Naviknut ćemo se i na rat.
Čovjek se na svašta navikne, mali, znaš.
Na Drinu bez filtera.
Na kavu bez mlijeka.
Na viski bez limuna i leda.
Na sladoled bez slatkog korneta.
Na restorane bez menija.
Na kina bez filmova.
Na Angie bez Brada.
Na koronu bez kašlja.
Na sunce bez naočala.
Na kišu bez kišobrana.
Na snijeg u lipnju.
Na palačinke bez džema i Kraš expressa.
Na pjesme bez stihova.
Na slike bez potpisa.
Na postove bez sto lajkova.
Na fotke bez badekostima.
Na online buntovne i njihova odlučna usta.
Na žene bez ljepote.
Na mužjake bez šarma.
Na bogataše bez love.
Na okrutne bez briga.
Na ideale bez idealnih.
Na ljubav bez kompromisa.
Na ljubavnike bez obećanja.
Na pristojnost bez povoda.
Bezobrazluk bez razloga.
Na djecu bez pelena.
Dok musava i usrana stoje usred minskih polja.
Zgrčeno drže za ruke svog medvjedića.
I plaču li uporno plaču dok svemiru ne probiju uši, a nama se jebeno spava.
Jer ne znaju one koji se lako naviknu na rat.
Poput nas.
Naviknut ćemo se i na rat.
Jer mi to možemo.
Jer mi to zaslužujemo, kao što reklama reče.
Nastaviti svoj dosadašnji život najbolje što znademo i umijemo.
I dok ginu tamo neki novi klinci, uzdahnut ćemo ganutljivo i empatično, kleknut, pomolit se i zahvalit Bogu na Lotu, ta nisu naša.
Jebi ga, činimo sve što je u našoj moći.
Naša moć je i navika.
Čovjek je biće navika.
Naviknut ćemo se i na rat, bez brige, na tri četiri sad.
Što je to, sitnica, mali, za nas.
Ako smo mogli početi vježbati kad smo se prežderali preko novih godina desetak kila.
Ako smo mogli ne okrenut’ glavu na drugu stranu kad smo je ugledali prekoputa ulice kako šeta nekog uglancanog metroseksualnog pedera poduzetnika s Rolexom i laštenim mokasinkama umjesto nas.
Ako smo mogli odustat’ od ambicije biti sretnim samo zato jer smo prestali gledati u nebo i brojiti zvijezde od srednje.
Ako smo mogli početi više šetat’ kad je benzin išao preko 10 kuna pa, jebemu mater, što su nam dvije tri puške bombe dječja plača.
Na sve ćemo se naviknut’ mali, znaš.
Čovjek se prilagodi.
Nađe opravdanja i objašnjenja.
Za sve svoje i svoja sva.
Jebi nam očeve i matere zbog toga.
Svaki jebeni dan.
Ali doslovno svaki jebeni dan.
Ne prestaj ni trena.
A kad zaplačemo, zavapimo u pomoć.
I musavi u suzama zatražimo svog medvjedića, tada pogotovo ne prestaj.
Jebi nam mater okrutnu.
Otkad smo pristali na život od navika.
P.S.
Istovremeno prvog dana proljeća AD 2022. jedna je grafička dizajnerica iz ukrajinskog grada Harkiva ostavila svoju Instagram reakciju na ono što preživljava njezin dio prvog dana proljeća iste AD 2022. Foto intervenciju je nazvala „Stolen Lives“. Teško da je točnije mogla odvojiti pop art of life od pop art of war. Ime je Sasha Anisimova. Takvi ljudi zaustavljaju ratove. I zaustavljaju navike na „ne možemo učiniti ništa“.
