Trenutno najvruća netflixovska dokumentarna roba je trodijelna serija koja pokušava odgonetnuti propast pokušaja revivala Woodstock festa trideset godina nakon originala.
U tri epizode (“How The Fuck Did This Happen”, “Kerosene. Match. Boom” i “You Can’t Stop A Riot In The 90.-es”) autori serijala retrospektivno objašnjavaju i raščlanjuju s vremenskim odmakom činjenice koje su bile bjelodane već tada svim pratiteljima pop kulturnih zbivanja. Na tragu još jednog popularnog glazbeno festivalskog never ever eventa “Fyre: The Greatest Party That Never Happened”, tvorci “Trainwrecka” s tehničke i produkcijske strane, kombinatorikom izjava aktera te arhivskih snimki, rekapitulacija jednog fejka daju pristojan TV dokumentarni uvid u jednu nimalo sitnu pop kulturnu propast.
Da se razumijemo, već je cijela šezdesetosmaška flower power, peace & love ideologija bila pragmatična prevara i medijski spin za opravdanje drogiranja i guštanja ljeta dugokosih i toples hippie likova i likica s kreditnim karticama svojih staraca. Tako se trodnevno zbivanje na farmi Maxa Yasgura iz ljeta 1969. pod vampirizmom kapitalističke Amerike na izmaku stoljeća 1999. pokušalo pretvoriti u odgovor uspješnoj franšizi Lollapaloozi – Perryja Farrella.
Jeftina imitacija tri dekade kasnije
I dok se originalni festival dičio headlinerima poput Jimija Hendrixa, Richieja Havensa, Joan Baez, Ravija Shankara, Grateful Dead, CCR-a, The Who, Jefferson Airplane, Janis Joplin, Sly & The Family Stone, Joe Cockera, The Band, Crosby, Stills, Nash & Young, Johnnyja Wintera te imao kvalitativno sadržajno glazbeno opravdanje, što mislite da je bila jeftina imitacija tri dekade nakon koji su kao headlinere komunicirali one nu metal prevare poput Limp Bizkita ili Korna, seljačke verzije tamošnje Opće Opasnosti a la Kid Rock te C kopije Pearl Jama i Nirvana poznatijih kao Creed, Live ili Bush?
Nekakav kredibilitet, barem s komercijalne strane, eventu je trebalo značiti imanje Peppersa, RATM-a ili Metallice, dok je stilsku raznolikost osiguravala kombinacija singer sonwriterica poput Alanis Morrissette, Sheryl Crow, Jewel šireći ih prema rapu DMX-a, Ice Cubea, The Rootsa ili pak u big beat smjeru The Chemical Brothersa, Mobya, Jamiroquaija, Georgea Clintona & P Funk Starsa. Kombinacija fejkova i komercijalne kvalitete trebala je barem na papiru jamčiti masu i količinski i sadržajno event koji će konzumeristi pamtiti ne samo po kaosu. No, nešto slično se već pokušavalo napraviti za kvartal godišnjice pa je “Woodstock 94” prošao relativno mlako unatoč jednako vrsnim pokušajima line up imitiranja i refleksija na original.
Kapitalisti u ideji očekivanja profita
Od Green Daya do Rollins Banda, preko Aerosmitha, Peppersa, Metallica, Petera Gabriela, Cypress Hilla, 9 Inch Nailsa ili pak simpa ideje revitaliziranja originalnih izvođača Joe Cockera, The Banda, Allman Brothersa i drugih. Kapitalisti u ideji očekivanja profita teško nauče lekciju. Pa se tridesetgodišnjica morala dogoditi, čini se, posljednji put. Ili kako bi rekli plot slogani – kako se ideja ljubavi i mira tridesetak godina kasnije pretvorila u kaos, nasilje i bezumnost? Zapravo, nimalo iznenađujuće niti začuđujuće za svakoga tko se nije dao obmanuti jeftinim marketinškim MTV trikovima, nego se suočio s prilično realističnom refleksijom kapitalističkog svijeta tada i danas.
Rekapitulacija organizacijskih i bookerskih propusta u međureakciji s bezumnom i divljom mladeži, samo najkretenskijim matematičarima može promaći kao prilično jasna jednadžba, tako da sva post zgražanja s priličnim zakašnjenjem izgledaju poprilično jeftino. U prijevodu, vrlo gledljiv dokumentarac o kardinalnoj glazbenoj i festivalskoj prevari.
Ocjena: 8/10
Naslovna fotografija: Netflix