Na papiru bi formula trebala izgledati prosto jednostavno – imate Juliu Roberts i Georgea Clooneya – imate superhit. Još pogotovo kad se vrzmate po rubovima žanra opuštene romantične komedije za sad već bitno sredovječnu publiku. I kad film režira čovjek kojem je uspjelo komercijalno zakucati Mama Miu kao blockbuster, dakle tona iskustva s hollyoodiziranim romantičnim bombonjerama.
Po uzoru na Bogart Hepburn šprancu, “prvo se ne podnosimo pa završimo zajedno do kraja života”, dvoje rastavljenih i bivših supružnika odlaze na Bali spriječiti kćer ponavljanja njihove greške – udati se premlada, rastaviti pa žaliti do kraja života za izgubljenim vremenom.
Od prvog susreta Roberts Clooney u avionu tona šarma isijava iz njih dvoje. Obzirom da su sjajni i bliski prijatelji u privatnom životu ta se povezanost i ljubav, međusobna ugoda osjeća u svakom kadru igre. Oni naprosto uživaju u svojim rolama i nakon zajedničkih pojavljivanja u “Money Monster”, “Confessions Of Dangerous Mind” i Oceanovim 11 i 12, čekali su priliku imati i teren romantične komedije na kojem bi nakon akcijskih krimića i drugih dramski nabijenijih žanrova imali nešto opuštajuće za glumiti.
To je ujedno i osnova, najveća kvaliteta, ali i mana tj. nedostatak filma.
Glavni glumci su savršeni u kadru
Njih dvoje su savršeni u kadru zajedno, no ovise o daleko potencijalno nešablonskim dramskim momentima i sterilnim rečenicama, dijaloškim momentima u kojima izgovaraju stand up onelinere, a ne dijaloge kakve bi bivši supružnici u potencijalno komičnoj situaciji izgovarali. S druge strane, scenaristi povremeno bljesnu iznimno duhovitim rečenicama pa se nivelira činjenica da se moglo raditi o jednim od potencijalnih “Nothing Hillova” i “Pretty Woman” kalibra komedijama. Njihova pojavnost apsolutno dominira i zasjenjuje novu generaciju glumaca prometnutih u sporedne uloge (Kaitlyn Dever – njihova kći i Lucas Bravo kao zaručnik) i prilično blijedi spram njihovih staraca, no to neće biti prepreka uživanja, ne samo ljubitelja žanra s obzirom na priličnu nepretencioznost filma i feelgood trenutak s kojim mašu kao osnovnom kvalitetom.
Na žalost, film ostaje dobrim dijelom na potencijalu jer se od silnih već viđenih stereotipa u filmovima tog tipa poždere mogućnost maštovitijeg zapleta i dinamičkih međuigara koje nužno vode happy endu. I pečatiranju iskri koje frcaju u svakom kadru Robertsove i Clooneya. Mimo filmskog, ako ih ikad život prevari s postojećim partnerima, doimaju se toliko sjajnim parom da ako ništa drugo ovaj film može poslužiti kao zgodna igra mašte – što bi bilo kad bi bilo, ne bi izgledalo ovako, već puno puno bolje.
Do novog susreta na velikom ekranu prijateljstvo i ljubav kod kvalitetnih osoba itekako idu ruku pod ruku i zajedno.
7/10
Foto: Ticket to Paradise Facebook