Među fanovima Ramonesa koji su povijesne večeri 1976. našli u “Roundhouseu”, a večer kasnije i na još jednoj klupskoj svirci gdje su se družili s članovima banda, bili su se i članovi Sex Pistolsa i Clasha, ali i mnogi kasniji vodeći protagonisti londonske punk scene. Sex Pistols su već koji mjesec postojali kao band (prvi nastup im je bio u veljači kad su u Marqueeu bili predgrupa Eddie & The Hot Rodsima) nastao u okrilju Malcolma McLarena i Vivian Westwood kao svojevrsna “esktenzija” subverzivnog stila njihova dućana Sex.
Za nastupa je – kako je to zapisao jedan kritičar – Johnny Rotten “pomicao granice javnog nastupa silazeći sa pozornice, sjedeći s posjetiteljima i razbacujući stolice prije nego li je na pozornici porazbijao dio opreme Eddie & The Hot Rodsa”. U prvom osvrtu na taj javni nastup Sex Pistolsa objavljenom u NME-u zabilježena je i njihova izjava “Nas ne zanima glazba; zanima nas kaos!”. Kakva poruka! Zar je onda čudno da je – kako veli legenda – većina publike nakon koncerta u Marqueeu osnovala svoj punkerski band.
Poput Howarda Dewotoa i Petea Shelleya, lidera Buzzcocksa (a kasnije i Magazinea). Pistolsi su zahvaljujući agilnom McLarenu uskoro krenuli u pohod po značajnijim londonskim klupskim adresama poput 100 Cluba (gdje su dobili stalni angažman) i Nashvillea. U 100 Club ušli su kao nepoznati band, a koji mjesec kasnije iz njega su izašli kao – fenomen. Zapravo, kako je to ustvrdio Phil Strongman u svojoj “Povijesti punka”, manje od dva mjeseca nakon posljednjeg nastupa u 101 – jer, poslije dvodnevnog kaotičnog punk festivala, tamo im je bio zabranjen nastup – Pistolsi su potpisali ugovor s EMI-jem. Kao nova nada i potencijalna zlatna koka.
Bili su blizu flambojantnim New York Dollsima
McLarenov smisao za promociju i privlačenje medijske pažnje fabriciranim ekscesima i eskapadama uz očekivane zabrane nastupa, Pistolsima su brzo priskrbili atribut “londonske sablazni”. Naravno, kumovale su tome i Rottenove provokativne izjave. Poput one o Ramonesima koji ga – tvrdio je medijima – nisu nimalo impresionirali svojim dugim kosama i himničkim refrenima. Jer, kazao je, sve je to već čuo a Pistolsi kane otići dalje. Najdalje.
Zapravo, bio je u pravu. Jer Sex Pistols su uvijek bili bliži flambojantnim New York Dollsima (McLaren je Pistolse na početku vidio kao prateći band Dollsa odnosno kao “Bay City Rollerse sablazni”) nego li “crtić estetici” i “bubblegum punku” Ramonesa. Iako su naravno, kao i svaki engleski punker koji je držao do sebe, i Pistolsi došli na nastup Ramonesa u londonski “Dingwalls”.
U ljeto 1976. Pistolsima su se na sceni – kao predgrupe – pridružila još dva netom osnovana punk banda – Damned i Clash a koji tjedan kasnije svoju koncertnu premijeru imao je i njihov amblematski hit i svojevrsna himna (ne samo engleskih) punkera: “Anarchy In The UK”.
U listopadu te prijelomne 1976. EMI je potpisao ugovor s Pistolsima nakon čega je uslijedio i studijski sesssion na kojem su, po tvrdnji članova banda, Pistolsi – u produkciji Davea Goodmana – nastojali zvučati kaotično i energično baš kao na koncertnim nastupima. EMI je odbio snimku. Posebno im je – veli se – smetala “divlja” Goodmanova verzija “Anarchy In The UK”. Ostalo je povijest. McLaren je u priču uveo novog producenta Chrisa Thomasa koji je band ponovo odvukao u studio, usporio “Anarchy in the UK” pa je konačno 26. studenog objavljena kao (razvodnjeni) singl. Mada je singl bio umiven pa ga je u kritici “oprao” čuveni John Peel, reakcije kritike najbolje pokazuju riječi Johna Robba koji je napisao: “Od uvodne baraže Stevea Jonesa do Rottenovog režećeg vokala, ova je skladba pravi politički iskaz… zapanjujuće moćan komad politike punka”.
