Internet gori nakon netflixovske premijere, nove facts n fiction ekranizacije lika i djela najpoznatije plavuše svijeta – Norme Jean Baker, kroz novelu Joyce Carol Oates iz 2000., pretvorene u Marilyn Monroe. U produkciji Brad Pittove kuće Plan B, biografska fantazija bazirana na rekla kazala glasinama onkraj Hollywooda pedesetih, bazirana je na psihološkim disonancama lomnog karaktera platinaste pin up djevojke pretvorene u najveću potrošnu filmsku zvijezdu trenutka.
Ovisno o traumama iz djetinjstva i muškom pristupu njenoj seksualnosti, nesigurnosti i lomnosti, tako je bila eksploatirana i tretirana. Zvijezda ili kurvetina, tanka je linija, tanja od one koju žele prikazati između lucidnosti, genijalnosti ili ludila. Cijeli je njen život prikazan kao javni mindfuck i proširena interpretacije nečije vizije, temeljene na višestranom kumuliranju izvora, ali zbog “opasne” tematike i umiješanih bitnih stvarnih jednako mrtvih osoba, nužno je bilo istaknuti onaj facts (and fictions) dio.
Norma Jean alias Marilyn je čitav život bježala
Ovisno s koje strane mrtvim poznatim plavušama pristupate kao gledatelji, film izaziva sažaljenje ili ravnodušnost prema plaču. Norma Jean je žrtvovana u korist Marilyn Monroe, javne figure koja nikad nije stvarno postojala mimo svjetala pozornice i kreveta mužjaka kojima je bila servirana kao predmet požude. S naglaskom na predmet, ne osoba. I funkcionirala je isključivo kao utočište i bijeg jednoj zbunjenoj djevojci za koju žele reći kako nije bila intelektualno skromna jer je čitala Dostojevskoj.
Doduše, čitati je daleko od razumjeti i interpretirati. Od paranoidno šizofrene majke koja ju je kao djevojčicu pokušala ubiti do nikad razjašnjenog misterija oca, preko ljubavnika i muškaraca koji su je seksualno oslobađali (sinovi Chaplica i G. Robinsona), tukli (Joe Di Maggio), silovali (filmski producenti), tretirali kao prostitutku (Kennedy) ili pokušali zaštititi (Arthur Miller), Norma Jean alias Marilyn je čitav život bježala. Ovisno o kvaliteti redatelja, njeni bjegovi su rezultirali sjajnim filmovima (npr Billy Wilder – Some Like It Hot) na konto kojih se moglo držati teorije neshvaćenog talenta. Ili joj se moglo pristupati iz mizogine pozicije kao glupave i priproste plavuše kojoj se potrefilo bilo u društvu alfa mužjaka koji su joj dali priliku.
Sve prikazano kroz relativno ogoljeni i inovativni redateljski pristup
“Blonde” je interesantan film. Najlakše će ga statistički klasificirati na temelju površnih stiskača palaca i brojki na Imdb-u, no ako doista volite film i ne robujete dosadnim i stereotipnim ekranizacijama života poznatih, bogatih, slavnih i mrtvih, “Blonde” sve ono što romansirane biografije poput nepodnošljivo ljigavog “Bohemian Rhapsody” nisu.
Riječ je autorskom djelu s potpisom i hrabrim pokušajem iskakanja iz stereotipne, frizirane i uopćene slike jednog privatnog emotivnog rasula koje je svijet želio vidjeti kao nedostižnu vamp bez prava na bijeg od privatnih raskola i želje za mirom. Sve prikazano kroz relativno ogoljeni i inovativni redateljski i montažni pristup i postupke (scene seksa, pobačaja iz perspektive djeteta…) kombiniranje crno bijelog i boje, mijenjanje formata slike, samo su produžena ruka psihologizacije unutarnjeg rastroja i nemira objekta požude. Žene čiji je život bio eksploatacija i podcjenjivanje, vječite sumnje, neuroze i šokovi, pobačaji, žudnja za ljubavlju i normalnom obitelji, bijeg u autodestrukciju kao naučeni obrazac ponašanja. Kod takvog kaosa, jedini pravilni pristup osobi koja je kroz cijelu karijeru komunicirana nestvarnom i na temelju tuđih predodžbi te svjedočenja “bliskih” i upućenih, jeste ponuditi – facts and fiction.
View this post on Instagram
Autentika je 99%-tna
Sve dosadašnje interpretacije (Ashley Judd, Micjelle Williams, Misty Rowe i druge) u biopic varijantama pratile su slijed redateljskih koncepata, ali sjena originalnog predloška je tolika da niti jedna od njih nikad nije uspjela činiti wow efekt.
Fizička transformacija i prisličenje Ane de Armas Marilyn odgovara postupku kojeg se kričavi i kičasti Bazz Luhrmann držao kod Elvisa s Austinom Bulerom. Ona je odlučila odigrati svoju transformaciju u seks simbol (brojne scene obnaženih grudi, scene felacija predsjedniku Bobbyju J. Keneddyju, threesome s dvojicom odbačenih sinova Charlieja Chaplina i Edwarda G. Robinsona i slična striptizna razotkrivanja intime), no interpretacija Marilyn osim fizičke zamamne sličnosti nije dramski davala puno prostora mimo mijenjanja facijalnih karakternih prilagodbi, a tu je autentika 99%-tna.
Njen “volim vas sve” stav usmjeren prema svjetini raskrečenih mužjaka koji su u njoj vidjeli predmet svojih želja, bijeg u tabletomaniju i modele autodestrukcije, podcrtan funkcionalnim i nježnim glazbenim scoreom Nicka Cavea i Warrena Ellisa tužna je i hrabra priča koja samo ovisi o vrsti gledateljske otvorenosti prema drugačijem i nepredvidivom u smislu linearnih ispunjavanja očekivanja.
“Blonde” je vrsta filma spram koje se morate odrediti – nema sredine. Ili ćete ga voljeti ili pljuvati i pokušati omalovažiti, a to je priznat ćete daleko veća kvaliteta nego ga neprimijetiti. A ako se regrutirate s ovih prostora posljednjih dekada, imena Suzane Mančić, Tine Katanić, Dolores Lambaša, Severine i sličnih na razne načine medijsko seksualno eksploatiranih TV ili glumačko glazbenih zvijezda o čijim se umjetničkim dostignućima i nikad do kraja razjašnjenim talentima ima prostora raspravljati, približit će i produbiti (ne)razumijevanje slučaja Marilynke, jedne i jedine.
8/10