Biografija Đorđa Balaševića “Panonski admiral” (kojeg je za hrvatsku publiku objavio nakladnik “Ljevak”) nosi podnaslov “Emocionalni vodič kroz diskografiju Đorđa Balaševića”. Pametan i lukav podnaslov omogućio je iskusnom biografu kakav je rock kritičar i publicist Ivan Ivačković, savršen amortizer od svih možebitnih zvocanja pri ocjeni albuma i pjesama, ali i čvrst alibi za primjedbe o “fanovskom” ili odveć navijačkom pristupu Balaševićevoj diskografiji. Jer, kad je riječ o emocijama, o osobnom doživljaju nekog djela koji ne mora robovati “formalnim analizama” i hladnom kritičarskom sudu, svatko je u pravu. I oni koji kude i oni koji hvale.
No, “Panonski mornar” je više od kritičarske – pa bila ona i naglašeno emocionalna – prosudbe o glazbenoj ostavštini jednog (doista velikog) autora. Ona je naime zamišljena i odrađena i kao biografija, kao dubinski uvid ne samo u djelo nego i u lik Đorđa Balaševića. A kad se uđu u taj prostor emocionalni alibi više ne drži vodu. Posebno ako se umjesto biografije koja neće izostaviti neke neugodne detalje krene s lakirovkom i ocjenama koje ju pretvaraju u svjetovnu hagiografija. Garniranu mnogim, u najmanju ruku neutemeljenim, ocjenama.
“Časnim držanjem, antiratnim, humanističkim angažmanom, on je (Balašević – op.Z.G.), baš kao glumica Mira Furlan (..) postao simbolom nastojanja da se i u najcrnjim iskušenjima očuva čovjekoljublje”, piše u prologu biografije Ivačković. Tu ocjenu zapravo provlači kroz cijelu knjigu pa tako jedva koju stranicu poslije veli da je Balašević još od kraja osamdesetih “odbijao sudjelovati u nacionalnim pregrupiranjima”, odnosno da “nije mogao ni želio da bude protiv bilo koje nacije”. Što, veli faktografija, baš “ne bu išlo”.
Neke priče su preskočene
Ivačković je naime elegantno preskočio priču već otrcanu storiju o pjesmi “Ne lomite mi Bagrenje” odnosno o Kosovu koje je – kako sam kaže – bilo mjesto “strašnog nasilja tamošnjih Albanaca nad Srbima i Crnogorcima”. A Balaševiviću je, veli, savjest “nalagala da se kaže nešto o potresima u društvu i zlom udesu jednog naroda”, pa je, tvrdi njegova apolitičnost (što je krivo jer od “Računajte na nas” Balašević je bio političan) postala političnost. I to na tragu tadašnje antialbanske retorike službenog Beograda i šovinističkog podzemlja. Svoju političku ocjenu događanja na Kosovu Ivačković je ponovio svaki put kad je spominjao tu “ljubavnu pjesmu” ili pjesmuljak “Sve je otišlo u Honduras” kojeg je proglasio “tek šaljivom pjesmicom skeniranjem jugoslavenske situacije”(sic! ). “Šaljive” poput stihovi “Prate me ljica koja govore lj, oni su zljočesti u pravilju” su valjda bile i Đoletove tadašnje koncertne pošalice i prijesni vicevi o albanskim “bijelim kapicama”.
U vrijeme raspada Jugoslavije 1991. u dvorani Sava centra i Srpskog narodnog pozorišta Đole je pjesmu “Laku noć, braćo Janezi” prozvavši u još jednoj “pošalici” Slovence zbog pljačke Srbije, sklonosti nacizmu, te njemačkih gena uz zaključnu poruku “jebo nas ‘ko nas sastavi”. U romanu „Tri posleratna druga“ o Kosovu i Albancima je pak napisao i slijedeće retke “Za sve je krivo Kosovo. Zlo je tamo. Nakotili se došljaci iz susednog mraka, iz zemlje bez istorije, bez ptica, ..”.
Sve spomenute epizode su odavno znane javnosti. Pače, bile su obilato korištene kad se na Balaševića pucalo iz sve snage iz desničarskih rovova, kad mu se branio nastup u Hrvatskoj gdje je – kao i drugamo na prostoru razdružene države – bio neprikosnovena zvijezda. Razlog je to više zašto ih u “Panonskom admiralu” nije trebalo preskakati, kamuflirati smiješnim “ogradama”, već staviti u kontekst i vremena i Đoletovog svjetonazora. Tim prije što se sam Balašević brzo i sam za njih pobrinuo. Točnije, iskupio.
Ivan Ivačković je nekih stvari morao biti svjestan.
Jer bio je hard-core Jugoslaven, a onda jugonostolgičar. Da se odmah razumijemo, i jedno i drugo je posve legitimna opcija. Kvragu ako postoje nostalgičari za vremenom KundK, Venecije, hipijevštine, punka, Ivićevog “Hajduka” ili Đajićeve “Zvezde”, zašto ne bi postojali i nostalgičari za vremenom Tita i njegove Jugoslavije? Stoga, iskreno rečeno, sumnjam da su Balaševićeve antialbanske ili antislovenske eskapade koncem osamdesetih i početkom devedesetih bile nacionalističko srbovanje u funkciji Miloševićeve agresivne politike i rata već nerazumijevanje političkih događanja. Ili točnije Đoletova ljutnje prema svima koje je tada doživljavao kao razbijače Jugoslavije.
