Četvrtak, 30 ožujka, 2023

Mixer jednog imidža: Hannah Arendt i o posluhu u mračnim vremenima

Kultura razgovara sve se češće pretvara u kulturu nekritičnog konzumiranja informacija i podjela u za i protiv tabore, barem što se većine ljudi tiče. Vjerujem da bi se većina nas složila da je otupljenost uma sve češće nuspojava brzog napretka tehnologije

Tko je Hannah Arendt i je li svojim djelima potaknula ljude svoga doba na razmišljanje? Njezina djela su današnjem čitatelju vjerojatno teška za razumijevanje, no ona je žena koja je u svom vremenu poticala drugačije perspektive promišljanja. Baveći se temama kao što su totalitarizam, zlo, ili istina i laž u politici na konkretnim je primjerima pokazivala kakve posljedice nosi posluh bez razmišljanja i lišenost prosuđivanja.



Tko je Hannah Arendt i je li svojim djelima potaknula ljude svoga doba na razmišljanje? Njezina djela su današnjem čitatelju vjerojatno teška za razumijevanje, no ona je žena koja je u svom vremenu poticala drugačije perspektive promišljanja. Baveći se temama kao što su totalitarizam, zlo, ili istina i laž u politici na konkretnim je primjerima pokazivala kakve posljedice nosi posluh bez razmišljanja i lišenost prosuđivanja.

Izvještaj o banalnosti zla

Hannah Arendt jedna je od najvećih političkih filozofkinja i teoretičarki 20. stoljeća. Rođena je 1906. godine u Njemačkoj, u židovskoj obitelji. Studirala je filozofiju kod Martina Heideggera (ali i na drugim sveučilištima). Kao 19-godišnjakinja ušla je s njim u jednogodišnju, ali navodno i burnu ljubavnu vezu. Nakon studija, posvetila je svoj rad političkim temama, posebice antisemitizmu koji je u to vrijeme bujao u nacističkoj Njemačkoj. Zbog toga je u jednom trenutku postala meta Gestapu, pa je prvo izbjegla u Francusku (1933.), a kasnije sa suprugom i majkom u Ameriku (1941.). U Americi je dalje nastavila rad na temama kojima je razotkrivala načine razmišljanja ljudi na poziciji, u različitim sustavima i situacijama. Široj javnosti je možda najpoznatija njezina knjiga Eichmann u Jeruzalemu: Izvještaj o banalnosti zla (1963) u kojoj portretira bizaran karakter običnog političkog činovnika u odnosu na zlo koje je takav posluh producirao.

Knjiga je inače nastala temeljem njezinih izvještaja o suđenju Adolfu Eichmannu, a koje je pisala za The New Yorker. Adolf Eichmann bio je upravitelj deportacijom Židova u vrijeme Holokausta, njemački ratni zločinac koji je bio zadužen za logistiku. “Ono što najviše uznemiruje u vezi Eichmanna bilo je to što je on zapravo bio poput mnogih drugih ljudi, a oni ne izgledaju niti nenormalno niti kao sadisti već zastrašujuće obično,” napisala je o njemu Arendt. Poslušan i fanatičan u obavljanju svoga posla taj je birokrat smrti bio lišen sposobnosti razmišljanja.

“Zlo proizlazi iz neuspjeha razmišljanja. (…) Izraelski sudski psihijatar koji je pregledao Eichmanna napisao je kako je on “potpuno normalan muškarac, u svakom slučaju normalniji od mene nakon što sam ga pregledao” (…) To znači da istovremeno postojanje normalnosti i beskrajne okrutnosti razara naša uobičajena shvaćanja i predstavlja pravu enigmu ovog suđenja (…) Zlo je postalo normalno u nacističkoj Njemačkoj, izgubilo je osobinu po kojoj ga je većina ljudi prije Trećeg Reicha prepoznavala. Nacisti su ga redefinirali skoro pa kao građansku normu (…).”

U totalitarnom društvu svi moraju lagati

Arendt je u knjizi pisala o načinu korištenja jezika kojim je nacistički režim stvarao vlastiti konstrukt realnosti. Pisala je o uporabi kontradiktornih laži, jezičnim obrascima i drugim propagandnim sredstvima kojima je zlo prikazivano kao opravdano djelovanje. U totalitarnom društvu svi moraju lagati. Vođe lažu narodu kako bi zadržali vlast, a narod mora lagati da vjeruje u te laži. U nekom trenutku samozavaravanje, laži, otupljenost postaju nagon za preživljavanje, jer mišljenje koje odstupa od mišljenja totalitarnih vođa, postaje opasnim.

“Te su se laži mijenjale iz godine u godinu i često su bile proturječne jedna drugoj,” pisala je objašnjavajući kako je tada samozavaravanje postalo princip preživljavanja, ne opravdavajući pritom time zlo koje su činili. Eichman je bio banalan, ali zao birokrat smrti koji je odlučivao o životu milijuna ljudi.

Arendt knjigu završava sljedećim citatom u kojem zaključuje zašto Eichmann treba umrijeti: “Upravo kao što ste podržali i provodili politiku neželjenja dijeljenja države sa židovskim narodom, i narodom nekih drugih nacija – kao da ste Vi ili Vaši nadređeni uzeli pravo određivati tko treba, a tko ne treba nastanjivati svijet – smatramo da ni od koga, odnosno niti od jednog pojedinca ljudske rase ne možete očekivati da želi dijeliti državu s vama. To je razlog. I to je jedini razlog zbog kojeg morate umrijeti.”

