Albumi koji u 2020. slave 50. rođendan!
Najbolji koncertni rock album šezdesetih i ranih sedamdesetih? Do danas odgovor je uglavnom samo jedan: “Live At Leeds” grupe The Who.
Svi oni koji The Who nisu čuli na Woodstocku za legendarnog nastupa 17. kolovoza 1969. godine ili koji tjedan kasnije na festivalu Isle Of Wight kojim su The Who potvrdili hvalospjeve kritike i publike kao najbolji, najuzbudljiviji ali i najbučniji rock bend u živo (koji je, uzgred rečeno, nadahnuo i Paula McCartneya da s Beatlesima raspali pržionu “Helter Skelter”), dobili su potvrdu ispravnosti svih tih laskavih tvrdnji objavljivanjem albuma “Live At Leeds”.
Bio je to prvi koncertni album The Who. Snimljen je 14. veljače 1970. (a objavljen tri mjeseca kasnije) na koncertu u hali Sveučilišta u Leedsu. Želeći ponuditi “drugu stranu medalje” na čijem je aversu bila rock opera “Tommy” The Who su odlučili snimiti koncerte u Leedsu i Hullu no, zbog tehničkih problema, za album je odabrano “samo” šest pjesama iz Leedsa. I to kakvih! (One iz Hulla su se pojavile mnogo kasnije na prigodnim reizdanjima i boxovima).
Bila je to do tada na vinilu nezabilježena demonstracija bučnog, moćnog i nadahnuto odsviranog hard-rocka s korijenima u bluesu i rhythm and bluesu u izvedbi čudesnog power-trija instrumentalista (gitare Petea Townshenda, basa Johna Entwistlea i bubnjeva Keitha Moona) te pjevača Rogera Daltreya u naponu snage. Doduše zbog podužih instrumentalnih pasaža mahnite ritam sekcije te Townshendovih eksplozivnih riffova i sola, Daltrey (koji je zasvirao i harmoniku u “Magic Bus”) je na albumu ostao pomalo u drugom planu.
Za razliku od sve zahtjevnijih i slojevitijih (konceptualnih) albuma The Who su na koncertima tih godina odustali od dodatnih instrumenata i cifranih aranžmana u korist već dobro znanog energetskog udara. Stoga su i nezaobilazni brojevi s tada već hit albuma “Tommy” koji su naprosto morali biti odsvirani (u novom ruhu) na koncertu, izostavljeni s originalnog izdanja dugosvirajuće ploče. Zapravo, na albumu se javljaju tek u nagovještajima u instrumentalnim pasažima (“Ouverture”) odnosno kao mali umetak teme “See Me, Feel Me” i “Sparks” tijekom epske izvedbe “My Generation”.
Da bi naglasio svoj eksplozivni gitarski zvuk koji je uključivao i žestoke riffove i brzoprstačka sola Townshend je, recimo, svirao Gibson SG Special združen s Hiwatt pojačalima koja su mu omogućili različiti kolorit gitarskog zvuka bez mnogo dodatnih intervencija što je rezultiralo i fantastičnom brzinom svirke bez mijenjanja gitara i snagom željenog zvučnog udara.
Željeni otklon od “Tommyja” naglasio je i odabir skladbi koje su se našle na albumu. Od njih šest, pola su bili standardi rhythm and bluesa i ranog rock and rolla, posvojeni i “pročitani” na posve drugačiji način od izvornika.
Uvodni broj albuma “Young Man Blues” Mosea Allisona, vremešna je rhythm and blues tema koja je otkrivala korijene The Who, a odsvirana kao frenetični brzac s podužim instrumentalnim “džemanjem”. I ona – omiljeni koncertni standard s početka karijere – i “Substitude”, singl iz 1966., jasno i glasno su poručili da su The Who – bez obzira na sve ambicioznije glazbene teksture očite u “Tommyju” i kasnijoj “Quadropheniji” – fantastičan rock band. I Cochranov standard “Summertime blues”, temeljito je “pretumban” kao rasni rock and roll brzac te zacijelo (uz izvedbu Blue Cheer) najbolja posvojenica ovog standarda. Zaključni broj na A strani bio je još jedan znani cover: “Shakin’ All Over”. Skladba Freddiea Heatha poznatijeg po umjetničkom imenu Johnny Kidd, omiljeni koncertni standard garažnih bendova od šezdesetih naovamo, u novo su sazviježđe odvela Townshendova sola i reski riffovi (one znane “vjetrenjače”) s nezaobilaznim “townshendovskim” rukopisom.
Drugu stranu albuma otvorila je petnaestominutna “My Generation” s više no dovoljno dokaznog materijala za uvrštavanje Townshenda u vrh najboljih gitarista. A Entwistlea i Moona među najbolje ritam sekcije kasnih šezdesetih i sedamdesetih. Uz čudesnu dramaturgiju s neočekivanim usporavanjima, kratkim lirskim pasažima i vulkanskim erupcijama, amblematska “My Generation” je iz šezdesetih lansirana u novu dekadu. Sve to vrijedi i za drugi broj na drugoj strani “plejke”; fascinantnu izvedbu “Magic Bus” koja je i u eksplozivnoj verziji zadržala šarm (prave autorske) posvojenice ritma Boa Diddleya.
“Live At Leeds” – ono njegovo vinilno izdanje sa šest skladbi – i danas je sama esencija energije i eruptivnosti jednog rasnog rock banda uhvaćenog u živo te – bez pogovora – jedan od najboljih koncertnih albuma rocka svih vremena.
Naslovna fotografija: arhiva benda / thewho.com