i rekao – ljubavi, stižem, imam nešto novo, do ozbiljnijeg zaključka da ‘ništa nema smisla ako se glazba ne naseli u ljudska srca i duše’.
Nikša Bratoš ispričao je da nije bilo dvojbe oko toga da na početku i na kraju akteri budu dva najveća barda naše estrade – Oliver i Arsen, a činjenica da jednu cjelinu pjesme izvode Davor Gobac i Mišo Kovač pokazuje da različitost karaktera i umjetničkog izričaja, kada je dobar cilj u pitanju, nije bitna.
Medijski nastup koji ostavlja trag
Ozbiljan propust autorske ekipe jest činjenica da na kraju filma nema liste onih koji su sudjelovali u ovoj jedinstvenoj akciji. Znamo da je lista podulja i da bi produljila koju minutu, ali bilo bi korisnije i smislije od, recimo, izvedbe na guslama ili nemuštog ojkanja ovih stihova nekih dosad potpuno nepoznatih ‘čuvara baštine’.
Bilo kako bilo, film uspio nije, srećom pjesma ostaje. Ne znamo hoće li ju i kada u svom Glazbenom kurikulumu na Yammat FM-u pustiti Boris Jokić, ali svaki njegov medijski nastup ostavlja trag. Što god tko mislio o sadržaju njegovih nastupa, jedno je sigurno – njegovi su nastupi konkretni, inteligentni i nabijeni strašću. Prilikom gostovanja u Pressingu N1 televizije komentirajući aktualije nove školske godine na reveru je imao bedž – Knjige su sexy.
”Želim poručiti da frajeri i cure čitaju i da vole one koji čitaju”, poručio je Jokić.
Nada da kvaliteta nije nestala još je ‘budna’
Sexy može biti i slušanje. Ako je onaj tko vam priča koncentriran, elokventan i šarmantan. Najveći frajer hrvatskih medija Andrija Jarak ovoga je tjedna komentirao reakciju Milorada Pupovca ususret prazniku srpskog jedinstva. Amadeus medija u tri minute i dvadeset sekundi uspio je u jednu partituru vrlo smisleno složiti Pupovca, Vučića i njegova megafona Vulina, prvog srpskog policajca, podsjetivši i na prošlost svakog od tih aktera. Dakle, ako i niste najupućeniji u zbivanja u temu koja je na redu, Jarak će, poput ključne nedostajuće puzle sve složiti u bistri horizont i nadu da kvaliteta nije nestala ostaviti budnom.
________________________________________________________________________
Saša Drinić je televizijski i radijski novinar koji kad ne radi sluša, gleda, zapaža, kritizira i hvali. Mixer će dio njegovih zapažanja oteti zaboravu kroz tjednu kolumnu posvećenu medijima.