Đole tih godina nije morao znati tko zapravo ruši Jugoslaviju i zaziva rat, tko poziva na brutalnu agresiju i etnička čišćenja “srpskog sveta”… no, Ivan Ivačković je danas toga morao biti svjestan. Pa – kad već u knjizi tvrdi da Balašević “nije bio samo pjesnička, nego i politička činjenica” – razjasniti njegove političke gafove ili krive procjene umjesto da ih gura pod tepih besmislenih – često i kontradiktornih – alibija i tragikomičnih tvrdnji. Poput one o Balaševiću kao svojevrsnom disidentu tijekom služenja vojnog roka u JNA. A u nju je stigao s poželjnom prtljagom autora “Računajte na nas” (praizvedenom pred Titom u Karađorđevu),a iz nje izašao kao glumac (te autor glazbe) u agitpropovskoj seriji “Vojnici”. Ili o Balaševiću – ljutom borcu protiv punka i autoru žestokog napada na “Panrte” kad su im dodijelili nagradu “7 sekretara SKOJ-a”… – koji je ljubljanske punkere napao u “samoobrani” zbog njihove ironične “Računite z nami”.
Najžilavija metafora jugoslavenske estrade
I to je – to, a sve ostalo su, kako je to odavno zapisao sam Balašević, tek (očekivane) nijanse. Ružičaste – za stotine tisuća okorjelih “đoletofila” sa prostora bivše države te crne – za ljute desničare s obje strane Drine. Đorđe Balašević je i u negdašnjoj državi bio turbo uspješna zvijezda s odanim sljedbeništvom među narodima & narodnostima. Bio je zapravo najžilavija metafora jugoslavenske estrade: ušće svih njenih općih mjesta. Njena sama esencija. Obrazac njegovih putujućih igrokaza upriličenih kao križanac koncerta, poetskih čavrljanja i dramaturgije “Vesele večeri” (red pjesme, red humora) bio je i ostao estradno stilizirani nekonformizam uz dosljedno i lalinski “šeretsko” oživotvorenje mota: “Uvek na ivici – nikada u marici”.
Zar je onda čudo da je Balaševića tako rado kao trendovski bedž nosila publika koja je bila “prestara za rock and roll, a premlada za funkcionarsku mirovinu”? No, s druge strane, talentirani Balašević bio je vraški dobar autor koji je – na razmeđu arsenizama, rokerskih balada te osebujnog kantautorstva blagoslovljenog humorom, šarmom i osjećajem za pop melodiju – kao na vrpci proizvodio hitove i visokokvalitetne priloge domaćoj pop šlageristici. Među njima i moćnu gomilu antologijskih brojeva.
Konačno je (vlastita) muda počeo prodavati pod – muda
A onda je došao vojvođanski “anšlus”, “jogurt revolucija”, a za njima i rat. Balašević koji se netom bio “izgubio” sprdajući se na račun štrajkaša Kosovara, ali i “pobegulja” Slovenaca, po cijenu “marice”, prometnuo se u jezičavoga Đorđa koji je – kako bi se to pjesnički reklo – konačno (vlastita) muda počeo prodavati pod – muda.
Kad je u svijet krenula TeVe slika bradonja s četničkom zastavom koji uz krvoločnu pjesmu koja je rimovala Hrvate i salate cupkaju vukovarskim zgarištem, Balašević je u svojoj kolumni u novosadskoj “Radio i TV reviji” pisao: “… Gospode, neka ulica u tom gradu nosila je i ime Jugoslovenske narodne armije”… Vukovar… Oslobođen je, kažu jedni… Pao je, kažu drugi… Hm, neko tu laže… (…) Vukovar … Simbol pobede, kažu jedni… Simbol otpora, kažu drugi… Baš sam glup. Meni se to učinilo kao simbol tragedije. Očaja. Sramote…”.
Balašević je pjevao i o Slobodanu Miloševiću i ismijavao ga, o čemu jasno svjedoče pjesme “Balada o Gedi Gluperdi” i “Sloboda-ne”. Potom, Đoletov serijal koncerata u beogradskom Sava centru – dio opsežne operacije “Ja ratujem sam”- godinama je bio jedini pravi oporbenjački happening, a njegove ploče (čitane s onu stranu kritičarske pedanterije) pljuvanje brutalne neuljepšane istine drsko u oči.
Činjenica je da je tih godina Balašević pisao o onome o čemu su glasno šutjeli drugi. U pjesmi “Krivi smo mi”, s albuma “Jedan od onih života” uostalom stoji: “Ma što su znali đenerali i brkati majori/ jedino da viču “pali” ali nisu najgori / Krivi smo mi / Nisu krivci depresivci, lude i psihopate/ što su rušili a sada nama daju lopate/ Krivi smo mi (…) Nisu krivi sedativi što ih nisu sputali/ sorry stari, krivi smo mi, koji smo ćutali…”
Jer, Đorđe Balašević je – kako sam napisao u prigodnom tekstu na vijesti o njegovoj smrti – prije i poslije svega bio čovjek. Sa svim svojim slabostima, kalkulacijama, manama, ali i dobrotom te – što je ipak bilo najvažnije – golemim talentom kantautora iza kojeg su ostale neke izrečene “pizdarije”, ali i mnoge antologijske skladbe. Sasvim dovoljno za jedan ispunjen život. O kojem se u “Panonskom admiralu” moglo pisati i dublje i bolje.