Otupljenost uma sve češće je nuspojava brzog napretka tehnologije

Ta je knjiga potaknula puno rasprava – posebno onih koji su kritizirali njezino “banaliziranje” zla. No ono što knjiga ostavlja je i poticaj na razmišljanje koliko su teme nastanka totalitarizma, biranje autokratskih vođa, potenciranje određenih narativa opasne u vrijeme kada ljudi samo konzumiraju informacije, bez da ih stavljaju u kontekst – jer im je um otupio zbog djelovanja propagande.  

Prisutnost zla u svijetu suviše je komplicirana tema za ovako kratak format teksta. Da je Hannah Arendt danas živa, jasnije bi nam objasnila kako funkcioniraju ljudi u mračnim vremenima. No, ona je za mene metafora osobe koja se usudi potaknuti rasprave i promišljanja velikog broja ljudi. Takvi ljudi nasušno nedostaju u razdoblju u kojem sve manje pamtimo, analiziramo, ili raspravljamo argumentima.

Kultura razgovara sve se češće pretvara u kulturu nekritičnog konzumiranja informacija i podjela u za i protiv tabore, barem što se većine ljudi tiče. Vjerujem da bi se većina nas složila da je otupljenost uma sve češće nuspojava brzog napretka tehnologije. U konačnici, možda ne znamo koliko su stvarno mračna ili svijetla vremena u kojima živimo, ali znamo da su neizvjesna i da su učenje o razlici između činjenica i mišljenje te poticanje na razmišljanje danas potrebniji više nego ikada.

Naslovna fotografija: YouTube Screenshot

Pročitajte još...

Mixer jednog imidža: #bolimepipi – preslika mentaliteta ili ljetno stanje uma

Jeste li danas nekome rekli #bolimePipi? #bolimePipi je zapravo preslika mentaliteta, ali i željenog stanja uma većine nas, i to je genijalno sažeto u marketinškoj taktici

Mixer jednog imidža: Fellinijevim stopama po današnjem Riminiju 

Upravo je zato muzej u Riminiju oživotvorena pozivnica za korak u maštu, raskoš i bizarnost tog imaginarno realnog Fellinijevog svijeta. Filmska ostvarenja u muzejskom okruženju pozivaju tako i mlade i stare na sanjanje u maniri Fellinijevog otiska u kojem korak od uzvišenog do smiješnog postaje realnost

Mixer jednog imidža: Imidž Facebooka: Što je muškarac bez svoje desne ruke?

U Facebookovoj poslovnoj bajci, Sheryl je zapravo imala ulogu odrasle osobe u prostoriji. Genijalno i kreativno dijete je kreiralo odličan proizvod, no kako bi taj proizvod doživio tržišni uspjeh, potrebno je poslovno znanje, iskustvo, drčnost i odlučnost

Mixer jednog imidža: Jen Psaki, teksaški pobačaj, nagrada od 10.000 za cinkanje i haktivizam

Novim teksaškim zakonom snaga provedbe stavlja se u ruke građana. Kako? Tako da prokazuju i tuže bilo koga tko na neki način pomaže pri obavljanju pobačaja, jer time krše zakon. Ako se pokaže da su prokazali pravog krivca, dobit će i nagradu i to 10.000 USD po ilegalnom pobačaju

Povezano

Mixer jednog imidža: Banksy i priča o identitetu ljudi i događaja

Uzima si za pravo stvarati ono što želi, gdje želi i kada želi, a neka od njegovih najpoznatijih djela nalaze se na javnim mjestima širom svijeta. Takva umjetnost izaziva kontroverze, posebno kao kritika društvenih i političkih tema

Mixer jednog imidža: Olivera Ćirković – od kriminala do najbolje verzije sebe

Iako je rekla da zatvor od većine ljudi napravi gore osobe, ona je odlučila da niti tamo neće biti žrtva. Pobijedila je vrijeme u zatvoru radeći, a za život je kroz praksu naučila jednu od najvažnijih pouka: za životne pobjede ključna je jedino i samo volja. Tamo gdje je volja, tamo je sve moguće

Mixer jednog imidža: Pokvarene djevojke iz Kine i fikcija o homoseksualnoj ljubavi

Priča ima elemente mitologije, fantastike i kineske kulture, a istražuje teme poput prijateljstva, ljubavi, izdaje, prihvaćanja i iskupljenja. Veza između Xie Liana i Hua Chenga je glavni sukus radnje, homoseksualnost se prikazuje kao prirodna ljubavna veza između dva lika koji se međusobno poštuju i podržavaju

Mixer jednog imdiža: Marija Jurić Zagorka – priča o Ženi za Dan žena

Na svoj se je način definirala kao žena, opis je stvorila pod vlastitim uvjetima, tapkajući u mrklom mraku tadašnjeg patrijahata. Nije bilo šanse da ju poraze u intelektualnom mačevanju koje je savladala tapkanjem u mraku. Nije imala niti uzore u koje se mogla ugledati, osim nje, u redakciji nije bilo novinarki

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime