Tko je Hannah Arendt i je li svojim djelima potaknula ljude svoga doba na razmišljanje? Njezina djela su današnjem čitatelju vjerojatno teška za razumijevanje, no ona je žena koja je u svom vremenu poticala drugačije perspektive promišljanja. Baveći se temama kao što su totalitarizam, zlo, ili istina i laž u politici na konkretnim je primjerima pokazivala kakve posljedice nosi posluh bez razmišljanja i lišenost prosuđivanja.
Tko je Hannah Arendt i je li svojim djelima potaknula ljude svoga doba na razmišljanje? Njezina djela su današnjem čitatelju vjerojatno teška za razumijevanje, no ona je žena koja je u svom vremenu poticala drugačije perspektive promišljanja. Baveći se temama kao što su totalitarizam, zlo, ili istina i laž u politici na konkretnim je primjerima pokazivala kakve posljedice nosi posluh bez razmišljanja i lišenost prosuđivanja.
Izvještaj o banalnosti zla
Hannah Arendt jedna je od najvećih političkih filozofkinja i teoretičarki 20. stoljeća. Rođena je 1906. godine u Njemačkoj, u židovskoj obitelji. Studirala je filozofiju kod Martina Heideggera (ali i na drugim sveučilištima). Kao 19-godišnjakinja ušla je s njim u jednogodišnju, ali navodno i burnu ljubavnu vezu. Nakon studija, posvetila je svoj rad političkim temama, posebice antisemitizmu koji je u to vrijeme bujao u nacističkoj Njemačkoj. Zbog toga je u jednom trenutku postala meta Gestapu, pa je prvo izbjegla u Francusku (1933.), a kasnije sa suprugom i majkom u Ameriku (1941.). U Americi je dalje nastavila rad na temama kojima je razotkrivala načine razmišljanja ljudi na poziciji, u različitim sustavima i situacijama. Široj javnosti je možda najpoznatija njezina knjiga Eichmann u Jeruzalemu: Izvještaj o banalnosti zla (1963) u kojoj portretira bizaran karakter običnog političkog činovnika u odnosu na zlo koje je takav posluh producirao.
Knjiga je inače nastala temeljem njezinih izvještaja o suđenju Adolfu Eichmannu, a koje je pisala za The New Yorker. Adolf Eichmann bio je upravitelj deportacijom Židova u vrijeme Holokausta, njemački ratni zločinac koji je bio zadužen za logistiku. “Ono što najviše uznemiruje u vezi Eichmanna bilo je to što je on zapravo bio poput mnogih drugih ljudi, a oni ne izgledaju niti nenormalno niti kao sadisti već zastrašujuće obično,” napisala je o njemu Arendt. Poslušan i fanatičan u obavljanju svoga posla taj je birokrat smrti bio lišen sposobnosti razmišljanja.
“Zlo proizlazi iz neuspjeha razmišljanja. (…) Izraelski sudski psihijatar koji je pregledao Eichmanna napisao je kako je on “potpuno normalan muškarac, u svakom slučaju normalniji od mene nakon što sam ga pregledao” (…) To znači da istovremeno postojanje normalnosti i beskrajne okrutnosti razara naša uobičajena shvaćanja i predstavlja pravu enigmu ovog suđenja (…) Zlo je postalo normalno u nacističkoj Njemačkoj, izgubilo je osobinu po kojoj ga je većina ljudi prije Trećeg Reicha prepoznavala. Nacisti su ga redefinirali skoro pa kao građansku normu (…).”
U totalitarnom društvu svi moraju lagati
Arendt je u knjizi pisala o načinu korištenja jezika kojim je nacistički režim stvarao vlastiti konstrukt realnosti. Pisala je o uporabi kontradiktornih laži, jezičnim obrascima i drugim propagandnim sredstvima kojima je zlo prikazivano kao opravdano djelovanje. U totalitarnom društvu svi moraju lagati. Vođe lažu narodu kako bi zadržali vlast, a narod mora lagati da vjeruje u te laži. U nekom trenutku samozavaravanje, laži, otupljenost postaju nagon za preživljavanje, jer mišljenje koje odstupa od mišljenja totalitarnih vođa, postaje opasnim.
“Te su se laži mijenjale iz godine u godinu i često su bile proturječne jedna drugoj,” pisala je objašnjavajući kako je tada samozavaravanje postalo princip preživljavanja, ne opravdavajući pritom time zlo koje su činili. Eichman je bio banalan, ali zao birokrat smrti koji je odlučivao o životu milijuna ljudi.
Arendt knjigu završava sljedećim citatom u kojem zaključuje zašto Eichmann treba umrijeti: “Upravo kao što ste podržali i provodili politiku neželjenja dijeljenja države sa židovskim narodom, i narodom nekih drugih nacija – kao da ste Vi ili Vaši nadređeni uzeli pravo određivati tko treba, a tko ne treba nastanjivati svijet – smatramo da ni od koga, odnosno niti od jednog pojedinca ljudske rase ne možete očekivati da želi dijeliti državu s vama. To je razlog. I to je jedini razlog zbog kojeg morate umrijeti.”
Otupljenost uma sve češće je nuspojava brzog napretka tehnologije
Ta je knjiga potaknula puno rasprava – posebno onih koji su kritizirali njezino “banaliziranje” zla. No ono što knjiga ostavlja je i poticaj na razmišljanje koliko su teme nastanka totalitarizma, biranje autokratskih vođa, potenciranje određenih narativa opasne u vrijeme kada ljudi samo konzumiraju informacije, bez da ih stavljaju u kontekst – jer im je um otupio zbog djelovanja propagande.
Prisutnost zla u svijetu suviše je komplicirana tema za ovako kratak format teksta. Da je Hannah Arendt danas živa, jasnije bi nam objasnila kako funkcioniraju ljudi u mračnim vremenima. No, ona je za mene metafora osobe koja se usudi potaknuti rasprave i promišljanja velikog broja ljudi. Takvi ljudi nasušno nedostaju u razdoblju u kojem sve manje pamtimo, analiziramo, ili raspravljamo argumentima.
Kultura razgovara sve se češće pretvara u kulturu nekritičnog konzumiranja informacija i podjela u za i protiv tabore, barem što se većine ljudi tiče. Vjerujem da bi se većina nas složila da je otupljenost uma sve češće nuspojava brzog napretka tehnologije. U konačnici, možda ne znamo koliko su stvarno mračna ili svijetla vremena u kojima živimo, ali znamo da su neizvjesna i da su učenje o razlici između činjenica i mišljenje te poticanje na razmišljanje danas potrebniji više nego ikada.
Naslovna fotografija: YouTube Screenshot