Nepredvidljivi, nihilistički i skandalozni
Iako nije bio prvi punk singl (prethodili su mu “New Rose”, “Damneda” i “We Vibrate” Vibratorsa) “Anarchy in the U.K.” je bio sve ono što je punk proklamirao: bio je bučan, agresivan, provokativan (“ja sam antikrist” i “uništi” – urlao je Rotten), nihilistički… odnosno proklamirao je glazbu i njen prateći životni stil kao pobunu. Ne zaboravljajući ni vizualnu komponentu s anarchy posterom odnosno potrganom britanskom zastavom ukrašenom punkerskim simbolom – “šigurecama”.
No u EMI-ju nisu bili zadovoljni. Jer, Pistolsi su bili odveć nepredvidljivi, nihilistički i skandalozni razbijajući sve postojeće kanone diskografske promocije. Uostalom, i TV show s Rottenom i društvom kao glavnim gostima zbog psovki i “nedoličnog ponašanja” zgrozio je javnost i užasnuo čelnike EMI-ja. Čašu je prelio niz skandala na “Anarchy Tour” (i papreni računi koje je morao platiti diskograf) pa je usred europske promotivne turneje EMI povukao singl iz prodaje a početkom 1977. i službeno raskinuo ugovor s bandom. No, ni Pistolse, čiji će album prvijenac kasnije objaviti Virgin, ni punkersku revoluciju, više ništa nije moglo zaustaviti.
Došlo je do zamijene u bendu
Kultni prvijenac Pistolsa “Never Mind The Bollocks, Here’s The Sex Pistols” snimljen je taman u vrijeme dolaska basiste Sida Viciousa koji je zamijenio (na albumu samo na “Anarchy In The UK” prisutnog) Glena Matlocka. Pjevač Johnny Rotten, gitarist Steve Jones (koji je u većini brojeva odsvirao i bas), bubnjar Paul Cook i Sid Vicious (koji je kao priučeni glazbenik sviruckao bas u “Bodies” i “Good Save The Queen”) sniman je tijekom listopada 1976. i ljeta iduće godine. Objavljen na etiketi Virgin 27. listopada 1977. u Velikoj Britaniji a u SAD-a dva tjedna kasnije, bio je instantni hit koji godinama neće sići s rang lista.
Album koji je bio kulturološki (kao nihilistički bijesni nalet na sve tradicionalne britanske vrijednosti) i utjecajem na bujanje punk scene daleko značajniji od same glazbe koju je ponudio, otvorila je “Holiday In The Sun”. Bio je to broj s uvodnom gitarom na tragu ranih Who i riffom čvrsto na tragu ranije objavljenog singla “In The City” Jama. “Never Mind The Bollocks” naprosto je bio možda i više gnjevni politički proglas nego li album u uobičajenom smislu riječi. Posebice u brojevima poput “Anarchy In The UK” ili “God Save The Queen”.
No, unatoč tome i skladbe poput “Bodies” u kojoj se govori o pobačaju (što je izazvalo razna tumačenja i kontroverze), “Pretty Vacant” koji je bio žestoki rocker nadahnut i Dollsima i MC5, “No Feelings”, “Problems” ili zaključna žestoka “E.M.I.” (žestoki obračun sa nesuđenom diskografskom kućom u kojem je i kratki Jonesov gitarski solo), pokazale su kako dobro funkcionira karizmatični i gnjevni Rottenov vokal koji je više izvikivao nego li pjevao tekst združen s jednostavnom baražom instrumentalističke trojke. Sve to čini “Never Mind The Bollocks” esencijalnim izdanjem ne samo punka već i rocka uopće.